Azumi Haruko wa Yukuefumei, odnosno Haruko Azumi je nestala slojevit je i pomalo kaotičan film o nestaloj Haruko, viralnom grafitu i nasilnoj bandi srednjoškolki. Redatelj filma je Daigo Matsui, a snimljen je prema istoimenoj knjizi autorice Mariko Yamauchi iz 2013. godine.
Haruko (Yu Aoi) je povučena administratorica koja je u dobi od 28 godina neudana, živi sa svojom obitelji, te održava nezadovoljavajuću seksualnu vezu s Yujijem (Huwie Ishizaki), blagajnikom u trgovini koju Haruko redovito posjećuje. Iako nije naslovni lik, Aina (Mitsuki Takahata) je druga djevojka u fokusu filma – ona je tek napunila 20, a njezin život se sastoji od zabave, divljanja i šarenila.
Treći fokus filma je na bandi srednjoškolki koje nasiljem tjeraju muškarce s ulica. One su ujedno i najmlađi centar filma, simbol konačnog bunta protiv seksizma u japanskom društvu.
Aina je stereotip japanske žene – mlada, lijepa, dotjerana, vesela i koketna, dok Haruko, barem na prvi pogled, predstavlja njezinu suprotnost – ona je introvertirana, apatična, ozbiljna i neupadljiva. No ipak dijele iste probleme, isti gnjev i, konačno, istu sudbinu.
Naznaka Harukinog nestanka prikazana je već na početku filma. Aina, njezin dečko Yukio (Taiga) i njihov prijatelj Manabu (Shono Hayama) ugledaju policajca kako prekriva poster već dugo nestale osobe – Haruko. Iz zabave i u nadi da će postati viralni hit, odluče njezino lice pretvoriti u grafit i prekriti njime cijeli grad. U tom naumu uspijevaju – Harukino lice je s gradskih zidova zaživjelo na ekranima smartphoneova mladih Japanaca i Japanki.
Među njih troje se istovremeno odvija prava sapunica, barem na prvi pogled. Yukio i Manabu redovito koriste priliku za ogovaranje Aine. Yukio je čak nudi prijatelju poput predmeta, govoreći mu kako će ona nesumnjivo spavati s njime ako je jednostavno pita. Uz to se žali na njezino ponašanje van postelje, nazivajući je napornom i žaleći se na poruke koje neprestano dobiva od nje. Uostalom, on je ipak pronašao mlađu djevojku s kojom će spavati, Aina je već prestara. Ako je ta srednjoškolka “laka” poput Aine, i nju će proslijediti Manabuu.
Za to nas vrijeme film upoznaje s pričom o samoj Haruko. Njezin je život dosadan, kao i muškarac s kojim se viđa. Na poslu doživljava svakodnevni mobing od svojih nadređenih, dvojice srednjovječnih muškaraca koji je ispituju o njezinom ljubavnom životu, često ističući kako je razlog što nije još udana njezin nedostatak ženstvenosti.
No ona nije njihova prva žrtva. Hiroko (Maho Yamada), njezina gotovo 40-godišnja kolegica, odrađuje otkazni rok zbog braka i selidbe, tako doslovce popuštajući pred društvenim pritiskom. Isto je savjetovala i Haruko. Zanimljivo je primijetiti sličnost njihovih imena. Haruko i njezini nadređeni traže prikladnu osobu koja bi zamijenila Hiruko. I dok Haruko čita životopise i odabire kvalificirane kandidatkinje, dvojica šefova inzistiraju na lijepoj, mladoj djevojci.
Kroz film nas prati i već spomenuta banda školarki koja je prouzročila pravi kaos u gradu. Broj pretučenih muškaraca je u porastu te je na snazi policijski sat uz savjet da ne izlaze sami noću. Dolazi do zanimljivog obrata rodnih uloga, obrata u kojem su muškarci ti koji izazivaju napad samom svojom pojavom, a ne žene.
Japanske školarke poznati su predmet fetišizma i u Japanu i na zapadu. One su nevine, čiste, no seksualizirane. Najvažnije od svega, one su mlade i ženstvene. No ružičasto sada postaje opasna boja, a kratka suknja izaziva strah umjesto požude. Banda postaje simbol kolektivnosti ženskog bijesa koji tinja u japanskom društvu. One ne žele biti objekti, one ne žele da žene starije od njih budu objekti i, konačno, one žele ostaviti bolju budućnost ženama koje dolaze iza njih.
Premda je radnja filma smještena u Japan, moguće je uočiti jako važnu dodirnu točku sa zapadnim imperativom mladosti – anti-age proizvodi se prodaju pod sloganima koji insinuiraju da je starost istovjetna bolesti, a zrelost je neprivlačna i njezino je mjesto u kući, uz obitelj. Mladost je vezana uz ljepotu, zabavu i iskorištavanje svih mogućnosti koje se pružaju “dok ne bude prekasno.”
Odličan primjer vjere u pobjedu nad krutim društvenim normama prikazuje kratka no upečatljiva scena, u kojoj voditeljica buntovne grupe finger gunom obara policajca na pod.
Haruko je nestala jer je željela nestati i pronaći svoj mir. Odlučila je krenuti iznova i sama krojiti svoju sreću i u tom je naumu uspjela, o čemu svjedoče posljednje scene filma. Aina shvaća da je je Yukio i Manabu smatraju tek objektom za ubijanje vlastite dosade. Bijesna, odlazi na mjesto održavanja njihove izložbe i uništava njihov rad. Haruko joj tada prilazi poput spasiteljice te joj savjetuje da nestane. Poput nje.
“Haruko Azumi je nestala” zapravo je posveta ženskoj solidarnosti. Govori o ženama koje su odabrale svoj put i koje jedna drugu podupiru. I upravo zato film završava s osmjesima na njihovim licima.