Brojne kritike horor filmova prozivaju njihovo učestalo korištenje seksističkih stereotipa i patrijarhalnih poruka. Psihološki horor film redateljice Jennifer Kent, The Babadook, ne oslanja se na rodne stereotipe i seksualizaciju ženskih likova kako bi nam prodao nekakvu jeftinu radnju uz puno zastrašujućih scena.
Za razliku od mnogo horor filmova, Babadook ne poseže za jeftinim jump-scare scenama niti za grotesknim prikazima masakriranih tijela. Njegov se horor oslanja na nešto naizgled jednostavnije, a to je ideja da čudovišta ne dolaze izvana nego iz nas samih.
Radnja prati samohranu majku Ameliju i njezinog šestogodišnjeg sina Samuela. Amelijin i Samuelov odnos otežan je Amelijinim tugovanjem za poginulim mužem i Samuelovim problemima u ponašanju. Zaplet počinje kada jedne večeri Amelija pronađe i pročita Samuelu slikovnicu zastrašujućeg sadržaja, naslovljenu “Mister Babadook”.
Kada se čudovište umiješa u svakodnevnicu, njezini osjećaji konačno isplivavaju na površinu, počevši od umora, frustracije, tuge, žalovanja pa sve do ljutnje i mržnje. Tek tada ona uistinu započinje prihvaćati vlastitu tugu.
Film izvrsno problematizira položaj samohrane majke u društvu te prikazuje žalovanje kao društveno stigmatiziran proces u kojem se očekuje da osoba ‘preboli’ gubitak u neko dogledno vrijeme i nastavi sa svojim životom.
U par navrata, implicira se da je Amelija, budući da ne uspijeva obuzdati ponašanje svog sina, loša majka. Također, kada dođe u policijsku postaju prijaviti uznemirujuće događaje u kući, tretiraju je kao da je potpuno luda. Uz još niz sličnih situacija, izdvojene scene nameću pitanje može li tradicionalna heteronormativna zajednica samohranu majku percipirati kao dostatnu da čini obitelj.
