Dva ovosezonska dokumentarca o preranom tragičnom kraju dviju glazbenih ikona prethodnih desetljeća, Cobain: Montage of Heck Bretta Morgena i Amy Asifa Kapadije, skreću nam pozornost na nejednakost u tretmanu muškaraca i žena u svijetu umjetnosti, čak i nakon njihove smrti.
Ovo je dvoje umjetnika izgradilo svoje karijere u posve drugačijim kulturnim stvarnostima: u vrijeme Cobainove smrti Internet je tek bio u povojima, dok je Winehouse dosegla vrhunac slave u doba internetske sveprisutnosti. Isječci iz medija kojima se služe oba dokumentarca, ukazuju na nepravde u javnoj percepciji ovih zvijezda.
U Amy možemo svjedočiti scenama novinara koji ismijavaju Winehouse zbog sloma na koncertu ili objavljuju da je osvojila Grammy uz komentar da bi ju netko „trebao nazvati i probuditi u šest popodne da joj kaže“, uz što je s podsmijehom nazivaju „pijandurom“. Gomila slika iz tabloida prekriva ekran dok pratimo paparazze kako uhode plijen, egzistencijalno dno Amy Winehouse.
S druge strane, Montage of Heck nudi zbirku lijepo složenih naslovnica časopisa koje s poštovanjem prikazuju čovjeka čiju ovisnost vide kao sporednu u odnosu na njegov talent.
Iako su obje smrti bile motivirane depresijom potpomognutom narkoticima i slavom, Montage nudi sliku okruženja koje je željelo da Cobain uspije, dok je Winehouse, susrevši se s istim drogom potpomognutim preprekama, naišla na ismijavanje i ogovaranje.
Nejednakost prisutna u tretmanu ovo dvoje umjetnika nije nova. Medijsko tetošenje mučenih muških umjetnika, uz istovremeno potkopavanje borbi i previranja žena koje na osobnom planu proživljavaju iste stvari, suptilno je, ali i jasno zabilježeno u medijskim arhivima.
Kada je Janis Joplin umrla, New York Times ju je nazvao „neprilagođenom“ i podsjetio na njezinu naviku ispijanja alkohola na koncertima. Dva tjedna ranije, kada je umro Jimi Hendrix, iste su ga novine prozvale „upadljivim izvođačem sa samog vrha svijeta glazbe“, propuštajući spomenuti njegovu sklonost miješanju droga i alkohola i divlje ponašanje u zadnjim danima života.
Naša interpretacija nečijeg posljednjeg sloma mnogo govori o tome kako smo tu osobu vidjeli tijekom života.
Uzorak je uvijek jednak: u novinskoj osmrtnici Billie Holiday čitav stupac je posvećen njezinu uhićenju i osudi zbog upotrebe narkotika, dok je u osmrtnici Keitha Moona spomenuto samo dugogodišnje „pretjerivanje“ koje je dovelo do smrti, izostavljajući detalje poput borbe s alkoholizmom. Whitney Houston prikazana je kako uma pomućena drogom srlja u smrt predoziranjem, nimalo slično Michaelu Jacksonu čija se ovisnost o lijekovima pripisivala nemilosrdnoj osamljenosti u slavi, ako se uopće i spominjala.
Averzija popularne kulture prema drogom obilježenoj mitologiji Courtney Love, uz istovremeno zagovaranje Cobainova mučeništva, pljuvanje po „estetici tužnog“ Lane Del Rey, uz istovremeno zagovaranje emo-bendova s muškim frontmenima upućuju na to da postoji nepravedna rodna opreka koja privilegira napaćene muškarce u odnosu na napaćene žene.
Nepravedno prikazivanje žena može se povezati s konzervativnom idejom o ženi kao umjetnici, ideji da se žene ne mogu posvetiti umjetnosti kao muškarci. Žene koje žive za umjetnost, kojima je umjetnost važnija od obitelji, smatraju se sebičnima. Muškarci koji čine isto smatraju se genijima zaokupljenim svojim poslom.
Takav tretman žena, zajedno s medijskom kulturom koja teret fizičke ljepote nameće ženama više nego muškarcima, pogoduje pretvaranju umjetnica u spektakl vrijedan trača.
Izvor: Pitchfork
Prevela i prilagodila: Petra Požgaj
