Donedavno poznata kao Antony Hegarty, Anohni posjeduje jedan od omiljenih glasova u suvremenoj glazbi, sposoban otopiti i one nesalomljive. Često opisivan kao ‘onozemaljski’, impresivni vokal na novom se albumu bavi vrlo ‘zemaljskim’ temama: transcedentni izričaj ovom prilikom oslikava beznađe u kojem nema više što nadići.
Hopelessness otvaraju sramežljivi, blistavi akordi ‘Drone Bomb Me’ pružajući nagovještaj svitanja novog dana punog nade, poput glazbenog ekvivalenta ‘samsarasto‘ epskih snimki prekrasne prirode. Fiktivna se kamera, međutim, zaustavlja usred afganistanske pustoši uz kadar djevojčice kojoj nije preostalo ništa drugo osim priželjkivanja da bombardiranje dronom odnese i njen život. Sljedeća ‘4 Degrees’ započinje tutnjajućim ritmom koji priziva grandiozni prizor životinjskog carstva iz kakvog Disneyjeva crtića; Simbi, nažalost, ne bi imao tko doći na babyshower jer su sve životinjske vrste – izumrle. Kao izopačeni (realistični?) križanac ‘Circle of Life‘ i ‘Hounds of Love‘, u pozitivnom smislu pompozna i ekstatična stvar postavlja scenu za ostatak albuma.
Dva istaknuta singla odmah upućuju na jednu od glavnih zanimljivosti – ili neočekivanih obrata – na Hopelessness. Ono što čini ovaj otvoreno politički angažiran album specifičnim jesu perspektive koje zauzimaju protagonisti/ce pjesama, i načini na koji se iste isprepliću. Iako možda djeluje neukusno i pretjerano, uloga afganistanske djevojčice na ‘Drone Bomb Me’ uvjerljivo suočava s vlastitom privilegiranošću kao i razornim utjecajem kontinuiranih dronovskih napada na čitava društva. A nakon napada na druge ljude, ratova i istrebljenja, jedino što preostaje za uništiti jest priroda.
Prikazujući krajnje konzekvence preuzimanja odgovornosti za klimatske promjene u obliku želja izraženih u prvom licu, ‘4 Degrees’ na briljantan način iznosi vječno prešućene implikacije prikrivenog suučesništva svakog pojedinca pukim izostankom promišljanja i djelovanja, ali i cjenkanja vođa najmoćnijih država sa stupnjevima Celzijusa kritičnima za klimatske promjene. Prihvaćanje dogovora o nastojanju održavanja porasta svjetske temperature ispod 2°C, kao i nezainteresiranost za to pitanje, odjekuju stihovima poput: “I wanna hear the dogs crying for water/ I wanna see fish go belly-up in the sea/ All those lemurs and all those tiny creatures/ I wanna see them burn, it’s only 4 degrees”. Njihova ironija, međutim, ne izaziva smijeh. Podmukla podvala ovakvih stihova u bombastičnu pjesmu koju poželite urlati iz sveg glasa samo dodatno naglašava njen učinak.
Za sličnim oružjem Anohni poseže i u ‘Watch Me’, pjesmi koja bi zvukovno mogla biti ljubavna kada ne bi ilustrirala apsurd (pretjeranog) nadzora nad građanima opravdanog brigom i zaštitom. “I know you love me/ ‘Cause you’re always watching me”, Anohni gotovo požudno govori figuri nimalo slučajno oslovljenoj s ‘daddy’, prototipnom patrijarhalnom zaštitniku. Ako se čini da se pojmovi poput terorizma ovdje pomalo nemušto isprepliću s primjerice nasiljem nad djecom, to je prvenstveno odraz načina na koji se o njima izvještava, kao o nizu nesretnih događaja koje će pojačani nadzor pomoći riješiti neovisno o korijenju problema.
https://www.youtube.com/watch?v=Fi0q0O4V5Qs
Vesela ‘Execution’ zaziva pak smrtnu kaznu kao jednu od manifestacija američkog sna, prizivajući i druge američke tradicije nad kojima se zla, tobože socijalistička i ljudsko-pravno osviještena Europa zgraža. Ipak, na Hopelessness postoji možda jedan trenutak u kojem Anohni ne nastoji predstavljati čovječanstvo niti igrati uloge – što počinitelja što žrtve – u svrhu efektnog prikaza često pomalo apstraktno prikazanih svjetskih problema.
‘Obama’ vrlo izravno iskazuje razočaranje predsjednikom koji je trebao pružiti nadu umjesto da nastavi voditi već problematičnu vanjsku politiku. Pritom upućuje i na općenito razočaranje nemogućnošću postizanja promjene (ili kontinuirano plasiranim prividom iste) te vlastitom naivnošću koja je zamutila ispraznost Obamina ujedinjujućeg narativa o nadilaženju različitih ideologija. Stvar je to koja i glazbeno najviše ‘strši’ na albumu, mantrična guturalna izvedba na pola puta između recentnog emocionalnog dokumentarizma Björk i njene ‘Black Lake‘, te kakvog islamskog religioznog napjeva. U skladu s tim, Anohni tekstualno ne poduzima dubinsku analizu; snagu radije pronalazi u samoj izvedbi i neobičnom zvukovnom odabiru.
Drugdje Anohni preuzima na sebe da u ime iste administracije isporuči nikad iskazanu ispriku žrtvama bombardiranja dronovima, promašenih vojnih intervencija u dalekim zemljama, mučenja u Guantanamu; ili da se, štoviše, u ime cijelog čovječanstva zapita što smo dobili drastičnim odvajanjem od vlastitog planeta, kako smo od sakupljačâ iz špilje postali glavna pošast na Zemlji. Upravo blok ‘Why Did You Separate Me from the Earth?’, ‘Crisis’ i ‘Hopelessness’ djeluje najbliže starom Antonyju po vokalnoj izvedbi, ali i sposobnosti pružanja univerzalne dimenzije kako emocionalnim tako i političkim mukama.
Kulminacija naslovne pjesme iskupljujućim gospelom “How did I become the virus?” doživljava možda nepotrebno podcrtavanje dodatkom ‘Marrow’ kao posljednje stvari na albumu, zaključene dotada ionako već jasnom mišlju “We are all Americans now”. Na cijelom albumu jedini slabiji trenuci upravo su oni u kojima se Anohni trudi staviti naglasak na poruku toliko da u drugi plan padne izvedba. Isto kao što je najjače oruđe Antony & the Johnsons dobrim dijelom činio moćni vibrato, nadređen nerijetko jednostavnim tekstovima, ni Anohni se ovdje ne zamara kompleksnim formulacijama u suštini zapravo jednostavnih tema.
Izvedba na Red Bull Music Academy Festivalu u New Yorku, 18. svibnja
Regrutiravši elektro-avanturiste Rossa Bircharda (Hudson Mohawke) i Daniela Lopatina (Oneohtrix Point Never) za pomoć pri kreiranju novog glazbenog okruženja, Anohni ostavlja emotivne balade i chamber pop instrumentaciju iza sebe kao prošli glazbeni život. Konvencionalna pop sredstva poput refrenskih ‘udica’, epskih perkusija i što milujućih što abrazivnih sintisajzera, uspijevaju postići željeni efekt isticanja problematičnih motiva koji nisu pretjerano uobičajeni za isti taj krajolik pop glazbe. U pronalazak nove topline umirujućeg glasa u potencijalno hladnom cyber kontekstu nije trebalo sumnjati, naposljetku radi se o vokalistici koja je tijekom karijere bez previše truda prošla impozatan spektar uloga, od diska Hercules & Love Affair preko intimnih komada Björk i pjevušenja s CocoRosie sve do apokaliptičnog folka Current 93.
Posvećivanje isključivo političkim temama u glazbi nosi svoje rizike, no Anohni ih ovdje mahom uspješno nadvladava. Hopelessness nije propovijed niti izravan poziv na djelovanje, a ponajmanje je tipičan protestni album. Predstavljanjem implikacija koje se kriju u pozadini svih promjena i loših odluka na snazi u namjerno banaliziranoj formi i eksplozvnoj, emocionalno nabijenoj izvedbi, Anohni osviještava poziciju čovjeka u ‘velikoj shemi’ kao temelj osnaživanja za poduzimanje ikakve akcije. U pitanju nije predaja beznađu, niti opći nihilizam, prije se radi o posljednjem pozivu upomoć samima sebi.
Unatoč nekim glazbenim naznakama, na Hopelessness izostaje možda očekivano iskupljenje na kraju. Iskazano beznađe ipak ne dopušta predavanje osjećaju bespomoćnosti, nego poziva na osvješćivanje njegova kolektivnog karaktera kao jedinog mogućeg motora promjene. Promjene koja možda nije eksplicirana, ali jest prizvana katastrofičnim prizorima onoga što nas očekuje i onoga što, nažalost, već živimo. Nada ionako prečesto vodi u razočaranje.
