Kada Björk najavi novi album, postoji mogućnost da će čitava godina proteći u njenom znaku – mogućnost koja se doduše nije u velikoj mjeri ostvarila s posljednjih nekoliko albuma, pa neki pred Vulnicuru nisu ni postavljali prevelika očekivanja. Album preuranjeno objavljen u siječnju, u međuvremenu su popratile tri kolekcije remikseva objedinjene pod nazivom Vulnicura Remix Project, nekolicina inovativnih video spotova, jednan live album i akustični Vulnicura Strings koji su lijepo zaokružili godinu na izmaku.
Da vam je prije nekoliko godina tkogod rekao kako će najbolji break-up album 2015. doći od Björk, vjerojatno biste se podrugljivo nasmijali. Dok se velika glazbenica na prethodnom izdanju bavila istraživanjem veze između prirode, tehnologije i glazbe, u pozadini je, čini se, imala posla s emocionalnim ekvivalentom financijske i klimatske krize. Osobna je borba glazbeni oblik poprimila na albumu Vulnicura koji je čak i najveće fanove, uvijek spremne da od Björk očekuju neočekivano, dočekao pomalo nespremne.
Nije toliko do toga da Björk nije sklona progovaranju o intimnim temama (naprotiv!) koliko do žanrovske sklonosti break-up albuma folk i country ili eventualno soul i r&b domenama. Dominantna medijska reprezentacija Björk kao božice/luđakinje ili kakvog onozemaljskog bića, dodatno umanjuje mogućnost da bi se mogla baviti tako svakodnevnim temama kao što su razvod i obitelj.
Kako smo uživale u životu zajedno s njom na Vespertine, tako je jedino bilo fer da s njom i ponesemo emocionalni teret patnje uslijed teškog raspada braka. Vulnicura, dakako, nije običan break-up album, i u sebi uz bol inherentno nosi i proces liječenja. Često upravo mučne stihove prate pomno razmješteni beatovi i tišina, te gudači koji malo funkcioniraju kao sredstvo pojačavanja sumornog ugođaja, malo kao suprotstavljena naznaka pozitivnog ishoda cijele situacije.
Dvije recentne verzije albuma, ona “živa” i ona gudačka, priči daju nešto drugačiju dimenziju. Dok Vulnicura Strings, prvi akustični album Björk, predstavlja ionako vrlo intimni album u minimalističkoj verziji koja ga čini još prisnijim, Vulnicura Live smješta novi materijal u kontekst autoričine impozantne karijere, izbjegavajući pritom njegovu trivijalizaciju.
Na neki način, Strings verzija albuma predstavlja povratak na prvotno mjesto zločina, aranžmane iz kojih će se kasnije razviti Vulnicura, lišeni beatova ili kako Björk kaže – u “no techno” verziji. Iako Vulnicura Strings doista daje povremeno zastrašujuće blizak uvid u tematiku, ne radi se o nezaobilaznom izdanju, već više o zanimljivom dodatku moćnom albumu.
S druge strane, Vulnicura Live svoju zanimljivost duguje autoričinom hrabrom konceptu live izvedbe. Björk, naime, ovdje nudi uvjerljivu viziju onoga što su rijetkie glazbenicie s podužom karijerom spremnie učiniti – iz vlastitog opsežnog kataloga probrati tek nekoliko pjesama, i to isključivo onih koje zvukom, tematikom ili atmosferom pašu uz aktualni album, zaviti ih u novo ruho i savršeno uklopiti u novi narativ.
Očigledno se ne radi o izvođačici na čijem će koncertu netko zaurlati “Sviraj stare!”, no fanovi uvijek imaju stanovite želje od toliko iščekivanog nastupa, stoga je osvježavajuće čuti sampouzdanje koje se probija kroz – za pojmove Björk – relativno suptilnu izvedbu. Nema prostora za žalbe što ti omiljena pjesma nije ušla u selekciju; sve ima toliko više smisla na način na koji je Björk zamislila cijelu stvar.
Veći ili manji “hitovi”s albuma Debut, Homogenic, Vespertine, Volta i Biophilia, pjesme koje su na dotičnima zvučale potpuno drugačije, dobivaju sasvim novi smisao u ovim aranžmanima i izvedbi. Materijal s Vulnicure gotovo se neprimjetno pretače u pokoju stariju stvar, a u pojedinim se trenucima čak lako zbuniti oko toga što je staro a što novo – primjerice “Come to Me” vrlo suptilno započinje drugi dio albuma, a “Quicksand” u live verziji djeluje kao da je mogla biti i s Vespertinea.
Iz ovog i drugih razloga zabilježena snimka samo pojačava želju za prisustvovanjem izvedbi, no nudi i dovoljno toga za uživanje u kućnom slušanju stanovnika irelevantnih krajeva. To što su nove pjesme uspješno preživjele tako različite pristupe samo svjedoči njihovoj snazi, a u slučaju live izvedbi to što odabrane stare pjesme ponovno zvuče svježe, neke možda čak i bolje nego u izvornim verzijama, dokaz je vještine i jasnoće vizije Björk kao autorice.
Unatoč ljepoti svake od ovih verzija Vulnicure, možda najizazovniju je ipak ponudio Vulnicura Remix Project. Sam odabir remiksera pokazuje Björkin uvijek prisutan besprijekorni ukus u aktualnim trendovima. The Haxan Cloak, koji je sudjelovao i u produkciji samog albuma, izmjenom dinamike dodaje na dramatičnosti “Mouth Mantra”; Lotic iz “Notget” izvlači prigušeni suspense stavljajući ga u središte svog remiksa, a od trenutno vrlo relevantnih autora mračnog bestežinskog grimea, ovdje se našao i dobro snašao još Rabit.
Björk s pravom poklanja povjerenje imenima koja su tek u usponu, poput eksperimentalne glazbenice Katie Gately sa strašnom verzijom “Family”, underground ikone Juliane Huxtable i već spomenutih producenata nove generacije; podjednako kao i nešto prepoznatljivijima kao što su Untold i Mica Levi (Micachu & the Shapes). Veće “face” možda izostaju s popisa, ali nikome ne nedostaju.
Björk ne propušta priliku za demonstraciju vladanja suvremenom estetikom ni na vizualnom planu, nižući upečatljive video spotove koji se kreću od 360° virtualne stvarnosti “Lionsong” do uratka Jesseja Kandeza “Mouth Mantra” snimljenog u – njenim ustima. Ovo posuđivanje suradnika još je jedan od načina na koje je veneculanski producent Alejandro Ghersi a.k.a. Arca doprinio Vulnicuri.
Dakako, niti u jednom trenutku nema sumnje u to tko povlači sve konce, no The Haxan Cloakovu tenziju između tišine i teških beatova, kao i Ghersijeve rastrzane aranžmane bilo bi teško zamijeniti za tuđe djelo. Osjećaji klaustrofobije i anksioznosti prisutni u njihovoj glazbi savršen su odabir za mučenički materijal Vulnicure, za tu posebnu prigodu ipak prilagođeni stihovima eksplicitno izražene tematike.
Iznošenje vrlo intimnih detalja pritom ne funkcionira kao za break-up albume često ogorčeno izbacivanje prljavog veša, već kao minuciozna analiza trenutaka koji su vodili do konačnog rastakanja odnosasa svrhom autorefleksije i pronalaska odgovora na sve što je ostalo visjeti u zraku. Priča je praćena nikad nametljivom, ali uvijek prisutnom glazbom koja zna kada treba prepustiti a kada preuzeti glavnu riječ.
Video uratci unatoč eventualnoj tehnološkoj inovativnosti, apsolutno su podređeni pronalasku najboljeg načina za komuniciranje odgovarajućih emotivnih stanja. Možda najbolji primjer za to spot je za središnju točku albuma, epsku “Black Lake” – u njemu pratimo nimalo žurno putovanje Björk iz mračne spilje do oslobađajućeg zelenog, također prirodnog eksterijera, uz svo izlijevanje lave, depresije, histerije, smirivanjai katarze kojenužno prate životni ekvivalent takvog puta.
Kao i obično, Björk je novom materijalu pristupila sveobuhvatno. Vulnicurin originalan, iscrpan i bolno intiman narativ prekida koji na trenutke može biti teško upijati, svakom svojom novom manifestacijom samo je dobivao na snazi.Štoviše, moglo bi se reći da puni smisao dobiva tek spojem različitih medija i izvedbenih verzija, pametno doziranih za se odmotavaju tijekom dužeg vremenskog perioda, poput onog naznačenog u njenoj kronici razvoda. Vulnicura na taj način funkcionira više od tipičnog albuma, ali i osigurava svojoj autorici da povratkom na scenu obilježi glazbenu godinu nadmoćno kako to već dugo nije uspjela.
