Objavljeno

Angel Haze i Kelela – Ponajbolje od nove rap i r&b glazbe

I Kelela i Angel Haze iza sebe imaju tek pokoji mixtape, mini album ili album koji ne žele smatrati propisnim debijem, no to nimalo ne umanjuje važnost njihovih glasova u suvremenom krajoliku r&b i hip-hop glazbe.

Nakon leakanja vlastitog albuma čije izdavanje je velika etiketa predugo odgađala i mahom negativnih reakcija na isti, o Angel Haze se moglo čitati u žutom tisku prije negoli u glazbenim medijima. Novi mixtape Back to the Woods s izvedbene strane zvuči kao da se epizoda s albumom nije niti dogodila, no sa sadržajne se čini kao da je zapravo prošlo i mnogo više vremena.

To što je spomenuti komercijalni promašaj Dirty Gold bio u značajnoj mjeri obilježen kompromisima s velikom izdavačkom kućom više govori o diskografskim gigantima, njihovom nepoštivanju snažnih ženskih autorskih ličnosti i nesposobnosti kvalitetnog rada s njima, negoli o labilnosti karaktera Angel Haze. Isto je tako istina da su mediji album dočekali suviše oštro jer je Dirty Gold vjerojatno najbolje kako je komercijalna verzija Haze mogla zvučati, kao i da smo svjedočili daleko manje uspješnim transferima u mainstream.

Osim lošeg poslovnog iskustva, Angel Haze je međuvremenu snašao i očigledno težak prekid s manekenkom Ireland Baldwin, tako da Back to the Woods predstavlja nužno “čišćenje” ormara. To je pak nešto u čemu oduvijek briljira, još od razorne osobne verzije “Cleaning Out My Closet” koja je bila mnogo više od posvete Eminemu, inače opravdano čestoj referentnoj točki u osvrtima na izričaj Haze.

Odlučivši se usput i za odbacivanje rodne oznake, može se reći da se Haze na novom izdanju predstavlja u svježem izdanju, oslobođenom svih prepreka koje su do sada eventualno kočile rad. Doista, kroz cijelu kolekciju novih pjesama, izdanih u omiljenom poslovnom modelu besplatnog mixtapea, provlače se motivi osobnih i profesionalnih prepreka, gubljenja, pronalaska mira u šumi kao doslovnom i metaforičkom prostoru lišenom ljudi i vukova koji prijete ili pak predstavljaju nezaustavljivu energiju Haze.

Na omotu izdanja, Angel Haze u vojničkoj odjeći sjedi u crnoj šumi, skrivenog pogleda uprtog u tlo. “In these trees there’s no escaping truth”, kaže na jednoj od pjesama i bez pitanja odvlači slušateljstvo ravno u mrak. Od melankoličnih uvodnih tonova “D-Day” i otvorene objave “I be spitting like inside me’s a Lochness” preko pjesme naslovljene “On Fire” nadalje, jasno je da Angel Haze riga vatru kao u najboljim trenucima karijere, samo što ovog puta ne planira dozvoliti da ju se ugasi.

Ovako izravan i intenzivan pristup ne čudi s obzirom na prevladavajuće motive, od osvrta na propalu vezu – uvijek iznesenih sa zavidnom dozom poštovanja! – do onih na industriju i medije, njihovo licemjerje, rasizam i druge “-izme”. Kako kaže u “Impossible”: “I got my middle finger up to white America/ But tryin’ to whitewash my blackness/ Fuck you, you could never break me.”

Čak i kada poseže za bravadom, kod Haze on nije puka manifestacija hvalisavosti već autosugestivno osnaživanje nakon stvarnih prevaziđenih borbi, ili u najmanju ruku ironiziranje uobičajenih klišeja. Umjesto “your favourite rapper”, predstavlja se kao “Your favourite rapper’s mortician”, a isticanje vlastitih reperskih sposobnosti poput “I be on that female Pac, they like ‘never bitch’/ But I could name a whole slew of niggas that I’m better than” u “D-Day” obojeno je daškom feminističke kritike.

Haze repa brže nego što je moguće čitati tekstove pjesama i ne šali se kada kaže “I am a junkie for fuckin’ semantics”, a karakteristični intenzivni flow bez primjetnih stanki za disanje prati povremeni pjevni refren, posebice na drugom, melodičnijem dijelu mixtapea. Spretno izmjenjujući nabrijane jezične zavrzlame s lijepim r&b refrenima, još jednom se dokazuje kao rijetka ličnost u hip-hop glazbi koja se podjednako dobro snalazi u reperskoj i pjevačkoj ulozi.

“The Eulogy”, “Gods” i posebice himnična pop stvar “Bruises”, uklopile bi se i u radio-friendly verziju Angel Haze kada ne bi bile emocionalno izmučene preko svake mjere mainstream nenametljivosti, dekorirane elementima poput neočekivano ambijentalne podloge koja viri ispod zarazne melodije ili pak prekinute brutalnim stvarima kao što je “Exposed” za koju Haze kaže da ju je zbog suza morao/la snimati nanovo 60 puta. Slično, “The Woods” možda ima najzarazniji refren ovdje, ali ono što ga okružuje je devastirajuće. Haze se ne libi niti okušati u grime-astim podlogama ili zakoračiti u trap vode (npr. na “Babe Ruthless”).

Čak i kada poseže za teškim temama psihičkog i seksualnog prije negoli za rap standardnog kvartovskog nasilja, Angel Haze demonstrira uvijek prisutnu sklonost dnevničkoj perspektivi koja slušateljstvo stavlja u povremeno nelagodan voajerski položaj. Ako je Dirty Gold previše izglancao sirovi, a često i surovi izričaj, Back to the Woods se s osjećajem napuštenosti i raznim drugim osobnim demonima razračunava bez ustupaka.

Na moćnoj “Detox” Haze uspoređuje ovisnost o narkoticima s onom o bivšoj ljubavi, pri čemu prigušeni refren podcrtava patnju istovremeno nudeći vrlo prizemljen i trezven prikaz propalog odnosa lišen nepravedno jednostranog viđenja situacije. Hipsterskoj referenci unatoč, “Moonrise Kingdom” nije nimalo slatka, a mračna (očito) “Dark Places” poetično sumira životnu borbu i uspjeh u nemogućim uvjetima stihovima kao što je “But somehow I bloomed under the moon”.

Iako je gusta produkcija daleko prljavija od ulaštenog zvuka Dirty Gold i većine tuđih mainstream izdanja, na momente se moguće zapitati i kako brutalno bi tek zvučala Back to the Woods da Haze surađuje s nekim sklonim doista abrazivnim zvukovima kakve zagovaraju primjerice Death Grips. Prijatelj i producent Tk Kayembe, zaslužan za beat na hitu “Werkin’ Girls”, ovdje odrađuje uglavnom solidan posao, no bilo bi zanimljivo vidjeti kako se Haze snalazi u manje konvencionalnoj okolini, odnosno, kako bi se ista snašla sa snažnom rap personom kao što je Angel Haze.

Za razliku od Haze, još jedna od ključnih ličnosti moderne r&b i hip-hop scene specifičnost pronalazi upravo u originalnim produkcijama. Na izvrsnom Cut 4 Me, nastupnom mixtapeu koji se ubraja u najzanimljivija izdanja posljednjih nekoliko godina, Kelela je predstavila u danom trenutku poprilično radikalan spoj r&b vokala i klupske glazbe.

Novi mini album skromno je trebao prikratiti slatke muke u iščekivanju “službenog” debitantskog LP-a najavljenog za proljeće iako se čini da su njena dosadašnja izdanja sasvim dovoljno službena – mnogi su se i za Cut 4 Me pitali zašto je označen tek kao mixtape, no Kelela je uvjeravala da će sve biti jasno kad čujemo sljedeće projekte. I doista, na Hallucinogen zvuči produkcijski uvjerljivije nego ikada.

Kašnjenje s izdavanjem EP-a daje naznačiti da se i Kelela sama premišljala oko konačne verzije materijala, što postaje razumljivo na prvo slušanje šest novih pjesama koje su i međusobno dosta različite. Kada se pojavio na proljeće, najavni singl “A Message” činio se u neku ruku neobičnim nastavkom estetike i narativa Cut 4 Me. S jedne strane suptilnija i prigušenija pjesma od većine dotadašnjih Kelelinih, a s druge tematski slična onima s mixtapea, “A Message” unatoč Arcinoj čvrstoj podlozi nije naišla na pretjerano zagrijan odjek.

Nekoliko mjeseci kasnije, u kontekstu cjeline mini albuma, sve ima više smisla. Kelela se na novom mini-albumu, ne toliko različito od debitantskog izdanja, također dobrim dijelom bavi analizom nezdravih odnosa. Dakako, u mnogo nježnijim tonovima negoli Angel Haze, nudeći usput i dašak užitka u slobodi.

Očigledni hit “Rewind” tako predstavlja ultimativnu himnu ne-toliko-nevinog klupskog flerta, sjajna “Gomenasai” vježba je ženske moći, dok relativno klasična “All the Way Down” govori o nesigurnostima ali i užicima veze s mlađom osobom. Prikladno zamućenog i gotovo potpuno nerazumljivog vokala, naslovna “Hallucinogen” savršeno pogađa halucinogeni ugođaj.

Vrhunac cijele priče dolazi na samom završetku s upornom masnom bas linijom i minimalističkom instrumentacijom “The High”, rezignirane ali ne i indiferentne posvete težnji za povratkom u najbolji period propadajuće intimne veze. Navodno prva stvar koju je ikada napisala savršeno bi se uklopila i na Cut 4 Me, posebice s obzirom na to da referira na iste događaje, no to što se našla na službenom izdanju tek koju godinu kasnije ne znači da išta slabije funkcionira u ovoj cjelini.

Nakon prvih uzoraka Hallucinogen EP-a možda se činilo da sadržaj pjesama unatoč produkcijskom razvoju neće parirati talentu iskazanom pri Kelelinom prvom pojavljivanju na glazbenoj sceni. Sve skupa i nije tako catchy na prvu, posebno zbog jasne istaknutosti hitoidne “Rewind”, no svako sljedeće slušanje otkriva nove favorite, od neobičnog refrena “Gomenasai” do spomenute emocionalne kulminacije u “The High”.

Hallucinogen je još jedan čvrst dokaz u prilog statusu Kelele kao apsolutne predvodnice nove generacije r&b izvođača/ica i autorice koja posvećuje pažnju svakom detalju besprijekorno skladne cjeline. Ako će nadolazeći album zbilja biti za koplje bolji od Cut 4 Me i Hallucinogen, ne treba isključiti mogućnost da nas očekuje remek-djelo.


Povezano