Gotovo je nemoguće sa sigurnošću ustvrditi kada su nastale bajke, no ono što je sigurno jest da jedinstven spoj realnog i fantastičnog koji nude već stoljećima golica ljudsku maštu. Svaka kultura i svaka nova generacija iznova ih otkriva, dajući im novi oblik, modificirajući ih u manjoj ili većoj mjeri u skladu s vlastitim ukusom i potrebama.
Golema popularnost filmskog serijala o Shreku koji se na duhovit načina poigrava s likovima iz bajki (Snjeguljica kao majstorica kung-fua, tri praščića koji plešu break dance i sl.) nanovo je pobudila zanimanje za ovaj žanr, pa smo posljednjih godina svjedoci pravoj poplavi raznih (mahom ´modernih´) ekranizacija poznatih priča (animirano-igrani film Začarana koji se poigrava stereotipima o princezama i prinčevima iz bajke, animirane uspješnice poput Jako zapetljane priče, Tko je smjestio Crvenkapici? Čiča-miča (ne)sretna je priča ili recentni film Maleficent).
Produkt ovog trenda je film redateljice Catherine Hardwicke Crvenkapica (Red Riding Hood) s mlađahnom Amandom Seyfried (poznata po ulozi u mjuziklu Mamma Mia!) u naslovnoj ulozi.
Zaboravite na vuka transvestita, lovca Luku i naivnu djevojčicu koja vrijeme provodi berući cvijeće i jurcajući za leptirima; ovaj film obećava seks i nasilje, vampire i vukodlake (svaka možebitna sličnost sa Sumrak sagom možda i nije sasvim slučajna. Hardwicke, naime, potpisuje prvi film iz tetralogije). Da, da, Crvenkapica je odrasla, a Hollywood se još jednom drži kao da je uhvatio boga za bradu i ostvario što je dotad bilo nezamislivo. No je li tome doista tako?
Iako smo bajke navikli tretirati kao nevinu, katkad i poučnu zabavu za djecu, činjenica je da su izvorni oblici poznatih priča prilično mračni, nasilni i nimalo nevini.
Malo je poznata činjenica da u najstarijim inačicama Trnoružice princ koristi gužvu kako bi silovao (da, silovao) uspavanu heroinu, dok Snjeguljicu iz roditeljskog doma protjera majka, a ne maćeha. Ni mila i draga Crvenkapa nije izuzetak (štoviše, nekada davno nije se dičila crvenom kapicom). Takozvana Priča o baki koja slovi kao najstarija poznata varijanta “Crvenkapice” govori o bezimenoj djevojčici koja u neznanju pojede meso i popije krv vlastite bake. Nakon toga izvodi neku vrst striptiza za vuka (skida komad po komad odjeće i baca ih u vatru), a kad ju ovaj pozove da legne kraj njega u krevet, ispriča se da mora na wc, izađe iz kolibice i bris! kući.
Charles Perrault, autor poznate zbirke bajki iz 17. stoljeća bio je itekako svjestan da ovakva priča ne bi bila naročito dobro prihvaćena u elegantnim francuskim salonima, pa ju je odlučio malčice prekrojiti, uglavnom u duhu moralne čistoće i patrijarhalnih vrijednosti. Rezultat: djevojčica s crvenom kapicom koja se nesmotreno upušta u razgovor s nepoznatim vukom i zbog toga na kraju balade (odnosno bajke) završi u vučjem želucu. Čiča Perrault se k tome potrudio i sklepati pjesmicu u kojoj (za one kojima je to promaklo) sažima pouku priče: cure, ne pričajte s neznancima jerbo vam se loše piše (parafraziram)! Oko 150 godina kasnije, priča o Crvenkapi dospjeva u kreativnu radionicu braće Grimm koja joj dodaju lik lovca koji spašava požderanu baku i njenu unuku. Tako je nekoć neovisna heroina iz Priče o baki pretvorena u tipičnu damu u nevolji koja se više ne oslanja na vlastite sposobnosti, već čeka da ju spasi – tko drugi nego muškarac.
Seksualni naboj u priči o Crvenkapi oduvijek je bio prisutan, bez obzira na kasnije intervencije, nasilno umetanje raznoraznih moralnih pouka i, općenito govoreći, pripitomljavanje sadržaja (striptiz u Priči o baki,djevojčica koja liježe kraj vuka u Perraultovoj verziji). Štoviše, mnogi tumači ove bajke povezuju crvenu boju kapice s menstruacijom i spolnim sazrijevanjem naslovne junakinje. U svojoj glasovitoj zbirci pripovjedaka Krvava ložnica (orig. The Bloody Chamber) Angela Carter je ponudila dvije fascinantne reinterpretacije Crvenkapice u kojima je naglasak upravo na probuđenoj seksualnosti.
A što je s Catherine Hardwicke i njenim filmom?
Je li doista toliko provokativan i inovatiavan kako tvrde oglašivači? Nema baš najbolje kritike, i usprkos tome što otvoreno igra na kartu seksa i fantastike, Guardianov filmski kritičar David Cox smatra kako su, kad je riječ o ženskoj seksualnosti, suvremeni filmaši daleko čedniji nego su to bili pripovjedači bajki. Iako su ženski likovi na filmovi samostalniji, snalažljiviji pa i agresivniji nego prije, kad je riječ o ljubavi i seksu, smatra Cox, i dalje se doimaju “nepopravljivo sentimentalnima”. “Mladim ženama možda i jest dana nova snaga, no to ne znači da su izgubile onu staru. Filmovi se ne bi trebali bojati slaviti ju.”
