Ana Tomić edukatorica je nenasilne komunikacije koja iza sebe ima godine rada s mladima, odraslima i organizacijama, ali i snažnu osobnu priču koja ju je potaknula da se posveti stvaranju kulture razumijevanja, empatije i zdravih granica. Iz vlastitog iskustva školskog nasilja bez fizičkih tragova, razvila je snažnu motivaciju da edukacijom doprinese osvještavanju i promjeni obrasca komunikacije u društvu. Ana je finalistkinja Queer Beez Awardsa 2025. u kategoriji Open, a u ovom intervjuu govori o svojim počecima, izazovima, svakodnevici edukatorice i stvarnom društvenom utjecaju koji njezin rad ostavlja, korak po korak, radionicu po radionicu.
Što te inspiriralo da pokreneš inicijativu za nenasilnu komunikaciju među mladima i odraslima?
Moja prva motivacija za bavljenje nenasilnom komunikacijom bila su djeca u školama. I sama sam prošla kroz verbalno i psihičko nasilje u školi, o čemu se nikada nije pričalo jer se nije radilo o fizičkom nasilju koje ostavlja vidljive posljedice – pa kao da je bilo manje bitno. Onda sam u radu s djecom i mladima shvatila koliko su radionice važne i da zaista donose promjenu u njihove živote. Ali sam isto tako shvatila da nije dovoljno raditi samo s njima, nego i s odraslima. I mi odrasli smo dužni osvijestiti gdje griješimo i krenuti mijenjati vlastitu komunikaciju. Tako su nekako nastale radionice nenasilne komunikacije i za odrasle, u njima sam se primarno fokusirala na poslovne odnose.
Koji su (bili) najveći osobni izazovi u radu s različitim skupinama na ovoj temi?
Prije svega, mislim da bi izazovi bili daleko veći da nisam, prije rada s drugima, najprije radila na sebi. Psihoterapija je za mene bila svojevrsna prekretnica i upoznavanje sebe na vrlo dubok i značajan način zbog kojega sam se i usudila progovoriti o nekim stvarima koje sam osobno doživjela, kao i javno zagovarati nenasilnu komunikaciju, rad na mentalnom zdravlju, destigmatizaciju odlazaka na psihoterapiju i dr. A nakon toga, možda mi je jedan od izazova bio i to što sam dosta mlađa, a kada dolazite u različite organizacije ili firme, ljudi koji tamo dugo rade uglavnom su stariji od vas i nužna je izgradnja povjerenja prije radionica s njima. Kao relativno mlada i nepoznata osoba, nije baš jednostavno predstaviti i prodati svoju uslugu ozbiljnim organizacijama i korporacijama.
Kako izgleda tvoj radni dan u ulozi edukatorice i organizatorice radionica nenasilne komunikacije?
Svakodnevica mi je poprilično jednaka i konzistentna ako nemam radionice. Ako imam, to bude jako dinamičan period zbog putovanja u druge gradove, zbog priprema, istraživanja, organizacije i slično. U danima kada nemam radionice nastojim osmišljati nove usluge, čujem se sa svojom mentoricom, radim analize održanih radionica i analize anonimnih anketa, pratim novosti i nastojim svojim znanjem i vještinama odgovoriti na potrebe u stvarnom vremenu.
Kako, po tvom mišljenju, tvoj rad doprinosi stvaranju društvenih promjena i oblikovanju kulture komunikacije?
Radionice koje provodim, u zadnjih nešto više od dvije godine, donijele su vidljive pomake u individualnim iskustvima sudionika_ca. U radu s mladima to je najizraženije kada mi odmah nakon radionice priđu i kažu koliko im je značilo, da su naučili nešto o sebi, da su naučili bolje postavljati granice. A u radu s odraslima promjene vidim kada se čujem s osobama koje su mi bile na radionicama pa mi tijekom susreta 1 na 1 iznose svoje uvide ili odluke koje žele napraviti. Također, ono što najčešće čitam u anonimnim anketama nakon radionice su njihovi osvrti koliko se osjećaju osnaženo. Nedavno sam održala radionicu u jednoj marketinškoj firmi i jako mi se svidjelo koliko je osoba napisalo da su se tijekom i nakon radionice osjećale rasterećeno, ugodno, da su prepoznale neke stvari u svojim privatnim, ali i poslovnim, odnosima i da će sada znati bolje odgovoriti na njih. Dakle, osvještavanje je prvi korak, i to zaista ljude motivira da donose zdravije odluke, da biraju bolje za sebe. Za mene je već to velik utjecaj na društvo – upravo kroz te pojedince.
Koji bi savjet dala poduzetnicama i poduzetnicima koji žele svojim radom poticati društvene promjene?
Krenite od onoga što je vas “jednom mučilo”, a tada niste mogli ili znali odgovoriti na to. Educirajte se u tom području, testirajte ideje i dajte si za pravo puno griješiti. Jedino tako možemo rasti. I za kraj, pronađite kvalitetne mentore_ice!
Kako ostati motivirana i vjerovati u pozitivan utjecaj, čak i kada rezultati nisu odmah vidljivi?
Vratite fokus na sitne korake koji su već napravili ogroman utjecaj u životima pojedinaca. Meni pomaže čitanje tuđih recenzija, njihovih komentara u kojima su napisali što su sve za njih značile radionice nenasilne komunikacije. Tražite ljude feedback, zapisujte svoje male i velike uspjehe, proslavite ih, dijelite s ljudima javno na LinkedInu. I sjetite se da su baby koraci zapravo ogromni, iskreni, hrabri i neuravnoteženi koraci, ali koraci koji donose hod. U početku to možda nije najpravilniji hod, ali s vremenom i trudom postaje.
Kroz razgovor s Anom Tomić jasno je da društvene promjene ne počinju uvijek velikim gestama, već u tihim, ali snažnim pomacima unutar pojedinca. Njezin rad temeljen na nenasilnoj komunikaciji podsjeća nas koliko je važno znati postaviti granice, izraziti se autentično i stvarati prostor u kojem se i drugi osjećaju viđenima. Njen savjet o tome da krenemo od vlastite rane i iskustva, da griješimo i učimo, vrijedi za svakog tko želi ostaviti trag – i u poslu i u društvu.
Ako želiš čuti Anu i još 14 sjajnih finalistkinja koje pomiču granice, dođi na Queer Beez Konferenciju 14.5. u ZICER-u, gdje će sve poduzetnice predstaviti svoja poslovanja. Dan kasnije, 15.5., vidimo se u Botaničaru na svečanoj dodjeli nagrada u pet inspirativnih kategorija.
Prijave su otvorene – klikni na link i osiguraj svoje mjesto!
