Jedan od (zanimljivih) recentnih članaka povodom izlaska njenog novog albuma glazbenicu opisuje kao neobičnu pojavu, podupirući takav prikaz odrastanjem u Kuvajtu i kretanjem “između akademskog i eksperimentalnog”, dakako, nimalo čudnim parametrima.
O Fatimi Al Qadiri – istovremeno hvaljenoj i neshvaćenoj zbog sklonosti stvaranja glazbe na čvrstim konceptualnim temeljima – najčešće se piše upravo na ovakav način koji je toliko raširen da se morate zapitati je li doista toliko neobično da album ima određeni koncept? Nije li to, zapravo, redovna praksa i u glazbenica koje nisu ujedno konceptualne umjetnice? Moguće je da je upravo Al Qadirina umjetnička pozadina razlog zbog kojeg joj novinari/ke pristupaju tako oprezno, gotovo s bojazni. Od silnog zazora, nažalost, nerijetko propuštaju dati priliku njenoj glazbi da govori za sebe i tim strašnim konceptima da se materijaliziraju na nekonvencionalne načine.
Na dosadašnjim izdanjima, Fatima Al Qadiri pozabavila se vizualnom i auditivnom reinterpretacijom nekolicine podžanrova plesne glazbe te vidovima njihovog prenošenja između različitih kultura, proživljenim Zaljevskim ratom promatranim kroz prizmu naknadno igrane (zapadnjačke) video igre temeljene na istom, i putovanjem kroz “zamišljenu Kinu”. Genre-Specific Xperience, Desert Strike i Asiatisch u većoj ili manjoj mjeri tematiziraju pop-kulturnu reprezentaciju, bilo glazbenih žanrova bilo geopolitičkih događaja i entiteta, oslanjajući se pritom prvenstveno na zapadnjačke kulturne trope.
Na indikativno nazvanom Brute, Al Qadiri se poprilično otvoreno obrušava na vodećeg predstavnika inače omiljene polazišne perspektive i možda po prvi put ne poseže za izvrnutim, ispoliranim prikazom stvarnosti, nego problematizira ono što se u njenoj pozadini nastoji zatomiti. Al Qadiri zanima sve izraženija sretna spona između fašizma i neoliberalizma, krhkost demokracija koje se uzimaju zdravo za gotovo i njihova rastuća sličnost autoritarnim režimima pod krinkom borbe protiv terora. Sam zapadnjački prikaz terorizma, uostalom, elegantno izbjegava karakterizaciju vlastitog djelovanja kao državno sponzoriranog zastrašivanja i nasilja nad vlastitim građanima.
Ono što odmah postaje jasno jest to da Brute nije tipičan protestni album u smislu nuđenja parola, objašnjenja ili bilo kakvih drugih konvencionalnih udica za identifikaciju s borbom koju predstavlja. Ne samo da nije jasan, nego nije ni – glasan. Osim što zvukovi vatrenog oružja i abrazivne teksture više ne djeluju nužno kao samodostatni označitelji prosvjednog tona (već čine dio regularnog arsenala suvremene mainstream glazbe), valja imati na umu da ni kontinuirana opresija marginaliziranih skupina ni državni nadzor nisu “glasne” djelatnosti. U fokusu Brutea nalaze se osjećaji straha i nemoći građana pred aparatom koji bi ih trebao štiti.
I tema i perspektiva albuma daju se iščitati već s njegovog omota s Teletubby-policajac skulpturom Josha Klinea kojoj je Babak Radboy udahnuo život obogativši isprazni plastični pogled melankoličnom izgubljenošću. Budući da su i omot i nazivi pjesama vrlo doslovni, bilo bi previše da se i sama glazba bazira na tipičnim osloncima protestne glazbe pa ona radije samo ocrtava prevladavajuću atmosferu ostavljajući prostor za upisivanje vlastitog tumačenja pojedinih motiva.
“Endzone” otvara album sampleom policajca koji preko razglasa poručuje “You are no longer peacefully assembling”. Izmještajući spomenuti iskaz u čisto auditivni kontekst u kojem, dakako, ne možemo vidjeti govori li policajac istinu, Al Qadiri nenametljivo ali efektno prepušta slušateljstvu odluku o ne/povjerenju. “Blows” nešto otvorenije ispituje ulogu medija u prikazu protesta koristeći segment iz zapaženog izvještaja voditelja vijesti Lawrencea O’Donnella o bezrazložnom nasilju njujorških policajaca nad prisutnima na prosvjedu Occupy Wall Street.
Osim društvenog nasilja poput onog policije nad mirnim prosvjednicima i (nenaoružanim) afroamerikancima, jedna od središnjih tema albuma su društvena kontrola i ograničenja, ovdje prikazana suzdržanošću i samokontrolom u pristupu glazbi. “Oubliette” je moćni prikaz izostanka slobode, dok “Curfew”, “Blood Moon” i još neke skladbe vrlo živo opisuju post-apokaliptičnu viziju opresivne budućnosti ili zapravo sadašnjosti, te osjećaj bivanja pod konstantnim nadzorom koji u konačnici ne ispunjava deklarativnu svrhu.
Najčešći prigovor albumu njegova je monotonost i pretjerana sličnost zvuka s onim na Al Qadirinim prethodnim izdanjima, od kojih je svako imalo možda glazbeno distinktivnije odrednice. No, snaga Brutea leži upravo u cjelovitom slušanju na momente namjerno praznjikavog 36-minutnog prikaza onog dijela američke, sve više možda i europske svakodnevice koji se zatire ispod tepiha svjetlucave zapadnjačke bajke o slobodi. Istaknute stvari poput vodećeg singla “Battery”, prekrasno lomljive “Fragmentation” i zaključnog zakucavanja s “Power”, služe kao podsjetnik na moguće ali i postojeće manifestacije opresivnih politika.
Koliko god na prvu možda zvučali otrcano, gotovo kao da su izvučeni iz ranih dana političkog hip-hopa, korišteni sampleovi poprimaju nove razmjere jezovitosti uz Al Qadirine prepoznatljivo hladne sintisajzere, prigušene perkusije i odjekujuće choral pad zvukove koji smješteni u prozračnu okolinu djeluju više zlokobno negoli svečano, simbolizirajući neprobojnu instancu moći. Za razliku od prikaza agresije na Desert Strike, u vidu zamućenih granica između video igre i stvarnosti, Brute ukazuje na aktera zaglavljenog u glitchu video igre, odnosno sustava.
Al Qadiri i dalje radi na specifičnoj dekonstrukciji grimea koja, kao i tzv. weightless grime, oduzima žanru izvornu agresiju, smještajući njegove tipične označitelje gotovo u vakum u kojem postaju dijelovi plutajuće mračne atmosfere. Umjesto poziva na borbu, njen prozračni grime bogat monumentalnim zborskim zvukovima dočarava prazninu razorenih gradova, evakuiranih aerodroma ili ulica za vrijeme policijskog sata. Brute ne nudi pokušaj preuzimanja moći niti ikakve druge iluzije, na njemu se – prema riječima same autorice – miješaju osjećaji očaja i bijesa. Konzumiran u komadu, izoliran od okoline, album funkcionira kao njezin zastrašujući odraz.
Odlučujući se za drugačiji pristup, Fatima Al Qadiri na Brute ispituje same postavke onoga što se inače smatra protestnom glazbom. Poruka ni u jednom trenutku nije do kraja artikulirana, čime se samo podcrtava osjećaj sputanosti i nemoći, prisutan i u nominalno otvorenim poretcima. Dominantni ugođaj strepnje i internaliziranog straha naznačen je konstantnom tenzijom – izostanak zvuka tamo gdje žamor inače čini zvučnu sliku toplom i familijarnom daleko je potresniji nego naglašavanje potrebe za bukom.
