Céline Sciamma već duže vrijeme ima reputaciju jedne od najvažnijih suvremenih redateljica. Iako su njezini filmovi “mali” – intimne ljudske drame koje se onako sporo, lijeno, odvijaju pred vašim očima – njihov je utjecaj ogroman. U posljednjih 10-ak godina, Sciammino je ime postalo gotovo sinonim za “ženski pogled,” pojam koji je još ‘70-tih skovala feministička filmska teoretičarka Laura Mulvey. Želja da se žene prestane objektivizirati, da se žensko iskustvo počne prikazivati istinitije i uključivije, da se ženske perspektive bolje razumiju i više cijene u bilo kojoj umjetnosti prisutna je mnogo duže na kulturalnim bojišnicama svijeta. U Sciammi ta želja dobiva novu inkarnaciju i nove načine ekspresije; njezini filmovi su zaista mala, tiha revolucija, koja je upravo u tijeku.
Ova 44-godišnja francuska scenaristica i redateljica svoju je karijeru započela još kao studentica prestižne francuske filmske škole La Fémis, kad je za završni rad napisala svoj prvi scenarij. Uz prethodno stečenu diplomu iz francuske književnosti, planirala se baviti scenaristikom i kritikom, smatrajući režiju, bar u tadašnjem stanju francuske kinematografije, gotovo isključivo muškim poslom. Srećom, njezin ju je mentor s La Fémisa nagovorio da sama i režira film, prepoznajući u njezinom pisanju i taj talent. Naissance des Pieuvres (Rođenje hobotnica), za međunarodno tržište preimenovan u Water Lillies (Lopoči, 2007.), bit će njezin debitantski film u dvostrukoj ulozi scenaristice i redateljice, koju će zadržati i za sve kasnije dugometražne uratke.
Film je naišao na odobravanje francuske kritike te započeo ono što će Sciamma kasnije nazvati svojom “slučajnom” coming-of-age trilogijom, koju će upotpuniti filmovima Dečka (Tomboy) iz 2011. i Djevojaštvo (Bande de filles)iz2014. Sva tri filma u fokus stavljaju ženske likove rijetko portretirane na filmu, svaki u potrazi za vlastitim identitetom, kako rodnim i seksualnim, tako društvenim, svaki čineći to u osjetljivoj adolescentskoj dobi.
Iako jako različiti, filmovi dijele Sciammino uvjerenje da ženski likovi koji su u stanju opresije sami po sebi ne mogu promijeniti patrijarhalne strukture unutar filma, već da takvi likovi moraju biti prezentirani na sasvim novi način, tako da im gledateljica bude potpuno subjektivno posvećena, potpuno uz njih, potpuno svjesna situacija kroz koje likovi prolaze.

Lopoči u fokus stavljaju seksualni identitet – protagonistkinja Marie (Pauline Acquart) manje je opčinjena sinkroniziranim plivanjem nego glamuroznom kapetanicom tima Floriane (Adèle Haenel), koja vlada lokalnim bazenom pariškoga predgrađa toga ljeta. Floriane se tajno viđa sa zgodnim Françoisom, pa će iskoristiti Marie kao krinku za sastanke s njim, a Marieina prijateljica Anne sanja upravo o Françoisu. Sciamma će kroz ovu četvorku preispitati raj i pakao adolescencije, oživljavajući erotizam, ushićenje, strah, samopreispitivanje i bol prvih ljubavi, kako uzvraćenih, tako neuzvraćenih.
Autobiografska crta vrluda ovim filmom – Sciamma je upravo gledajući sinkronizirano plivanje u sličnoj dobi utvrdila svoj homoseksualni identitet, a s glumicom Adèle Haenel, fatalnom Floriane, započet će i romantično i umjetničko partnerstvo. Lopoč je ovdje iskorišten kao metafora za ono što Sciamma često naziva “posao bivanja djevojkom”, kao cvijet koji je iznad površine nježan i delikatan, ali ispod površine skriva ogromnu masu korijenja koja ga podupire.
Dečka preispituje rodni identitet i njegovu fluidnost kroz lik 10-godišnje Laure, koja će u preseljenju svoje obitelji vidjeti priliku da dublje istraži svoje želje, pretvarajući se pred novim prijateljima i prijateljicama da je zapravo dječak. Sciamma priči pristupa s izrazitom nježnošću, suptilnošću i empatijom rijetko viđenom u ionako rijetkim filmskim interpretacijama sličnih tema.
Pored svih navedenih adolescentskih briga Djevojaštvo dodatno opterećuje i socijalni status protagonistkinje – život u siromašnom, pretežno crnačkom, besperspektivnom, muškim zakonima vođenom kvartu u kojem je ženska sudbina najčešće zapečaćena preranom trudnoćom ili prisilnom ulogom samohrane roditeljice u velikoj obitelji. Protagonistica Marieme svoju slobodu pokušat će pronaći u lokalnoj “bandi” triju slobodoumnih, snažnih djevojki čiji su najveći grijesi sitne krađe i tučnjave sa sličnim ženskim bandama u susjedstvu u kojem vladaju apsurdni nepisani zakoni. Film slavi snagu i iscjeljujuću moć ženskog prijateljstva, savršeno sumiranu u nezaboravnoj sceni u kojoj djevojke plešu i pjevaju uz Rihanninu “Diamonds”. Sciamma inače glazbu u filmu koristi sporadično, vrlo selektivno i promišljeno, a ovdje su genijalni potez prepoznale i Sia i Rihanna kao autorica i izvođačica, te su, nakon što su odgledale scenu, dozvolile njeno korištenje u filmu za minimalnu naknadu.

Iako su sva tri filma prepoznata kao izuzetna ostvarenja u umjetničkom smislu od strane međunarodnih filmskih festivala, a kao Sciamma redateljica koja se ne boji “škakljivih” tema te je odlučna u namjeri da je svaki film u svojoj osnovi i politička izjava određene vrste, tek je njezin sljedeći film odveo njezinu potragu za novim feminističkim filmskim jezikom na višu razinu.
“Moja prva tri filma surađuju s kinematografijom i patrijarhatom”, reći će u jednom od intervjua, referirajući se na ideju da ono što smatramo univerzalnim estetskim normama unutar umjetnosti nisu ništa drugo doli uvriježeni imaginarni produkti patrijarhalne i bjelačke strukture (kao što je holivudska filmska elita), te da u stvarnosti postoje mnogi drugi načini stvaranja. Za nju, to započinje već pisanjem scenarija – scenaristkinje moraju biti radikalne kako bi izbjegle zamke konvencionalnog, nametnutog, “legitimnog” pisanja scenarija.
Ta ideja svoj će puni oblik poprimiti u Portretu djevojke koja izgara (Portrait de la jeune fille en feu, 2019.), filmu koji je Sciammi donio novi nivo prepoznatljivosti i utjecaja (bio je najgledaniji francuski film te godine), kao i brojne nagrade, a u glavnoj ulozi ponovo se pojavljuje Haenel. Sciammin “manifest za ženski pogled” dobio je mnogo širu publiku od njezinih prethodnih filmova, probivši se do rubova mainstreama filmske industrije.

Riječ je se o predivnom filmu koji portretira lezbijsku romansu u Francuskoj 18. stoljeća između Mariane (Noémie Merlant), slikarice koja dobiva zadatak naslikati portret, i mlade plemkinje Héloïse, koju majka planira udati za talijanskog plemića kojem je njezin budući portret i namijenjen. Njihova veza prikazana je na iznimno intiman, intelektualno zavodljiv i umjetnički impresivan način; film nimalo nije opterećen uobičajenim tabuima homoseksualnih veza, već je koncentriran na povezanost likova i iskrene osjećaje, stvoren da istovremeno oduševi i slomi srce gledateljicama. Iako na površini jednostavan, istovremeno funkcionira i kao priča u sadašnjosti i kao sjećanje na ljubav, kao preispitivanje odnosa umjetnice i muze, te kao oda umjetnosti, ali i kao izrazito sociopolitički nabijena drama.
Tri su načina na koje Sciamma ovdje pronalazi novi filmski jezik. Prvi je upotreba specifičnih filmskih tehnika kojima osigurava da protagonistkinje ostaju u poziciji subjekta, ni u jednom trenutku ih ne objektivizirajući ili eksploatirajući; scene seksa miljama su daleko od uobičajenog filmskog prikaza, sa stacionarnom kamerom kojoj je jedini cilj da s gledateljicama podijeli iskustvo.
Preostala dva načina vraćaju se na Sciammin zahtjev za radikalnošću u pisanju, u potpunoj suprotnosti s uvriježenim zakonitostima dobrog narativa. Od doba grčkih drama i tragedija naovamo, konflikt između protagonista i antagonista razriješen na najdramatičniji mogući način široko je prihvaćena osnova svake dobre priče. Međutim, Sciamma odlučno izbjegava bilo kakav konflikt, namjerno ne prikazujući sve moguće prepreke svojoj filmskoj romansi. Zainteresirana je samo za ono što će se dogoditi kad je priča utemeljena na obostranom pristanku, otvorenosti, razumijevanju, potpuno lišena bilo kakvog rivalstva, nadmetanja, nasilja. Gledajući unatrag na svoje filmove, i sama kaže da neke scene iz njih više nikad ne bi snimila budući da više ne želi šokirati ili provocirati gledateljice, već stvoriti sigurni prostor za svoje protagonistkinje i gledateljstvo.

Ideje koje su Portret djevojke koja izgara uzdignule na toliko visoku umjetničku razinu, ali i stvorile kultni film za LGBTQ+ zajednicu, Sciamma je direktno prenijela i u svoj najnoviji film Mala mama (Petite Maman, 2021). Ponovno su glavni likovi izjednačeni u smislu moći i, ponovno je ne zanima nikakav konflikt među njima, samo ovoga puta preispituje sasvim drukčiji odnos: 10-godišnja Nelly (Joséphine Sanz) upoznat će svoju majku u istoj dobi, pomoću drvene kolibice koja funkcionira kao čudesan vremenski stroj. Ideja razbijanja obiteljske hijerarhije i postavljanja odnosa u horizontalan položaj isplatit će se mnogostruko. Što biste bili spremni žrtvovati da možete saznati o svojim roditeljima nešto što vam nikako ne mogu ili ne žele objasniti, ili saznati da niste krivi za neke događaje iz djetinjstva za koje se danas okrivljujete?
Sciammin aktivizam ne staje na filmu: ona i Heanel pobunile su se na dodjeli nagrade César 2020. koja je po peti put dodijeljena Romanu Polanskom. Također, 2018. godine je zajedno s kolegicom Rebeccom Zlotowskom utemeljila Collectif 50/50, udrugu koja okuplja više od 1500 profesionalaca/ki iz francuske filmske industrije, a posvećena je jednakosti, paritetu i različitosti u filmskoj i audiovizualnoj industriji.
Za kraj, valja istaknuti da Sciamma svoj rad uvelike temelji na umjetnicama koje su došle prije nje, od novijih imena poput Agnes Varde, Davida Lyncha i Annie Ernaux, pa do onih koje je filmska povijest gotovo izbrisala, a koje za Sciammu predstavljaju posebnu inspiraciju i opsesiju. Alice Guy-Blaché tipični je primjer njezine muze – pionirka francuske kinematografije, u razdoblju od 1986. do 1906. najvjerojatnije i jedina filmašica na svijetu, koja je u preko 25 godina rada napisala scenarije, režirala, producirala i nadgledala stvaranje više od 700 filmova.
Od 22. do 24. ožujka kino Tuškanac donosi retrospektivu Céline Sciamme, kada ćete imati priliku pogledati pet autoričinih filmova uglavnom posvećenih djevojkama i prikazima njihovih intimnih drama, kriza identiteta te socijalnih okolnosti koje ih okružuju.
