Nakon višegodišnjeg života i rada u inozemstvu, Petra Salarić odlučila se vratiti u Hrvatsku i otvoriti konzultantsku tvrtku pstaboo, prvu takve vrste koja se sustavno bavi tabu temama u društvu i poslovnom okruženju. Njezino djelovanje na sjecištu dizajna, društvene psihologije i ljudskih resursa donosi inovativan pristup otvaranju osjetljivih i često zanemarenih tema, stvarajući prostore za autentičan dijalog, osobni rast i promjenu organizacijske kulture. Petra je finalistkinja Queer Beez Awardsa 2025. u kategoriji Wild, a u ovom intervjuu iskreno dijeli svoja iskustva, izazove i razloge zbog kojih vjeruje da društvena inovacija počinje upravo s nama.
Što te motiviralo da se nakon života i rada u šest različitih država vratiš u Hrvatsku i pokreneš prvu konzultantsku tvrtku za tabu teme?
U Hrvatsku sam se vratila iz praktičnih razloga – jer sam htjela završiti pisanje svog doktorata. U Engleskoj, nažalost, doktorat ne pokriva posljednju godinu pisanja, a troškovi života postali su jednostavno neodrživi. Nisam mislila da ću u Hrvatskoj ostati dulje od toga, no vrlo brzo sam uvidjela neke stvari koje su mi se svidjele – poput činjenice da je Hrvatska prekrasna, da je kvaliteta života dobra te da mogu svaki vikend ići na Sljeme i imati kontakt s prirodom, što mi je iznimno važno. Tek tada sam shvatila koliko mi to znači.
Moja tvrtka, pstaboo, je i prije mog povratka “operirala”, ali ne u tolikoj mjeri. Kada sam se vratila, vidjela sam koliko problema Hrvatska zapravo ima i to je pobudilo nekoliko emocija – od osjećaja mene kao aktivistice, do osjećaja krivnje i dvoličnosti: zašto radim za strane zemlje kada ovdje ima zaista puno posla? Dodatni plus (koji se može gledati i kao mana) jest to što je Hrvatska mala zemlja, u kojoj se ne moram boriti s konkurencijom kao u londonskoj metropoli, gdje djeluje mnogo agencija koje imaju cijele timove, dok sam ja one-woman-band.
Nadalje, ako radim za Hrvatsku, istovremeno radim i za cijelu bivšu Jugoslaviju – dakle, tržište nije samo Hrvatska, već moj rad lagano mogu preuzimati i Srbija i Bosna, što dodatno otvara mogućnosti. I na kraju, to je zemlja iz koje dolazim. Lagala bih kad bih rekla da nije postojao poriv u meni da djelujem na stvari koje su me smetale i boljele, posebno na pristup pitanju mentalnog zdravlja u Hrvatskoj i karakter društva koji je, zapravo, i bio razlog mog odlaska. Nadala sam se, kao i svaki povratnik, da ću možda moći ostaviti neki utisak ovdje.
Koji su bili najveći izazovi pri pokretanju posla u tako specifičnom i osjetljivom području?
Najiskrenije, mislim da je glavni izazov bio vezan upravo uz specifičnost mog područja jer ljudi često nisu znali što točno radim. Reakcije su bile: „Tabui? Što je to? Kako to meni pomaže?“ Mnogi zapravo ni ne znaju kako definirati tabu jer o tim temama ne razgovaraju ili nemaju poriv da se uz sve stresove svakodnevice bave još i tabu temama, što potpuno razumijem.
No, izazovi su češće bili vezani uz izgradnju samog biznisa. Kao istraživačica, imam potrebu za analizom, evaluacijom. Osjećam da tek kada imam minimalno 7 – 10 referenci s istim varijablama, mogu reći: „U redu, sada znam što radim.“ Mislim da će svaki doktorand reći da se, čak i nakon četiri godine istraživanja, osjeća kao da mnogo toga ne zna, iako je svaki dan gledao istu temu.
Iz ovog razloga mi je u početku bilo teško prodavati svoje usluge. Mislila sam da mi treba još godina-dvije istih radionica i ponovljenog rada kako bih mogla s potpunom sigurnošću ponuditi svoje znanje. Pogotovo jer su tabui i izazovni razgovori teško opipljiva stvar. Svaka osoba dolazi sa svojim iskustvom, svaka firma je, koliko god slična, zapravo različita – zbog ljudi koje zapošljava, procesa koje koristi, proizvoda koji je određuju… Sigurna sam da ću nakon pet godina rada moći prepoznati obrasce i sličnosti tih tvrtki, jer smo mi ljudi u suštini vrlo slični. No, za to treba vremena.
Često su ljudi mislili da sam psihologinja, iako sam zapravo dizajnerica. Moj rad polazi iz domene blagostanja te spaja principe pozitivne psihologije i dizajna, pa ta predrasuda i dalje ostaje prisutna. Danas uglavnom surađujem s odjelima ljudskih resursa, ali iza toga se krije puno dubljih slojeva.
Ali glavni izazov bilo je moje mentalno zdravlje – problemi s anksioznošću i depresijom koji me prate kroz cijeli život. To me je jako mučilo. Kao i mnogima, i meni se javio imposter sindrom, a u kombinaciji s anksioznošću, to je bilo izuzetno iscrpljujuće. Primjerice, svaki reel koji sam objavljivala, koliko god ja izgledala veselo i samopouzdano, bio je zapravo praćen valom iscrpljenosti i negativnih misli. Ponekad bih morala ići spavati već u 20 ili 21 h jer mi se “baterija potpuno ispraznila”.
Kako izgleda tvoj radni dan i što ti je najvažnije prilikom vođenja radionica i događanja o tabu temama?
Moj radni dan nikada nije isti, ali mogu reći da je dug i mogao bi biti puno zdraviji.
Organiziram se prema onome što mi se čini optimalno za postizanje efikasnosti. To uključuje procjenu razine fokusa i zadataka koje mogu najbolje obaviti. Prilagođavam se i svom menstrualnom ciklusu jer su hormoni zaista čudo i utječu na sve.
Pokušavam (ključna riječ) se rano buditi, oko 6:30 – 6:40 h, napraviti neku tjelovježbu i početi raditi oko 8 – 8:30 h. Dan počinjem zadacima koji zahtijevaju visoku razinu fokusa, a to su najčešće pisanje, ispravci doktorata, pitch materijali i slično. Ručam, odnosno doručkujem, u 12 h, jer ne doručkujem ranije. Nakon toga, obavezno idem u šetnju jer bih u suprotnom zaspala.
Sastanke zakazujem samo popodne jer tada nemam dobar fokus za analitičke zadatke, ali mogu sudjelovati u razgovorima, introductory callovima ili raditi na postojećim projektima. Oko 17 – 18 h idem kući, jedem i nastavim raditi do oko 21:30 – 22 h. Ponekad idem na neki networking događaj. Na kraju dana se opuštam, najčešće uz korejske serije. To mi je nova opsesija.
Glede radionica, najvažnije je stvaranje sigurnog prostora. Ljudi mi često kažu da su prvi put uopće otvoreno razgovarali o nekim temama. To se postiže našom energijom, načinom na koji dolazimo, pravilima ponašanja na koja se svi slože, postavljanjem otvorenih pitanja i uključivanjem svih prisutnih. Zabava je gotovo najvažnija. Humor i smijeh otvaraju prostor za ranjivost i olakšavaju razgovor o teškim temama. I stalno sebi ponavljam – ja nisam bitna u tom prostoru. Bitni su ljudi koji su tamo. To je njihov prostor, njihov trenutak za učenje o sebi i drugima. Zato rijetko dijelim svoje stavove, radije postavljam pitanja i potičem međusobnu komunikaciju. Nastojim biti neutralna, pozitivna i zabavna, ali to nije moja pozornica.
Na koji način tvoj rad doprinosi inovaciji i društvenom utjecaju u Hrvatskoj?
Vjerujem da doprinosim inovaciji suštinski jer je pstaboo prva firma na svijetu koja se fokusira isključivo na tabu teme. A doprinos društvenoj inovaciji ostvarujem time što na jednostavan način – kroz govor, stvaranje prostora i alata za razgovor – omogućujem ljudima suočavanje s osobnim i društvenim problemima. O tabuima rijetko razgovaramo, prvenstveno jer nam je nelagodno, ali još više jer ih često nismo ni svjesni. Ako ih ne osvijestimo, ne možemo se njima ni baviti. Najdraže mi je to što moj rad ima utjecaj na individualnoj razini. Ljudi postaju svjesniji sebe, svojih uvjerenja i propusta, a taj osobni razvoj ima ripple effect i na šire društvo.
Kako pronaći hrabrost za otvaranje tabu tema u javnosti?
Prakticiranjem i pomicanjem vlastite zone ugode. Kako Brene Brown kaže: „Ostani u nelagodi.“ U današnjem digitalnom svijetu, gdje lako možemo nekoga unfollowati, blockati ili ghostati, naša zona komfora sve se više smanjuje. Ljudi sve rjeđe prakticiraju ranjivost, a sve više toga im postaje nelagodno. Time opada naša vještina otvorene komunikacije i intimnosti s drugima.
No, što više vježbamo, to je lakše. Nema velike mudrosti. Kao što penjanje na Sljeme zahtijeva trud i znoj, tako i otvaranje tabu tema traži vježbu. I to je mišić. Postoji i metoda koju zovem rip off the bandaid – duboko udahni i samo reci. Reci to što ti je neugodno, jer kad to jednom izgovoriš, više nije samo u tebi. I odmah postane lakše.
Ali, iluzija je da je to ikome lako. Nije ni meni, zato to i radim. Trebalo mi je tri mjeseca da uopće izgovorim riječ „menstruacija“ naglas kada sam radila diplomski, iako sam svaki dan čitala o tome. I baš zato radim ovaj posao, jer znam koliko je važno. I mogu vam garantirati da će, ako govorite o tabu temi, barem jedna osoba biti zahvalna što ste to učinili. Time dajete prostor i neizrečeno dopuštenje drugima da učine isto.
Koji bi bio tvoj savjet osobama koje žele pokrenuti posao u području društvenih inovacija?
Molim te, dođi – trebamo te (ha-ha)!
Posebno danas, društvene inovacije su nužne i čini mi se da će sve više biti potrebne jer, s obzirom na globalnu političku situaciju, pozitivni narativ i važni razgovori ostat će na nama i na kompanijama koje ih budu omogućavale.
Najbitnije je pronaći svoje pleme, ljude koji već to rade, koji te inspiriraju, koji su bolji od tebe – jer samo tako možeš rasti. I podržavati druge, jer ja sam sve tako napravila. Ne postoji posao, projekt, ideja, biznis koji je nastao sam iz sebe. Sve počiva na podršci, riječima, mentorstvu i znanju koje smo dobili od drugih. Ali biznis je naporan, teži nego što nas itko može pripremiti, a društvene inovacije još su teže. Jer nisu “seksi”, a i rijetko tko je stvarno uzbuđen da sjedne i ima težak razgovor. Zato je još važnije imati dobar community. A kad ga imaš – vidiš da je moguće.
Petra Salarić svojim radom dokazuje da promjena počinje kada smo spremni otvoreno govoriti o onome o čemu se najčešće šuti. Iako izazovno, otvaranje tabu tema može biti izuzetno oslobađajuće – i za pojedinca i za zajednicu. Njezin primjer pokazuje koliko je hrabrosti, upornosti i osobne odgovornosti potrebno za društvenu inovaciju, ali i koliko pozitivnog utjecaja ona može imati kada se autentičnost spoji s jasnom misijom. Ako želiš čuti Petru i još 14 sjajnih finalistkinja koje pomiču granice, dođi na Queer Beez Konferenciju, 14.5. u ZICER-u, gdje će sve poduzetnice predstaviti svoja poslovanja. Dan kasnije, 15.5., vidimo se u Botaničaru na svečanoj dodjeli nagrada u pet inspirativnih kategorija.
Prijave su otvorene – klikni na link i osiguraj svoje mjesto!
