Baksuzno bubanje ili bezumni pornić (2021.) najnoviji je film rumunjskog redatelja Radua Judea, jednog od najpoznatijih predstavnika rumunjskoga Novog vala, prepoznatljivog po crnohumornim, ciničnim, satiričnim i provokativnim prikazima novije rumunjske prošlosti i sadašnjosti. Film je lanjski dobitnik Zlatnog medvjeda na Berlinaleu, a hrvatska publika imala ga je prilike vidjeti na Pula Film Festivalu, a trenutno se prikazuje u odabranim kinima diljem zemlje.
Iako se osnovna premisa filma – srednjoškolska profesorica snima seks-vrpcu sa svojim mužem koja “procuri” na Internet – možda više čini kao tema koja će ga odvesti u nekim drugim smjerovima, Jude ipak ostaje čvrsto na svom poznatom teritoriju. Jednom kad vrpca izađe iz privatne sfere postaje svačiji problem, što će redatelju poslužiti da se još jednom naruga često apsurdnom licemjerju rumunjskoga društva – koje će domaće gledatelje/ice u mnogim aspektima neugodno podsjetiti na hrvatsko društvo.
Po mnogočemu, ovaj film nije za široku publiku niti za svačiji ukus. Jude je sklon provokativnim scenama, kao i napuštanju tradicionalne filmske strukture. No, film zasigurno zaslužuje dobivenu pažnju, kako zbog svojeg umjetničkog pedigrea, tako i zbog mnogih pitanja koja nameće gledateljima.
Odmah na početku film suočava gledateljice s eksplicitnom scenom seksa koju snima supružnik naše protagonistice – sve se vidi, pokušavaju izvesti neku vrstu role-playa s maskama, bičem i drugim rekvizitima, a ima i dosta dirty talka. Je li to uopće pornografska scena i je li joj mjesto u filmu koji nije pornografski? Mnogi će odgovoriti ‘da’, pa zatim ‘ne’, a neki će možda i odustati od gledanja.
No, to je zapravo samo prva od mnogih Judeovih provokacija u ovome filmu – ako uzmemo u obzir koliko danas na Internetu ima pornografskih sadržaja, koliko su lako dostupni i koliko konzumenata imaju, teško da se ova scena može smatrati posebno problematičnom, pa čak i upečatljivom. Naime, imamo sterilnu, stereotipnu pornografsku situaciju s bezizražajnim dominantnim muškarcem i uzdišućom ekstatičnom ženom koja je tu samo da ga zadovolji. Takvu scenu redatelj preokreće naopačke: kaotičnost, nespretnost, nesavršenstvo, jednako uzbuđenje s obje strane i implicirana intimnost s partnerom/icom koju takav čin zahtijeva, čak i komični element dok par nastoji “obaviti posao” prekidan pozivima i zahtjevima nekog člana obitelji iz druge prostorije koji očito trenutno čuva njihovu kćer. Sve zajedno djeluje i previše ljudski i čini se više kao kritika onoga čemu smo izloženi praktički svakodnevno. Jude cilja na načine na koje se pornografija radi i na koje se seks prikazuje, koji su, smatraju mnogi, ono što zaista šteti međuljudskim odnosima, za razliku od samog postojanja ili gledanja pornografije.
Nakon mogućeg početnog šokiranja, Jude će od vas tražiti da gotovo gledate tri različita filma s vrlo različitim dinamikama. U prvom dijelu pratimo profesoricu Emi (Katia Pascariu) kako obavlja obaveze pješačeći po pandemijom zahvaćenom Bukureštu, dok joj muž telefonom javlja kako je snimka koju je on postavio na privatnim stranicama nekako iscurila u javnost. Već sljedeći poziv stiže od ravnateljice škole u kojoj radi: roditelji su saznali za snimku i traže hitan roditeljski sastanak.
Ograničenja i socijalna distanca pokazuju se kao plodno tlo za najgore ljudske porive – čak i prije nego što će se pojaviti u obliku konkretnih figura koje prisustvuju sastanku, stanovnici Bukurešta sve su osim ugodnih i kulturnih ljudi. Ulice grada, iako nalikuju bilo kojem srednjoeuropskom gradu, s billboardima koji prodaju zapadni način života, zapravo su pune netrpeljivosti i nerazumijevanja. Od namjernog blokiranja puta automobilom, pa do požurivanja u redovima na kasi supermarketa ili ljekarne, svi su zatvoreni u svom svijetu, a preživljavanje urbane džungle uglavnom znači konstantno vrijeđanje sugrađana po svim mogućim osnovama, bilo spolnoj, etničkoj ili ekonomskoj. Emini strahovi od otkaza na poslu čine se i više nego utemeljenima, dok se pitate je li u toj kakofoniji još uvijek moguće pronaći razum.
Jude tu čini rez i odgađa neizbježno “suđenje”, da bi sljedeću trećinu filma posvetio montaži scena, po jednoj za svako slovo abecede, pokušavajući stvoriti neku vrstu kratkog, neugodnog, informativnog rumunjskog rječnika. Nitko nije pošteđen, od rumunjske crkve, preko Čaušeskua, rumunjskih obitelji s ogromnim stopama nasilja, preko vojske i poprilično problematične rumunjske uloge u 2. svjetskom ratu, pa do golotinje po novinama, šefova policije koji ženama koje su noću pretukli muževi savjetuju da s pozivom pričekaju do ujutro, loših radnih uvjeta i nepostojanja radničkih prava. Svaka scena otkriva novu sramotnu i neugodnu sastavnicu rumunjskog društva, a redatelj, koristeći se vizualnim i narativnim stilom društvenih mreža, kratkim i nepovezanim scenama vodi gledateljice do rumunjske sadašnjice, duboko nepravednog, podijeljenog i netrpeljivog društva. Mizoginija je, naravno, jedan od nusprodukata svega, što – na momente možda nedovoljno jasno artikulirano ili apstraktno ali zasigurno hrabro i provokativno – Jude ovdje prikazuje, a za taj posebni oblik seksizma sačuvao je posljednju, ključnu trećinu filma.
Svaka sekunda roditeljskog sastanka koji se zbog pandemije održava u parku ispred škole čini se apsurdnom, ali nažalost vrlo mogućom i zamislivom. Za početak, roditelji inzistiraju da se video pogleda od početka do kraja kako bi se znalo točno o čemu se razgovara. Scena u kojoj ravnateljica drži tablet pred sobom, a postariji gospodin pod zaštitnom maskom upija svaki kamerom zabilježeni trenutak jasno simbolizira koliko je položaj žena u Rumunjskoj degradiran, kao i položaj samih učitelja/ica.
Nisu samo muškarci ti koje treba kriviti; najžustrija u raspravi o moralu upravo je jedna majka koja inzistira na tome da je video odvratan i da će joj kćer odvratiti od braka. Jedan otac koji je na sastanak stigao u pilotskoj uniformi (a nije jedini koji je tu u punoj vojnoj spremi!) smatra da je oralni seks nešto što rade samo “kurve” i da su seksualni položaji s vrpce apsolutno neprimjereni jednoj profesorici ugledne škole koja nije više u cvijetu mladosti, te da se dosad već trebala opametiti i primiriti. I prisutni jedan svećenik (s maskom s natpisom I can’t breathe) ima nešto za reći, kao i vojno lice koje vjeruje u valjda sve teorije zavjere koje trenutno kolaju i vidi ih i u konkretnoj situaciji.
Rijetki su razumni roditelji koji daju podršku Emi, a snaga njihovih argumenata pometena je neargumentiranom silom sve razjarenije mase. Emi se pokušava braniti logikom, razumom i civilizacijskim postignućima, no činjenica da je video privatan i zapravo ukraden, da su roditelji odgovorni za sadržaje koji su njihovoj djeci dostupni, čak i činjenica da je muškarac iz videa njezin suprug (s kojim je čak u crkvenom braku) – ništa nije dovoljno da neke roditelje uvjeri da to nema veze s njezinim poslom koji, saznajemo, obavlja na vrlo visokoj razini.
Ubrzo ova srčana rasprava skreće u drugim smjerovima, pa se neki roditelji žale što njihova djeca moraju pamtiti podatke na njezinim satovima, a ima ih i onih otvoreno profašističkih kojima se ne sviđaju njezina predavanja o 2. svjetskom ratu. Mizoginija je, kako to često biva, neraspletivo povezana s nizom krivih i nazadnih shvaćanja i interpretacija povijesti i sadašnjosti, što bi moglo biti upravo ono mjesto koje Jude cilja svojim filmom. Za kraj nam je ipak ostavio poslasticu – tri moguća završetka od kojih je posljednji – nadrealna, urnebesna i subverzivna osveta Emi velikim dildom – zadnji šamar koji zadaje dubokoj zaostalosti svoje zemlje.
Seksualna etika kroz povijest je prošla mnoge faze, a stanje ženskih seksualnih prava znatno se razlikuje diljem svijeta. Iako su feministički pokreti i moderna shvaćanja odavno u centar proučavanja postavila pitanja osobnog izbora i informiranog i svjesnog pristanka, u mnogim zemljama takva pitanja još nisu ni došla na red. Preljub, seks izvan braka, seks između osoba različitih rasa ili vjeroispovijesti, seks između osoba istog spola, još uvijek su široko zakonom zabranjeni pod utjecajem praktički svake svjetske religije iako se radi o odnosima koji se odvijaju pod pristankom svih uključenih strana. No, dok se moderne feministkinje bore za iskrenost i reciprocitet u vezama, a shvaćanja seksualnosti prelaze iz sfere dužnosti u sferu intimnosti, u Rumunjskoj se, kako nam Jude prikazuje, ženama još uvijek vrlo otvoreno diktira ne samo s kime, kada i pod kojim uvjetima, već i na koji način bi trebale izražavati svoju seksualnost, a pitanje užitka ili zadovoljstva u takvim odnosima čini se vrlo dalekim i maglovitim.
Iako bih htjela vjerovati da je stanje u Hrvatskoj mnogo drukčije, to nije slučaj. Budući da sam po struci i sama profesorica, nedavno sam se zatekla na radnom sastanku na kojem smo ja i nekih 40-tak kolegica, sve redom odrasle, odgovorne i visoko obrazovane žene, iz muških usta vrlo pristojno i diskretno zamoljene da zadržimo dignitet i ponašamo se damski nakon što se saznalo za sličnu snimku iz susjednog kolektiva. Nitko nije reagirao; bit će da mnogima ne smeta takvo zadiranje u privatnost i osobne slobode, a prešutno odobravanje učinilo mi se kao još jedan vid šikaniranja i maltretiranja osobe kojoj se samo dogodila kriva procjena.
Dok videi šeću od mobitela do mobitela odraslih osoba vrlo spremnih pogledati, iskomentirati, ogovarati i osuđivati bez pretjeranog razmišljanja, zadah lažnog morala lebdjet će i dalje oko nas. Oni koji upražnjavaju seks samo unutar heteroseksualnog braka, samo u svrhu stvaranja novog života, samo u misionarskoj pozi i samo zbog dužnosti, koliko ih je zapravo i zašto njihove izbore društvo još uvijek smatra ispravnijim i moralnijim od izbora onih koji se odlučuju za nešto drukčije u 21. stoljeću? Nije dovoljno samo deklarativno podupirati slobodu izbora; civilizacijsko je pitanje stvaranja okruženja u kojem je ta sloboda zaista moguća. Dotad, koliko god mislile da se tako nešto ne može dogoditi i nama, svi smo mi Emi. Sjetimo se samo da još uvijek nije primjereno ni nazvati stvari pravim imenom – bubanje iz naslova, čini mi se, ama baš nitko u Hrvatskoj ne opisuje tim glagolom.
