Nafta pogoni život kakvog znamo. Budući da ima odličan kapacitet za pohranu energije, unatoč doprinosu nepovratnim klimatskim promjenama, još ćemo je dugo koristiti. Kako je na svjetskom tržištu poskupila, isplati je se vaditi na raznim novim lokacijama. No kada se taj energent počne tražiti na vrlo osjetljivim mjestima poput Arktika ili Jadrana, znamo da je vrag odnio šalu, a donio brze novce.
Zaštita Jadrana i njegove bioraznolikosti trebala bi biti apsolutni prioritet, ako ne zbog vlastitog osjećaja povezanosti s prirodom i obveze da štitimo one koji se ne mogu štititi sami, onda barem iz materijalnih, ekonomskih razloga. Koliko god bili u banani, opet imamo kakav-takav standard zahvaljujući turističkim eurima.
To se ne odnosi samo na direktan prihod državne blagajne, već i povećanje kupovne moći Hrvata koji rade u turizmu. A znamo da, prijavljeni ili ne, u sezoni rade mnogi i često tom zaradom financiraju preživljavanje ostatka godine. Ribarstvo nam je također važna grana privrede, jer se za dobru ribu cijena postiže i na domaćem i na stranom tanjuru. Jasno je da dobra riba dolazi samo iz zdravoga mora. Stoga se donedavno činilo nezamislivim da bi turistička Hrvatska mogla postati naftna Hrvatska.
Dok smo se mi pitali je li brak zajednica muškarca i žene, Spectrum je provodio seizmička istraživanja hrvatskog podmorja, bez pitanja javnosti, bez javnog natječaja, i bez studije utjecaja na okoliš. Jedan dio utjecaja nešto je kasnije isplivao na talijansku stranu obale u obliku dupina kojima su popucali bubnjići od glasnih istraživanja.
Hrvatska je nova naftna regija u srcu Europe, kaže novoosnovana državna Agencija za ugljikovodike. U Agenciji se nalazi data room s podacima o hrvatskom podmorju koje je godinama skupljala tada još hrvatska INA, a nedavno dopunio norveški Spectrum. Velike naftne kompanije ovih su dana proučavale te podatke jer je u tijeku Prvo nadmetanje za izdavanje dozvola za istraživanje i eksploataciju ugljikovodika na Jadranu. Rok za predaju ponuda je 3. studenog 2014.
Studija procjene utjecaja na okoliš provodi se tek sada, a bit će gotova u veljači 2015., možda čak nakon potpisivanja prvih BIG OIL ugovora. Dakle, ne predviđa se mogućnost zaustavljanja naftne vizije Hrvatske, iako bi studija koja se bavi strateškim nacionalnim resursom morala imati tu opciju.
No, i sam tekst Odluke o provođenju strateške procjene utjecaja na okoliš govori da dosadašnja praksa istraživanja podmorja nije to smatrala potrebnim. No ulaskom u EU izrada takvog dokumenta postala je obavezna. Iako cijelo hrvatsko more zaslužuje poseban, ekološki osjetljiv tretman, njega će dobiti samo onaj mali dio koji je prijavljen u europsku ekološku mrežu NATURA 2000. Zanimljivo je i to da studiju ne izrađuju stručnjaci Ministarstva zaštite okoliša i prirode, već Ministarstva gospodarstva.
Hrvatsko je građanstvo također dobilo priliku javno komentirati donesene Odluke o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika, kao i Odluku o provođenju strateške procjene utjecaja na okoliš kroz javno savjetovanje, otvoreno do 29. rujna 2014. Bilo bi dobro da svi mi tamo izrazimo svoje mišljenje, jer možda još uvijek nije prekasno.
Znanstvenici s Geološkog instituta pobliže su objasnili dosadašnje istražne aktivnosti. Ono što nam slijedi su daljnja 2D i 3D snimanja pa istražno bušenje. Predviđeno istražno razdoblje je sljedećih pet godina. Što će reći, zapravo, da se još ne zna koliko ima nafte i plina te koliko će Hrvatska imati koristi od toga. No spremni smo preuzeti posljedice za okoliš, jer će nam naftni divovi platiti već za to što imaju priliku istraživati.
Mapa 10 najvećih izlijevanja nafte u svijetu otkriva da je ponekad dovoljno da se tanker sudari s drugim brodom ili platformom. Najpoznatija nesreća ipak je ona u Meksičkom zaljevu 2010. godine, gdje je došlo do podvodnog puknuća i eksplozije naftne platforme, a istjecanje nafte je trajalo mjesecima. Lokalno ribarstvo je potpuno propalo, a posljedice za morsku floru i faunu osjete se još i danas.
Neupitno je da je projekt nafte i plina rizičan za Jadran. Čak i uz pridržavanje najviših ekoloških standarda, nesreće se događaju. Morska polja koja se sada nude za istraživanje i eksploataciju od kopna su udaljena samo deset, a od otoka samo šest kilometara.
Puknuća samih platformi se vjerojatno neće desiti, no izlijevanja iz tankera već imaju veću vjerojatnost. U poluzatvorenom moru kao što je Jadran, svaki takav ekološki incident ima dalekosežne posljedice. A čak i da incidenata nema, sama prisutnost naftnih platformi i promet velikog broja tankera nosi sa sobom svoje onečišćenje.
Uz već spomenute utjecaje 2D i 3D seizmike, odnosno snažnih zvučnih bombi na morske sisavce, kornjače, ribe i plankton, problematično je i otpuštanje tekućeg otpada poput toksične isplake te razni negativni utjecaji bušenja na morsko dno, floru i faunu te stupac mora.
Zanimljiva je problematika ispuštanja balastnih voda. Naime, balastne su vode potrebne velikim brodovima kako bi održavali ravnotežu pri plovidbi. Kada putuju po teret, u ovom slučaju k nama po naftu i ukalupljeni plin, brodovi putuju s određenom količinom balastne, morske vode, koju tada ispuštaju u pristaništu kako bi taj prostor ispunili naftom. Problem nastaje u tome što te balastne vode često dolaze iz drukčijih ekosustava te potencijalno nose invazivne vrste i razne onečišćivače koji štete domaćem akvatoriju. Prema dostupnim podacima, godišnje u Jadranskom moru završi više od 10 milijuna tona balastnih voda, a kolika može biti njihova buduća količina u situaciji u kojoj je Jadran pun naftnih platformi i tankera možemo samo nagađati.
Zagovornici nafte u Jadranu vole primijetiti da se Italija već dugo koristi naftnim rezervama koje se nalaze s njihove strane. No pritom ne spominju ono što učimo još u osnovnoj školi, da je hrvatska obala znatno čišća od talijanske zbog morske struje koja se kreće od juga prema sjeveru s istočne strane Jadrana, te obratno na zapadnoj. Također, prirodna ljepota koju daje razvedenost obale, odnosno broj otoka i otočića, s hrvatske je strane znatno veća.
Odličan članak u Biltenu pita se za koga je ta nafta zapravo dobar posao. U viziji nafte kao osnove gospodarstva zaboravlja se na to da Hrvatska, za razliku od često spominjane Norveške, više nema nacionalnu naftnu kompaniju te sav gospodarski uzlet temelji na koncesijama stranim multinacionalkama poznatim po poticanju korupcije, sudjelovanju u kršenju ljudskih prava i zanemarivanju standarda zaštite okoliša.
Ne zaboravimo, na hrvatskom naftnom meniju već se nalazi i Slavonija.
