Kanadska producentica, kantautorica i vokalistica Jessy Lanza debitantskim albumom Pull My Hair Back zasluženo je privukla pažnju kritike i publike predstavivši iznimno uvjerljiv spoj elektronike i r&b utjecaja s dobitnim omjerom retro štiha i modernih zahvata. Tri godine kasnije vraća se s Oh No, također izdanim za uvijek futuristički orijentiranu etiketu Hyperdub, a ovom prilikom u fokusu je istraživanje novih međužanrovskih kombinacija kao podloga za suvremeni pop izričaj.
Ostavivši iza sebe prigušene vokale isprepletene s prozračnim skladbama koje su se gotovo neprimjetno prelijevale iz nježnih r&b trenutaka u one dostojne klupskog okružja, Jessy Lanza na novom albumu demonstrira veću vokalnu samouvjerenost ali i više nervoznu i upbeat zvučnu sliku. Izuzev novih glazbenih odrednica, međutim, ovdje imamo posla s poprilično drugačijom izvođačkom personom. Na mjestu blago mističnog i nezainteresirano senzualnog prvog lica s Pull My Hair Back, sada nastupa nestrpljiva protagonistica koju je nemoguće obuzdati. Jessy Lanza više ne nudi podatan auditivni materijal za intimnu večer na kauču; Oh No je tu da rasturi uljuljkanu situaciju.
Iako će uvodna stvar možda zavarati mirnoćom, Lanza vrlo rano pokazuje drugačije namjere. ‘VV Violence’, primjerice, vješto kombinira klupski beat poput onog na ‘Fuck Diamond‘ s piskutavim uzvikom “I say it to your face but it doesn’t mean a thing!” kakav bismo prije očekivalei u još jednoj faux-90s bubblegum-pop satiri iz stožera PC Music. ‘Never Enough’ započinje pulsirajućim ritmom u reduciranoj ‘Blue Monday’ maniri prije nego će skrenuti u disko vode i vokalnu izvedbu iz koje pršti energičnost i bunt ni manje ni više nego rane Madonne. S funky podlogom, naslovna ‘Oh No’ pak priziva avant-disko Arthura Russella, koji Lanza također uspijeva u potpunosti učiniti svojim.
Možda najzanimljiviji i najmanje očekivani utjecaj koji se provlači kroz tkivo albuma onaj je trzavog japanskog elektro popa. Razigrani pling-plong zvukovi, minimalistički ritmovi i ćoškasti sintisajzeri suptilno su razasuti po dijelovima različitih pjesama, nikad ne stršeći u prvi plan. Reference na ovaj često previđeni zvuk, kao i sve druge (što povijesne, što geografske) bešavno su ukomponirane u kompaktnu cjelinu koja ne otkriva sve izvore inspiracije na prvu.
Tako su i footwork naslanjanja najavnog singla nemalo iznenadila unatoč Lanzinoj prethodnoj suradnji s DJ Spinnom i Tasom na lijepoj ‘You Never Show Your Love’. Cijela ‘It Means I Love You’ počiva na sjajno upotrijebljenom shangaan-electro sampleu iz stvari ‘Ndzi Teke Riendzo (I’m Taking A Journey)‘ Fostera Manganyija koju možda ne biste automatski povezali sa suvremenim elektro r&b-jem. Efektnost ovog singla još je jedan dokaz širine Jessy Lanza kao autorice ali i vokalistice, te instrumentalne pronicljivosti nje i koproducenta Jeremyja Greenspana – čini se da oboje savršeno znaju točno u koju žanrovsku ladicu posegnuti za kojim izražajnim sredstvom.
Pored svega spomenutog, Oh No ostavlja i više nego dovoljno prostora za balade na kojima Jessy Lanza posuđuje senzualni šapat iz najboljih perioda karijera Mariah Carey i Janet Jackson podjednako vješto kao i trope suvremenog r&b-ja koje pak rado miješa s raznim drugim utjecajima. Krajnji rezultat, izražen posebice na ‘I Talk BB’, ‘Vivica’ i ‘Could Be U’, mjestimice zvuči kao da Kelela pjeva preko kakve sanjive podloge iz osamdesetih. Najupečatljivija je možda ‘Going Somewhere’ s neočekivano izmještenim skvikom ‘I just want to impress you’.
Vokal većinu vremena lebdi visoko iznad često nervoznih podloga; iako je više istaknut nego prije, i dalje dobro zna kada može prepustiti vodeću riječ glazbi. Nešto slično bilo je naznačeno već na prošlogodišnjoj suradnji s Morganom Geistom na projektu Galleria i singlu Calling Card/Mezzanine. Greenspanov dodir prepoznatljivog prozračnog popa Jessy Lanza pak zna iskoristiti daleko zanimljivije od njegovih ponekad suviše anemičnih Junior Boys.
Na trenutke se možda može učiniti da album samodostatno pluta u vještim izmjenama stilova i vokalnih, međutim ono što ga uvijek izvlači novi su zanimljivi i neočekivani zaokreti. Oh No nema doista slabe točke, ali zato su one jake su prilično vidljive, poput bombastične ‘VV Violence’, spomenutog prvog singla ‘It Means I Love You”’ naslovne ‘Oh No’ i balade ‘Going Somewhere’. Čini se da je autorica također obogatila svoj zvuk pod utjecajem većih festivalskih nastupa, napumpavši nove pjesme snažnim live potencijalom.
Koliko god izvrsno Jessy Lanza nosi novi izravni pristup, dalo bi se raspravljvati o tome da je tajanstvena aura prvijenca možda bila intrigantnija za cjelovito konzumiranje. Ipak, iako Oh No možda nema ugođajnu cjelovitost i kompaktnost debitantskog Pull My Hair Back, ono što ima za ponuditi su neiscrpna zabava pogađanja auditivnih referenci, i dalje intrigantni sporiji momenti te novopronađena samovjerenost u dinamičnim hitovima.
Upravo rastrzani plesni dijelovi albuma ne samo da predstavljaju najveću nadogradnju prethodnog rada Jessy Lanze i najuzbudlijviji dio Oh No, nego i nevjerojatno svježu viziju mogućnosti suvremenog popa kakvu bi svakako bilo lijepo češće susreti u suvremenom glazbenom krajoliku.
