Margita Bralić, osnivačica brenda Smola čovječe i ovogodišnja nominirana za Queer Beez Awards u kategoriji Open, autorica je nakita koja svoj rad temelji na igri, introspekciji i dubokoj povezanosti s okolišem. Njezin kreativni put započeo je u trenucima osobnog preispitivanja, a razvio se u autentičan, održiv i iskren pristup stvaranju rukotvorina koje pričaju priče – ne samo o materijalima, nego i o emocijama. U ovom intervjuu otkrivamo kako je brend Smola čovječe nastao, zašto je ručni rad vrijedan otpora u svijetu masovne proizvodnje i na koje načine umjetnost može postati alat za zajedništvo, iskrenost i promjenu.
Kako je nastao brend Smola čovječe i što te je motiviralo da se posvetiš izradi nakita s naglaskom na eksperimentiranju s materijalima i promicanju održivosti?
Smola čovječe je nastala na način koji nije bio ni blizu savršenom, ali se s vremenom ipak ispostavilo da je ona nešto lijepo. Njezinim je nastankom završio niz od par godina mojeg potisnutog nezadovoljstva i pokrenuo se proces sasvim novog učenja. Tako sam dane u kojima se osjećam krivom jer ni u čemu nisam zaista dobra zamijenila trenutcima u kojima se suočavam sa svojim osjećajima – onima koji su isprva očiti, ali i suptilnijima.
Dane u kojima sam brinula o budućnosti i fiksirala se na prošlost zamijenili su trenutci u kojima smo ostali smo ja i osjećaj. Pa je tako na red došao i trenutak kada sam osjetila da trebam pokušati stvoriti nešto sama i da trebam vjerovati u to. Po prvi put sam si dala izazov, a cilj je bio da vjerujem da će sve biti dobro i da vidim kako će se takva ideja razviti – zaigrana ambicija.
Bilo je lako odabrati izradu nakita kao medij jer oduvijek volim izrađivati, dirati, gledati malene stvari – u tome vidim nešto skriveno, a ipak istinito. Naravno da sam se okušala i u izradi drugih malenih predmeta, ali nakit se ipak najdulje zadržao upravo zbog svoje nepotrebnosti. Njega ne trebamo za život, već ga biramo, a to radimo jer nam je drag. Znala sam da, ako se okružim pričama koje su lijepe i predmetima koji su ljudima dragi, bit će teže zaboraviti na onu vjeru koja je cijela poanta i polazište Smole čovječe – na taj izazov i igru koju i dalje njegujem i volim. Eksperiment s materijalima je također igra, a uz nju i učenje. Ako dobro upoznaš epoksidnu smolu, moći ćeš se igrati na više načina. Ako, zatim, isprobaš rad s metalom – ponovno ćeš nešto naučiti i o epoksidnoj smoli. Lakše ćeš vidjeti ono što ona (ne) može, a druge igračke, pardon, materijali – mogu.
U cijeloj priči ipak postoji jedan element koji je djelomično uzrokovan tjeskobom, a to je održivost. Naravno da uz taj strah dolazi i suprotan osjećaj – ljubav – te da se njihov balans uvijek pokušava postići. Ali tjeskoba vezana uz održivost je mojoj generaciji gotovo urođena. Jasno se sjećam trenutka, još u vrtiću, kada mi je tadašnja najbolja prijateljica u veoma ozbiljnom tonu objasnila proces fotosinteze. Tog smo dana, za vrijeme odmora, otišle na igralište gdje mi je ona pokazala da biljke ne smijemo brati jer ako to napravimo, zbog manjka kisika, više nećemo moći disati. Tjeskobu hrane ideje, a dječja mašta je kao neograničeno pojilište za takav osjećaj.
Budući da smo od malena upoznati s pojmovima poput globalnog zatopljenja, sve je osjetnija i prisutnost poštovanja prema prirodi – jer smo svjesniji svoje prolaznosti. Zato je moja generacija pažljiva oko toga kakav trag za sobom ostavlja. Moj brend je samo mali djelić te, sve popularnije, tendencije.
Koji su bili najveći izazovi u razvoju vlastitog rukotvorskog brenda i kako si ih, kao mlada poduzetnica, savladala?
U mojem slučaju, najveći je izazov uvijek bila sama definicija “brenda” i njegovo predstavljanje. Isto tako, teško je pronaći one koji zaista žele slušati kada tu definiciju uspiješ staviti u riječi. Glavni lijek koji koristim pri tim problemima je citat za koji sam, do pisanja ovog odlomka, vjerovala da pripada Virginiji Woolf, ali sam ipak otišla provjeriti i ispostavilo se da ga je netko njoj krivo pripisao. Izgleda da se ipak samo radilo o nasumičnoj objavi na Facebooku, ali citat mi se i dalje sviđa pa nastavljam svoj odgovor u planiranom tonu. Dakle, on glasi ovako: “Feministkinja je svaka žena koja govori istinu o svojemu životu.”
Najviše reakcija u drugima izazovem kada kažem ono što zaista mislim, čak i kada to pokušam reći na empatičan i nježan način, a trudim se to uvijek raditi jer vjerujem da je dobrota ipak malo bitnija od inteligencije. Nakon prethodne rečenice većina će pomisliti na kritike koje znam uputiti drugima, ali zaista se zna raditi i o jednostavnijim stvarima, poput iskazivanja osjećaja.
Ukažeš li na nešto što ti ne odgovara ili za što vjeruješ da se može bolje odraditi, suradnja nažalost često prestaje. Osjećaj zajednice je oslabio, udaljio se od nas, ne vježbamo ga kao “mišić”. Ako kažeš da nešto voliš ili da ti je nešto lijepo – onda si “malo cringe”. Čak i oni koji razumiju ovaj problem često rade kompromise pa zaključe da to zaista jest cringe, ali da je cringe dobar i da je on samo jedan od oblika empatije. Ne govorim nužno da se s time ne slažem, ali zasigurno želim reći da je danas teško biti samopouzdan, dobar i iskren istovremeno. Ako tim pridjevima dodamo nastavak za ženski rod, nezaobilazno dodajemo i jedan filter koji nam mijenja pogled na tu osobu.
Ukratko, teško je pronaći one koji su spremni na istinsku suradnju, koja često podrazumijeva i zajedničko rješavanje nesuglasica, a čini mi se da je to dodatno otežano onima koji u suradnji odluče biti ranjivi jer to viđamo rijetko i nismo naviknuti na takva suočavanja. Naravno da tu ranjivu osobinu češće pokazuju žene pa su one češće i zakinute, iako ulažu više energije u proces. No, takvi hrabri ljudi ipak postoje – oni i one su moji heroji i inspiracija te sam veoma zahvalna na tome što neke od njih mogu nazvati i svojim prijateljima, partnerom i roditeljima. Bez njih bi taj poligon s preprekama bio mnogo teži za svladati.
Kako izgleda tvoj tipičan radni dan – od dizajniranja i izrade nakita do suradnje s drugim umjetnicima_ama i vođenja poslovanja?
Tipičnog radnog dana kod mene nema! Trenutačno radim po modelu koji zahtjeva angažman u raznim smjerovima, a ja se svaki dan prilagođavam aktualnostima. Uoči sajma se uglavnom pripremam za njega, redovito održavam radionice za djecu i odrasle te u tim prigodama radim i izvan svoje radione. Kada sam u radioni, najveći dio vremena čistim! Ne zbog neke deformacije, nego iz potrebe – izrada nakita je prljav posao i često zahtijeva mnogo alata. Svemu tome možemo dodati i činjenicu da učim i koristim razne tehnike i materijale, što zahtjeva dodatan prostor i održavanje.
Volim izrađivati narudžbe po želji – njih vidim kao osobni izazov, ali i održivu praksu. Kupce potičem da mi se jave s bilo kakvom željom i potom ju pokušam ostvariti. Nekada to zahtjeva učenje novih tehnika i korištenje novih alata te može potrajati malo duže od uobičajene izrade nakita. Nasreću, do sada su moji kupci uvijek imali puno razumijevanja i strpljenja u takvim situacijama i na tome sam im beskrajno zahvalna jer, upravo bez tog elementa, Smole na trenutačnoj razini sada ne bi bilo. Gotovo sve što znam o izradi nakita naučila sam upravo tako, što nije klasičan put za poslovanje, ali za mene on funkcionira i jako mi je drag.
Osim izrade nakita, za svoje poslovanje moram raditi još mnogo zadataka koji “tradicionalno” ostaju iza kulisa – fotografiranje nakita, odlasci u poštu, administrativni poslovi, kupovina materijala, aktivnost na društvenim mrežama i sl. Ovu riječ “tradicionalno” namjerno sam istaknula jer i takve dijelove poslovanja pokušavam približiti svojim kupcima. Naravno, ne želim ih zamarati pojedinostima (iako sam otvorena i nudim odgovore na sva pitanja ako ih dobijem), ali mislim da je vrijedno znati na koji način predmeti koje kupujemo nastaju. To je još jedan aspekt svakodnevnog života od kojeg smo se otuđili pa ga dijeljenjem na društvenim mrežama i humaniziranjem cijelog procesa pokušavam približiti zajednici. Pritom pokušavam pronaći ravnotežu – kako humanizirati proces, a da ne počnem prodavati sebe kao osobu? Ne bih voljela biti influencer ili se dovesti u situaciju u kojoj preispitujem povod kupnje mojeg nakita. Točnije, ne želim da se moj nakit kupuje zato što ga radim upravo ja. Želim da ga ljudi kupuju kada su u potrazi za nakitom i ako misle da ga ja mogu izraditi, te da vjeruju u proces kojim ga ja radim.
Tvoj rad karakteriziraju održivost, transparentnost i povezivanje s lokalnom zajednicom – zašto su ti ovi aspekti najvažniji i kako ih implementiraš u svakodnevnom poslovanju?
Budući da sam se u prethodnim pitanjima već dotaknula tema održivosti i transparentnosti, ovo bih posvetila zajednici. O prve dvije stavke mogla bih još pisati, ali to bih radije činila 1:1 s onima koji mi se odluče javiti nakon čitanja ovog intervjua, ako takvih bude.
Svi navedeni pojmovi međusobno su povezani, ali u zajednici je možda najlakše vidjeti taj presjek, a ipak ju najčešće zanemarujemo. Ne postoji kvalitetna zajednica koja nije transparentna – ja sam dio zajednice u kojoj rukotvorci i rukotvorke bez zadrške međusobno dijele savjete o dobavljačima materijala, o tehnikama i sličnim poslovnim temama. Ne postoji održivo poslovanje koje nije dio zajednice – kao i u privatnom životu, naše poslovanje nailazi na uspone i padove, a ti se prijelazi mnogo lakše snose ako smo okruženi onima koji ih razumiju i koji nas podržavaju.
Naravno da ta zajednica ne mora biti uvijek lokalna. Neki će podršku pronaći na nekom mjestu daleko od onoga gdje žive, a neki raspoređenu po čitavom svijetu. Ipak, mene taj aspekt lokalnog privlači jer sam veoma vezana za grad u kojem živim. A tko Zagreb bolje razumije od Zagrepčana i Zagrepčanki? Samim time, lokalni rukotvorci bolje razumiju prepreke na koje nailazim, kao i ja njihove, pa si lakše pomažemo kada naiđemo na te probleme. Možda bi netko te probleme uspio riješiti i sam, ali koliko dugo? Tko bi nastavio njegov rad i kulturu? I koliko bi taj rad bio razvijen ako rijetko dolazi u doticaj s tuđim i novim radom?
Kako ostati motiviran i vjerovati u vrijednost rukotvorstva u svijetu masovne proizvodnje?
To mi, na primjer, nikada nije bio problem. Postoji buntovni dio mene koji je u tome, zapravo, pronašao mir i zadovoljstvo. Radim ono što je teško s obzirom na okolinu, ali njegujem svoje vrijednosti, upoznajem one koji ih sa mnom dijele i to me hrani.
To je možda češća prepreka tekstilcima, kojima se ja oduvijek divim. Ponajprije jer je meni rad s tekstilom težak. Iako je i nakit dio problema brze mode, odjeća je zasigurno na prvom mjestu i vjerujem da je onima koji na održiv način stvaraju odjevne predmete lakše izgubiti nadu. Ipak, moram naglasiti da poznajem mnogo tekstilaca koji to nikada nisu pokazali i iznimno se hrabro bore za svoje ideale. Ovaj je odlomak malo kraći pa ću iskoristiti priliku i čitatelje potaknuti da razmisle o tom problemu ako do sada nisu i da prate rad lokalnih tekstilaca – vjerujte mi, ima ih mnogo i za svakoga se može naći nešto po vlastitom ukusu. Institut održive mode i Darkona su dva brenda koja bih ja istaknula.
Koji bi bio tvoj savjet mladim osobama koje žele pokrenuti vlastiti kreativni posao u Hrvatskoj?
Budite iskreni i hrabri. Razmišljajte o onome što radite, ali ne dajte da vas to zaustavi – gurajte dalje i ludo vjerujte u sebe. Budite delulu po tom pitanju. Isto tako vjerujte i u druge kreativce. Međusobno si budite uzor. Za kraj – griješite, i nakon tih grešaka ponovno radite sve nabrojano. Smatrajte pogreške trofejima. Učite iz tuđih grešaka.
Popratite Margitu Bralić i brend Smola čovječe!
Iza svakog komada nakita Smola čovječe stoji više od estetike. Stoji proces, osjećaj, namjera. Margita Bralić kroz svoj rad i riječi pokazuje da kreativnost ne mora biti bučna da bi bila snažna, i da održivost nije trend, već osobna odgovornost. U vremenu koje često favorizira površnost, njezin pristup podsjeća koliko je važno stvarati s integritetom, a istovremeno biti otvoren, ranjiv i spreman na dijalog sa zajednicom.
