Objavljeno

Carry That Weight: Feminističkim performansom protiv silovanja

Mattress Performance: Carry That Weight umjetnički je projekt Emme Sulkowicz započet sredinom rujna 2014. Ova 22-godišnjakinja sa Sveučilišta Columbia nosi plavi madrac posvuda sa sobom unutar kampusa. Težak dvadesetak kilograma, madrac označava mjesto na kojem ju je silovao kolega student. Njezin je rad vrlo jednostavan: mlada žena vizualno prikazuje psihološki teret zločina počinjenog nad njezinim tijelom te zahtijeva prepoznavanje tog tereta.

Poput većine performansa, Sulkowiczin rad ima definirane parametre, ili kako ih ona naziva, “pravila angažmana.” Performans će trajati sve dok njezin silovatelj ne napusti kampus. Ona pak ne smije zatražiti pomoć, no može je prihvatiti ako joj je ponuđena. Kada joj druga osoba pomogne nositi madrac, oni zajedno ulaze u takozvani “prostor performansa.” Doslovno iznoseći mjesto zločina (u ovom slučaju prividno siguran privatni prostor) u javnost, Sulkowiczin performans premješta svoj subjekt u međuprostor promjenjivih kategorija privatnog i javnog, osobnog i političkog.

Carry That Weight implicira kako je unutar diskurza o silovanju odvajanje ovih kategorija jednostavno besmisleno. Privatno i javno su neodvojivi; diskurz silovanja nastanjuje ih oboje, što Sulkowiczin rad i potvrđuje, zbog čega predstavlja jedan od najistaknutijih feminističkih performansa recentne povijesti.

Rad također obnavlja atmosferu radikalnog podizanja svijesti u umjetnosti ’60-ih godina: prkosno političan, otporan na šutnju, dekonstrukcijski orijentiran na kulturalne definicije silovanja. Pruža nam priliku da se prisjetimo žena koje su utrle put bavljenju neugodnim diskurzom ‘kulture silovanja’ te da se osvrnemo na dugotrajnu umjetničku tradiciju koja je stremila seciranju aspekata te kulture.

“Herojsko silovanje” u umjetnosti

Leda, Suzana, Leukipove kćeri, Europa, Lukrecija i Dafna samo su neke od stvarnih i mitoloških žena čija su silovanja tema slavnih umjetničkih djela. U povijesti umjetnosti, prizori silovanja bogato oslikani i prekrasno uklesani od strane ‘starih majstora’ često su nazivani “herojskim silovanjem.” Herojsko zato što ga krasi narativ napetosti: borba, zatim silovanje, i naposljetku potpuna predaja romantičnoj ljubavi. Herojsko također zato što su se neke od ovih žena ubile kako bi zaštitile dvosmisleni moralni koncept časti; zato što su počinitelji galantni osnivači Rima ili stanovnici Olimpa; zato što je erotika nasilja sposobna zamaskirati samu sebe kao estetsku refleksiju o mitologiji.

U toj istoj povijesti umjetnosti, silovanje nije problematično: žrtve su željne, silovanje je puno užitka, a romansa neizbježna. No postoje i drugačiji prikazi scena silovanja u kojima umjetnički narativi i nisu toliko herojski, ne slave nadmoć muškaraca te su uznemirujući u svom radikalnom pristupu: prikazi koji razotkrivaju agresiju pogleda.

Luca Giordano, Silovanje Prozerpine (1680.)

Kasnih ’60-ih, feminističke umjetnice počele su intervenirati u herojske prikaze starih majstora, propitivati slavljeničke slike nasilja nad ženskim tijelima, te su izolirale narativ koji je ispod glasa no učinkovito stoljećima perpetuirao mit herojskog silovanja. Yoko Ono, Ana Mendieta, Suzanne Lacy, Nancy Spero, Jenny Holzer i Tracy Emin precrtavale su preko erotike nasilja, zamjenjujući bujna i krotka ženska tijela glasovima i tijelima zlostavljanih žena.

Tijekom ’70-ih godina činilo se kako će radikalno podizanje svijesti feminističke umjetnosti, posebice performansa, imati uspjeha u svojim političkim stremljenjima. Došlo je do proliferacije feminističke umjetnosti, osnivani su kolektivi kao što je WAR (Women Artist in the Revolution), izdavani su časopisi, a institucije su počele izlagati njihove radove. No radikalna je atmosfera bila kratkog vijeka: konfrontacijska stremljenja radikalne feminističke umjetnosti uvijek su bila u suprotnosti s tržišnim modelom umjetničkih galerija, jer tko bi htio ‘pravo’ silovanje objesiti na zid svojeg doma? Unatoč tome, usred raznih političkih debata o ‘legitimnom’ silovanju, studentskom silovanju i tautologiji ‘nasilnog’ silovanja, dekonstrukcijski rad feminističke umjetnosti na žalost je još i danas relevantan.

Mapiranje silovanja u javnom prostoru

Povijest feminističke umjetnosti je povijest tijela; načina na koji žensko tijelo može biti terorizirano; načina na koji se nasilje internalizira te posljedičnih izraza tog nasilja. Izrazi straha podcrtavaju narativ silovanja feminističke umjetnosti.

Film Rape Yoko Ono iz 1968. godine, bilježi lakoću teroriziranja žena u javnim prostorima. Ovaj dokumentarac slijedi i naposljetku proganja mladu ženu ulicama Londona. Ono je unajmila kamermana da proganja Evu Majlath, ilegalnu imigranticu, koja nije bila svjesna da se radi o projektu. Film je izazovan na mnogim razinama, pa tako i na etičkoj razini samog postupka snimanja koji nije uključio pristanak djevojke. Učinak ovog postupka jest blizina gledatelja; on postaje i kamerman i umjetnik, suučesnik u zločinu i uzbuđenju progona. Upravo je to uzbuđenje promatranja terorizirane žene, njezino zlostavljanje u javnom prostoru, stari filmski trop, posebice u žanru trilera.

Suzanne Lacy, Three Weeks in May (1977.)

Još jedan važan projekt, performans Ane Mendiete Untitled (Rape Scene), odgovor je na brutalno silovanje i ubojstvo studentice Sare Ann Otten 1973. godine. Mendieta je pozvala svoje kolege u vlastiti stan ostavivši vrata otvorena, gdje su je pronašli golu, prekrivenu krvlju na kuhinjskom stolu. Umjetnica je kasnije komentirala: “Počeli su razgovarati o tome što vide. Ja se nisam micala, ostala sam u istom položaju oko sat vremena. To ih je zaista uzdrmalo.” Nastavila je s ovim performansom tijekom cijele godine, pozivajući studente na brutalnu konfrontaciju s nasiljem silovanja. Godine 1980. komentirala je kako ju je silovanje uvijek ‘diralo i plašilo,’ objašnjavajući: ”Mislim da je sav moj rad upravo takav, osobni odgovor na situaciju… Ne mogu zamisliti teoretski pristup problemu poput silovanja.”

Godine 1977., kao odgovor na uvjete koji su omogućili produciranje radova Ono i Mendiete, Suzanne Lacy je osmislila Three Weeks in May. Performans se odvijao na raznim lokacijama Los Angelesa i mapirao mjesta silovanja. Lacy je označavala pločnike grafitima poput “2 WOMEN WERE RAPED HERE, MAY 9, MAY 21.” Nacrtala je veliku kartu grada koju je izložila u centru i svakog jutra označavala silovanje prijavljeno policiji prethodnoga dana.

Carry That Weight ima poveznica sa Lacyinim radom: kolaborativan i javan, povezuje nasilje silovanja sa specifičnom lokacijom, na specifičan način se bavi kartografijom, fizičkim i unutarnjim mapama koje kultura silovanja konstantno iscrtava. Lacy markira scene silovanja i označava javne prostore opasne za ženu, dok Sulkowicz svojim madracem podsjeća da se kartografija opasnosti širi mnogo dalje od ulice na ‘sigurnost’ doma.

Svi ovi radovi prelaze preko terena straha i nasilja koji označavaju ženske živote, potvrđuju kako oni determiniraju žensku geografiju, kako su žene konstantno locirane i relocirane unutar propisanih prostora te kako je naše kretanje regulirano tom geografijom.

Izvor: The Hairpin


Povezano