Helena Naglaš, finalistkinja Queer Beez Awardsa u kategoriji Empowering, već godinama predano radi na edukaciji roditelja, odgajatelja i šire javnosti o važnosti odgoja izvan rodnih stereotipa i primjeni pozitivne discipline. Kroz svoj projekt „Odgoj u ravnopravnosti” i brojne radionice, predavanja te edukativne materijale, Helena uporno ruši ukorijenjene predrasude i potiče društvo na promjene koje počinju već u djetinjstvu. Njezin rad proizlazi iz osobnog iskustva, ali i dubokog uvjerenja da je ravnopravnost temelj zdravog društva, te da je svaki mali korak prema jednakosti vrijedan borbe. U ovom intervjuu Helena otkriva što ju motivira, s kakvim se izazovima suočava i zašto vjeruje da je promjena moguća – čak i kada se čini dalekom.
Što te je potaknulo da se posvetiš edukaciji roditelja i javnosti o odgoju izvan rodnih stereotipa i pozitivnoj disciplini?
Kroz svoj rad s djecom počela sam sve više primjećivati koliko su rodni stereotipi duboko ukorijenjeni u odgoju te da roditelji često rade velike razlike u pristupu djevojčicama i dječacima. Posebno me pogađalo kada bi roditelji burno reagirali ako dijete pokaže interes za nešto što se „ne uklapa” u društveno očekivane okvire roda/spola. Shvatila sam koliko me te situacije frustriraju i koliko većina ljudi uopće nije svjesna tih obrazaca sve dok im se na njih ne ukaže.
Istovremeno sam počela osvještavati na koje su načine rodni stereotipi oblikovali mene, i kao dijete i kao odraslu osobu , te koliko snažno oblikuju našu svakodnevicu i društvene odnose. Uz to, često sam svjedočila i neprimjerenim odgojnim metodama koje roditelji i dalje koriste, poput kažnjavanja, omalovažavanja, zanemarivanja djetetovih potreba i emocija, korištenja fizičke kazne itd. Primjećivala sam koliko se često odrasli postavljaju iznad djeteta, umjesto da ga/ju vode i podučavaju.
Pozitivna disciplina postala je temelj mog pristupa, jer promiče ravnopravnost između roditelja i djeteta, dok feministički odgoj služi kao alat za izgradnju rodno-ravnopravnog društva. Dok se borimo za rodnu ravnopravnost na raznim društvenim razinama, često zaboravljamo da se mnoge nejednakosti zapravo stvaraju već u djetinjstvu, zato je moj fokus upravo na odgoju.
Koji su bili najveći izazovi u nastojanju da rodnu ravnopravnost približiš široj populaciji, izvan akademskih i aktivističkih krugova?
U posljednje se vrijeme često priča o rodnoj (ne)ravnopravnosti i te teme sve više ulaze u razgovore šire populacije. To smatram izuzetno važnim i pozitivnim jer se radi o društvenom pitanju koje utječe na sve nas, i o kojem se ne može razgovarati isključivo unutar uskih akademskih ili aktivističkih krugova.
Nažalost, kada se ove teme primjene na kontekst odgoja, i dalje postoji dosta veliki otpor. Velika većina društva nije svjesna postojanja rodnih stereotipa, a kamoli dubine njihovih utjecaja, već ih doživljava kao nešto “prirodno”, odnosno genetski uvjetovano, pozivajući se na biološki determinizam. Dodatno, trendovi poput govora o “ženskoj i muškoj energiji” koji su zapravo samo suvremeni oblici seksizma i mizoginije, a kojima se priklanja veliki postotak psihologinja ili odgojno-obrazovnih stručnjakinja, dodatno otežavaju prihvaćanje ovih tema u širem društvenom kontekstu.
Zbog svega toga, često nailazim na otpor kada govorim o feminističkom odgoju , iako je on ključan za stvaranje rodno-ravnopravnog društva od najranije dobi.
Kako izgleda tvoj radni dan u svojstvu edukatorice i voditeljice projekta „Odgoj u ravnopravnosti” te kako biraš teme i pristupe za radionice i predavanja?
„Odgoj u ravnopravnosti” je projekt koji trenutno vodim uz svoj stalni posao, s nadom da će jednog dana postati moj glavni poziv. Duboko vjerujem da se najveće društvene promjene mogu postići upravo kroz odgoj i obrazovanje i zato u ovom projektu pronalazim smisao. Rad unutar projekta najčešće se sastoji od pripreme sadržaja za društvene mreže, pisanja newslettera i kreiranja edukativnih materijala. Ideje za teme dolaze spontano, iz svakodnevnih situacija, osobnih iskustava, razgovora s roditeljima ili onoga što primjećujem u društvu.
Posljednjih mjeseci posebno sam bila posvećena svom prvom e-booku „Odgoj izvan plave i roza kutije”, kojem je cilj približiti feministički odgoj široj publici na jednostavan i lako razumljiv način, kroz konkretne primjere iz svakodnevice. Trenutno se pripremam za nekoliko predavanja, a u planu mi je i online program kojim želim dodatno približiti primjenu pozitivne discipline i feminističke pedagogije u odgoju, s ciljem prenošenja vrijednosti rodne ravnopravnosti na djecu.
Na koji način tvoj rad doprinosi društvenom utjecaju i što smatraš najvažnijim za dugoročnu promjenu u odgoju i obrazovanju djece u Hrvatskoj?
Vjerujem da kroz svoj rad prije svega pomažem ljudima osvijestiti određena seksistička uvjerenja kojih često nisu ni svjesni, a zatim ih potaknem i usmjerim kako mogu djecu odgajati na drugačiji, ravnopravniji način.
Smatram da se u Hrvatskoj itekako trebamo odmaknuti od ideje tradicionalnog odgoja koji se temelji na nagradama, kaznama i batinama, i krenuti prema razumijevanju djeteta kao aktivnog sudionika u vlastitom odgoju i obrazovanju. Trebamo početi gledati dijete kao ravnopravnu osobu koja zaslužuje jednako poštovanje kao i bilo koja odrasla osoba. U tome često podbacujemo, ne samo kao roditelji, nego i kao odgojno-obrazovno osoblje i društvo u cjelini. Previše često se odrasli postavljaju iznad djece, umjesto da budu uz njih i da ih doživljavaju ravnopravnima.
Kada je riječ o odgoju za rodnu ravnopravnost, mislim da je pred nama još dug put, i u obiteljima i u obrazovnim ustanovama koje često nesvjesno reproduciraju i učvršćuju rodne stereotipe, čime se stvara i održava nejednakost. Mislim da moramo krenuti od promjene svojih uvjerenja kako bismo zapravo mogle raditi promjene u praksi.
Koji bi savjet dala roditeljima i odgajateljima koji žele odgajati djecu izvan rodnih stereotipa, ali nailaze na otpor okoline?
Mislim da je najprije važno prihvatiti činjenicu da je odgoj sam po sebi izazovan i zahtjevan, a kada mu dodamo komponentu odgoja izvan rodnih stereotipa, ta se težina u najmanju ruku udvostruči. Kad to osvijestimo postane malo lakše jer razumijemo da nije do nas, nego do društvenih okolnosti u kojima djelujemo.
Moj savjet bi bio da se roditelji i odgajateljice redovito vraćaju na pitanje: „Koja je svrha mog odgoja ili pristupa? Kakvo dijete želim odgojiti?" – ili, u slučaju odgojiteljica: "Kakvo društvo želim izgraditi i kako moj odgojni pristup doprinosi tome?” Kada je taj cilj jasan, puno je lakše nositi se s pritiscima i otporom iz okoline.
Dobrobit djeteta uvijek mora biti važnija od tuđeg mišljenja. Često se banaliziraju stvari koje zapravo imaju dubok i trajan utjecaj na dijete i djetetovu sliku o sebi. Rodni stereotipi u tome igraju veliku i vrlo formativnu ulogu.
Kako ostati motivirana i vjerovati u društvenu promjenu kada se ona čini sporom ili dalekom?
Nije lako, pogotovo u današnjem svijetu gdje su prava žena konstantno pod udarom i gdje u nekim aspektima ne idemo naprijed, već unazad. Baviti se odgojem i feminizmom vrlo je izazovno jer su to dvije teme o kojima apsolutno svi imaju neko mišljenje, a velika većina zapravo nema stvarna znanja ni dublje razumijevanje tih područja.
Ono što mene motivira jest spoznaja da je svaki malen pomak ipak korak prema naprijed. Često si ponavljam kao mantru da se i ovaj naš svijet, ili barem dio njega – jednom činio kao utopija, jer znamo da žene diljem svijeta još uvijek nemaju ni osnovna ljudska prava. Sva prava za koja su se feministkinje izborile nekada su se činila nedostižnima i dalekima, a danas su ipak naša stvarnost. To mi pomaže jer, iako se danas svijet kakvim ga ja zamišljam čini utopijski, odlučujem živjeti u vjeri i nadi da će jednom i on biti nečija stvarnost.
Popratite Helenu i pridružite se odgoju u ravnopravnosti!
Helena Naglaš svojim primjerom i radom pokazuje koliko je važno osvijestiti i mijenjati obrasce odgoja koji podržavaju rodne stereotipe i nejednakost. Kroz edukaciju, podršku i vlastitu upornost, ona inspirira roditelje i odgajatelje da biraju put ravnopravnosti, unatoč otporu i izazovima iz okoline. Iako je promjena spora i često zahtjevna, Helenina vjera u bolje društvo i svaki mali napredak čini je pravom predvodnicom pozitivnih promjena.
