U moje je vrijeme vrhunac dječjih rođendana bilo prizivanje duhova. Okupljene oko Ledo sladoledne torte u dnevnom boravku, sjele bismo u turski sjed i primile se za ruke. Dozivale bismo prabake i pradjedove, prepričavale radnje horor filmova i s knedlom u grlu slušale o susretima s letećim tanjurima i patuljcima, sve dok propuh ne bi pomilovao luster ili netko od nas nogom slučajno zatresao stol. Tada bismo se bacile na prekidač za svjetlo i razbježale po hodniku. Bili su to najbolji dani naših života nakon kojih smo tjednima sklupčane spavale pod maminim i tatinim nogama.
Kada je jednom na mene došao red da s okupljenima podijelim strašnu priču, odlučila sam im ispričati nešto što se dogodilo mojoj mami. „Kada je rađala moju mlađu sestru“, govorila sam tiho i sporo, „doktor je uzeo skalpel (tada sam još govorila „skalper“) i razrezao je dolje.“ Zamahnula sam rukom ispred lica. „Ali ona to nije ni osjetila jer je porod već sam po sebi bio toliko stravično bolan.“ Sve smo zurile u svoje prljave tabane, a ja sam, da pojačam dojam, dodala još i kako je „krvi bilo posvuda“.
„Mene je moja porodila na carski“, prijateljičin je glas prekinuo mučnu tišinu. „To vam je ono kada vam razrežu trbuh i iščupaju bebu van. Moraju vam usput pomaknuti i crijeva.“ Zgrabila me za ruku. „Zašili su je onime što im je tada bilo pri ruci, zbog čega joj i dan-danas taj ožiljak pulsira svaki put kada pada kiša.“ Zadivljeno smo u mraku probavljale smoki i spoznaju da je prijateljičinu mamu porod obdario sposobnošću predviđanja vremenske prognoze.
Bila je to možda najstrašnija seansa dotad. Ruke su nam se tresle dok smo među sobom dijelile porođajnu muku svojih mama, baka („mog tatu je njegova mama rodila na polju usred žetve“), susjeda („umrla na stolu“) i starijih sestara. Kući smo otišle blijede i usahle kao buket ciklama u vazi na stolu. U našim očima tada nije bilo prevelike razlike između naših majkā i djevojaka preživjelih u slasherima što smo ih vjerno kroz prste gledale porazbacane po kauču (uglavnom prije seanse prizivanja duhova). Prema njima smo osjećale jednako strahopoštovanje kao i prema Sidney Prescott iz Vriska i Laurie Strode iz Halloweena; naše su majke bile posljednje djevojke (engl. final girl) podžanra horor filma zvanog porod, a najstrašnije od svega bilo je to što smo znale da ćemo i mi jednoga dana možda bukirati sobu u Bates motelu.
Božja kletva
„Ja nikada neću roditi“, upropastila sam baki ručak jednog nedjeljnog poslijepodneva svojim neumjesnim komentarom. Okrenula se prema meni i kroz zube mi naredila da prestanem pričati gluposti i sramotiti se. Kada sam joj objasnila da je to zbog toga što ne želim da me manijak u liječničkoj kuti muči skalperom na bolničkom stolu, nasmiješila se i s police izvadila Bibliju.
A ženi reče:
Trudnoći tvojoj muke ću umnožit’,
u mukama djecu ćeš rađati.
Žudnja će te mužu tjerati,
a on će gospodariti nad tobom.
Tresnula je samozadovoljno Starim zavjetom po stolu kao da će mi to što na sebi navodno imam Božju kletvu promijeniti mišljenje. Dapače, trudovi će me od tada neodoljivo podsjećati i na Egzorcista.
Već se ovim stihovima iz Knjige postanka (3:16) patrijarhat razotkrio kao ono što jest, bez ikakvih maski i rukavica. Žena je predodređena za patnju i podređenost muškarcima, što samo po sebi i ne bi bilo toliko primamljivo da se u katoličanstvu muka ne tumači kao nešto iznimno važno i uzvišeno. Drugim riječima, baš kao što se Isus na križu napatio za svoju djecu, za sve nas, tako se i žene moraju žrtvovati ne bi li ispunile svoju ultimativnu svrhu i postale majkama.1 To je i razlog zbog kojeg se u kalkulaciju uspješnosti poroda rijetko ubrajaju osjećaji i iskustva onih koji_e se zašiveni_e i ušutkani_e kući iz bolnice vraćaju s djetetom u rukama. Sve je dobro dok je beba živa i zdrava, zar ne?
Priče o skalpelima, neidentificiranim koncima i liječnicima što naskaču na trbuhe postaju tkivo institucije majčinstva, simbolički kapital kojim žene napokon zavređuju željeni društveni status. Riječ je o svojevrsnom inicijacijskom obredu – moraš trpjeti, uvaljati se u svoju krv, znoj i govna da bi bila poštovana. Majka koja prolazi kroz sito porođajnih muka najbliže je svetici, madoni, zbog čega naposljetku i biva nagrađena životom baš poput posljednje djevojke koja se također, da nastavim analogiju sa slasher filmovima, suzdržava od seksa i alkohola, o čemu piše Carol J. Clover u kultnom tekstu Her Body, Himself: Gender in the Slasher Film. Potpuno ogoljenje majčinstva od seksualnosti u zapadnjačkoj kulturi temeljni je razlog i zbog kojeg se posve zanemaruju svjedočanstva o tzv. „orgazmičnim porodima“, odnosno niječe se činjenica da tijelo ne prestaje biti erogeno u trudnoći, kao ni tijekom i nakon porođaja.
Glorifikacija porođajne patnje
Nakon svakog odgledanog koljačkog filma, razmišljala bih o tome što se događa nakon odjavne špice, kada posljednja djevojka sa sebe napokon spere krv i legne u krevet. O čemu sanja? Sanja li uopće? Krvoproliće razara meso i psihu preživjelih, zbog čega uostalom i ne iznenađuju rezultati istraživanja kojima se razotkriva kako porod za mnoge rodilje postaje izvorištem traume, plodnim tlom za razvoj svakojakih psihičkih bolesti, uključujući i postpartalni posttraumatski stresni poremećaj (PP-PTSP). Posve je izgledno, dakle, da se mnoge (novopečene) majke bude u znoju, progonjene noćnim morama i slikama što ih vraćaju ravno na žensko bojište, u rađaonu.
Iznimno je teško procijeniti koliko točno osoba obolijeva od PP-PTSP-a, kao i kolika je uloga fizičke patnje u proizvodnji (post)porođajne traume, prvenstveno zbog značajnih kulturnih razlika u percepciji boli, ali i institucionaliziranog seksizma u medicini i znanosti zbog kojeg se ženska perspektiva i problemi redovito zanemaruju. Demonstrirala je to, uostalom, i prva sezona podcasta The Retrievals, emitirana u ljeto 2023. godine, kroz slučajeve nekoliko desetaka žena koje su na prestižnoj američkoj klinici za liječenje neplodnosti na Yaleu podvrgnute proceduri vađenja jajnih stanica.
Iako se taj invazivni postupak ondje obavlja pod utjecajem narkotičkog analgetika fentanila, pacijentice su tvrdile da su tijekom procedure bile potpuno svjesne, odnosno žalile su se na snažnu bol, što nitko od osoblja tada ni nakon tretmana nije shvatio ozbiljno. Mnoge od njih posljedično su se uvjerile da je sve to bilo „samo u njihovim glavama“, no dokaz u korist činjenice da u pitanju nije bila samo histerija pojavio se nekoliko mjeseci poslije, kada je jedna od medicinskih sestara u klinici priznala da krade fentanil i zamjenjuje ga fiziološkom otopinom.
Priča o pacijenticama klinike Yale oslikava generalni stav društva prema ženskoj boli koja se, kao što je već istaknuto, drži inherentnim dijelom ženskog iskustva, zbog čega je nerijetko ignorirana i zanemarena, posebno onda kada se veže uz reprodukciju i majčinstvo koje ima moć izbrisati identitet osobe koja rađa i svesti je isključivo na „mamu“ – biće čiji život nije jednako vrijedan kao život njezina djeteta. Glorifikacijom porođajne patnje bol postaje gotovo nerazlučiva od ideje bezuvjetne ljubavi (nerijetko nazivane upravo majčinskom) čime se onima koji_e se odluče za epiduralnu anesteziju ili carski rez natovaruje dodatni sloj grižnje savjesti zbog toga što do majčinstva dolaze „prečacem”.
Institucionalizacija porođaja
Pretražujući hrvatske forume o (ne)plodnosti, naišla sam na brojne iskaze pacijentica koje su tzv. zahvatu punkcije folikula podvrgnute bez anestezije. Neke od njih odlučile su se za punkciju jajnih stanica „na živo“ zbog straha od potencijalnih komplikacija, ali mnogim ženama opcija anestezije nije bila ni ponuđena, baš kao što je slučaj i s epiduralnom analgezijom u hrvatskim rodilištima, o čemu je nedavno pisala Melita Vrsaljko.
Ono što je u SAD-u izazvalo toliku kontroverzu, kod nas je, nažalost, posve uobičajeno. Toliko da informacija o nedostupnosti epiduralne u sisačkoj i zadarskoj bolnici, primjerice, neće izazvati pretjeranu reakciju javnosti. Kada sam upitala svoju blisku prijateljicu, koja je zbog nedostupnosti anesteziologa također bila primorana roditi „prirodnim putem“, je li porođajna bol na kraju bila veća ili manja od onoga što je očekivala, rekla mi je da je u stvarnosti bilo mnogo gore, ali i da bi ponovno pristala na iste uvjete zbog toga što, izuzev toga, u manjim rodilištima poput sisačkog i dalje vladaju humaniji uvjeti.
Iako „biti bez epiduralne“ ili „biti u rodilištu gdje će me požurivati jer doktorima završava smjena, a poslije smjestiti u sobu s deset drugih žena i beba“ zvuči kao Sofijin izbor, radi se o realnosti hrvatskog zdravstva koje i u 2025. godini funkcionira po principu ili-ili. Osim, naravno, ako imate dovoljno novca za privatnu polikliniku.
Da je dobar, bezbolniji porod postao luksuz više (srednje) klase pisao je još 1959. godine francuski liječnik Pierre Vellay: „Osvijetljena, ugodna kuća s mnogo prostora, dovoljno novca te izostanak straha od budućnosti najbolji su uvjeti u kojima žena može roditi.“2 Paradoks koji primjećuje i Adrienne Rich u svojoj knjizi o majčinstvu Of Woman Born: Motherhood as Experience and Institution u tome je što se institucionalizacijom porođaja, njegovim prebacivanjem u hijerarhijski, klinički okoliš bolnice s ciljem veće kontrole nad procesom, osnažuje osjećaj otuđenja i tjeskobe kod rodilja, što negativno utječe i na doživljaj boli pri porodu. Dakle, sjeme tjeskobe u ideji je da bi se kontrola nad trudnoćom i vlastitim tijelom trebala prepustiti institucijama koje ne samo da tijekom povijesti nisu pokazivale razumijevanje za žensku perspektivu nego su je sustavno gazile i uništavale. Odnosno, nastavljaju to činiti.
Ženske stvari
Muškarac s maskom i zavidnom kolekcijom noževa u ovom kontekstu nije Michael Myers. Naše mame, bake, susjede i sestre na živo režu i šivaju liječnici u bijelim kutama, predstavnici institucije koja je porođaj pretvorila u bolest, a bol u simptom kojim se ne vrijedi previše zamarati. Najplemenitija stvar koju rodilje mogu učiniti jest patiti u tišini, posve se odvojiti od čina nad kojim su opravdano imale autoritet sve do 17. stoljeća, kada u porođajne odaje, gdje im je dotad uskraćen pristup, svojim kirurškim instrumentima polako počinju prodirati muškarci. Dominacija tobožnjeg razuma nad osjećajima, medicine nad intuitivnim znanjem o vlastitom tijelu, koincidira s Descartesovim razdvajanjem uma i tijela koje, očekivano, donosi i novi pogled na koncept boli_a.
To rascjepljenje sjajno se ogleda u hrvatskom jeziku u kojem postoje čak dvije riječi za bol; ovaj bol i ova bol, pri čemu se bol u muškom rodu odnosi na tjelesnu patnju, a bol u ženskom rodu na emocionalnu. Činjenica da se u svakodnevnom govoru ove riječi redovito miješaju i međusobno zamjenjuju, ukazuje na proizvoljnost ograde kojom ih se razdvaja. Bol je fluidna, uvijek i muškog i ženskog roda, složeni biopsihosocijalni fenomen koji se, baš kao ni porod, ne može svoditi isključivo na razinu tjelesnog osjeta jer bi se time zanemarila njegova psihološka i društvena dimenzija zbog koje, uostalom, različite kulture drugačije i reagiraju na iste podražaje.3
Sve su to razlozi zbog kojih riječ bol odbijam koristiti izričito u muškom rodu.
Iako je tijekom povijesti bilo pokušaja da se porod u potpunosti oslobodi od boli, pri čemu je vjerojatno najpoznatiji primjer korištenje kloroforma kojim se rodilje doslovno onesvješćivalo i pretvaralo u pasivne objekte iz kojih se čupaju bebe (slasher se piše sam od sebe), od njih se odustalo upravo zbog toga što su ženama posve oduzimali kontrolu nad vlastitim tijelom. Da se razumijemo, osuditi rodilju u 2025. godini na volju i radno vrijeme lokalnog anesteziologa u istoj je kategoriji nepoštivanja.
Budući da rezultati novijih istraživanja4 pokazuju da će porođajno iskustvo onih koji_e rađaju u pozitivnom okruženju, u blizini osoba od povjerenja, biti manje bolno, odnosno uključivati manju količinu analgetika, ne čudi to što se danas mnogi_e vraćaju babicama i doulama, porođajima kod kuće u prisustvu obitelji i najbližih prijatelja_ica. Takva je praksa bila i nekoć kada su rodilju kroz taj bolni, emocijama nabijen proces vodile upravo njezine najbolje prijateljice, zabavljajući je čitavu noć (strašnim) pričama. Tako je, uostalom, i nastala riječ gossip kojom se tada označavala veoma bliska prijateljica, odnosno kuma (god-sibling).
Izraz je tek poslije zadobio negativnu konotaciju, pa se danas sklonost tračanju intuitivno pripisuje ženama. Prema definiciji Hrvatskog jezičnog portala, „trač“ nije samo „sitno ogovaranje“ nego i „brbljanje o bezazlenim svakodnevnim temama“, dakle – pričanje. Definicija „brbljanja“ glasi „govoriti mnogo o nevažnim stvarima, prisno razgovarati“, što je kontradiktorno, jer se svaki prisni razgovor nužno vodi oko tema od važnosti za subjekte, zar ne? Nigdje se pritom ne navodi što su to točno „nevažne stvari“, ali, na temelju iskustva, rekla bih da u njih spada i porođajna muka.
U recentnoj povijesti, pokreti poput #MeToo i balkanske inačice #NisamTražila demonstrirali su koliko “trač” može preoblikovati našu stvarnost. Ono što su isprva bile “samo glasine” o seksualnom zlostavljanju i neprimjerenom ponašanju, “samo priče” kojima žene jedna drugu upozoravaju na opasnost što vreba iza vrata određenih producenata i profesora, postalo je alat društvene promjene kojim se pojedince_ke pozivalo na preuzimanje odgovornosti za svoja (ne)djela. Naravno, mnogi_e su uspjeli prokliznuti kroz rešetke pravde, ali kampanje su u suštini bile uspješne jer se žene napokon shvatilo ozbiljno. Njihova horor svakodnevica probila se do javnog diskursa.
U pravim rukama, dakle, i sve one strašne priče naših mama, baka, susjeda i starijih sestara o trganju mesa na porodiljnom stolu imaju potencijal polučiti sličan učinak. Dosad je već bilo nekoliko pokušaja da se u javnosti adresira to pitanje, ali bez većih rezultata, što nam, uostalom, pokazuju i podaci o dostupnosti epiduralne analgezije u hrvatskim rodilištima.
Ipak, traumatska se iskustva teško zaboravljaju. Vrištat ćemo sve dok nas boli i sve dok naposljetku ne odnesemo pobjedu. Baš kao prave posljednje djevojke.
- „Adam nadjene svojoj ženi ime Eva, jer je majka svima živima“ (Knjiga postanka, 3:20) ↩︎
- Vellay, P. 1968. Childbirth Without Pain. cit. prema Rich, A. 1986. Of Woman Born: Motherhood as Experience and Instituion. W. W. Norton & Company. New York. ↩︎
- Peacock S, Patel S. 2008. Cultural Influences on Pain. U: Rev Pain. Mar;1(2): 6-9. DOI: 10.1177/204946370800100203. ↩︎
- Whitburn, L. i sur. 2017. The Meaning of Labour Pain: How The Social Environment and Other Contextual Factors Shape Women’s Experiences. U: BMC Pregnancy and Childbirth 17, 157. DOI: https://doi.org/10.1186/s12884-017-1343-3 ↩︎
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
