Objavljeno

Aïsha Devi: Glazba danas ima dužnost da bude politična

Intrigantna Aïsha Devi i njena kombinacija nabijenih beatova i ezoteričnih vokalnih igrarija nisu nepoznanice ljubiteljicama iznimne eksperimentalne elektronike.

Povodom sutrašnjeg koncerta u organizaciji Muzičkog mlata, s Aïshom smo porazgovarali o njenoj muzici, klubovima kao novim hramovima, tonskim ljestvicama i frekvencijama, politici komercijalnog popa i revolucionarnom potencijalu glazbe.

Što bi odredila kao distinktivno obilježje svoje glazbe? Uvijek je postojala očita veza između tradicionalne plemenske i moderne elektronske muzike, no čini mi se da je tebi važno upravo tu vezu dodatno istražiti i naglasiti?

Nemam fetiš na prošla vremena, nisam sklona uvjerenju da je prije bilo bolje, ali mislim da smo danas pogubili ono što je esencijalna uloga glazbe – za mene, ta uloga je povezivanje ljudskog s njegovim primordijalnim postojanjem. U suvremenosti glazba je izgubila tu ulogu povezivanja ljudi među sobom, a onda i otvaranje naše dimenzije prema drugima. Ton, frekvencija glazbe ima velik utjecaj na naše živote, na naše ponašanje, sasvim materijalan učinak na naše neurone.

I tu je moja ideja glazbe – ideja da glazbi možemo vratiti tu ulogu rituala, povezivanja sebe s višim razinama postojanja, s višom sviješću, a onda i šire, u okupljanju ljudi koje onda rađa novu energiju. Glazba može imati iscjeljujući učinak na svijet. Danšanja muzika je muzika hipnoze, uljuljkavanja u kapitalističke obrasce. Glazbenik bi, za mene, bio moderni šaman. Ali to je samo moja vizija, s tom namjerom ja ulazim kada radim glazbu, no ne očekujem da svaka muzičarka ima isti cilj.

Dosta si kritična prema komercijalizaciji glazbe. No gdje nalaziš politički učinak svoje muzike, onkraj spiritualnog? Vidiš li svoje nastupe kao mjesta koja mogu generirati neki tip političkog subjekta?

Vidim. Za mene, spiritualno i političko su intimno povezani. Spiritualno je i zahtijev za slobodom: slobodom govora, slobodom tijela, slobodom svijesti. Spiritualno, kako ga ja vidim, je ono koje ide protiv, koje nas oslobađa dogmatizma tradiocionalne religije. Glavna religijska struja, ona judeokršćanska, čini nas ovisnima o svojim strukurama, nameće nam krivnju oko vlastite tjelesnosti. Palili su vještice, sklanjali su neke liturgijske tektove, u pjevanju na misama su zabranjivali neke frekvencije jer su bili svjesni da se u svemu tome krije mogućnost bijega od njihove tiranije, dogme, tog jednog kažnjavajućeg boga. Glazba nam može ponuditi izlaz iz toga.

To vidiš i u današnjoj glazbi?

Apsolutno. Ne znam osjećaš li i ti to, ali ja svugdje, u Evropi, u Sjedinjenim Državama, vidim novu energiju koja se javlja, mislim da nas čeka revolucija, a revolucija će biti i spiritualna i politička. Ja kroz svoju glazbu pokušavam ponuditi nešto drugo, pristup nekom drugom znanju, pogled u neke više razine postojanja. Smatram da danas glazba ima dužnost da bude politična, da glazbenik mora biti svjestan da postoje bitnije stvari od njega, njegova ega i bogatstva, mislim da je glazbenik samo posrednik nekih viših razina svijesti.

OK, ali ovdje dominantno govorimo o underground muzici. Što je sa srednjom strujom pop muzike, miliš li da ona ima ikakvu, ako već ne političku, onda barem estetsku vrijednost? Slušaš li pop glazbu uopće, barem kao nekakav guilty pleasure?

Ma ne, nikakav guilt, nitko ne bi trebao osjećati krivnju jer uživa u slušanju glazbe, bilo kakve. Moj problem s pop glazbom je u onome što je iza nje, a iza nje je cijeli sustav koji nastoji izvući novac, sustav koji je izgrađen na novcu. I mislim da je taj sustav već ozbiljno razvaljen od strane malih izdavačkih kuća. Glazbenici osnivaju vlastite labele jer su umorni od toga da vlastiti  talent, strast, energiju, glazbu predaju toj velikoj mašini. Nitko ne želi više biti dio te mašine. No što se tiče estetike pop muzike, ta je muzika naprosto dobro napravljena, to je dobro napravljen konstrukt.

Za mene, to je glazba koja previše nalikuje reklami, vodi računa oko toga da se dobro osjećate, tekstualno je vrlo siromašna. Ona je površna, a ako vas usreći ta je sreća vrlo kratkotrajna i samodovoljna. Pop glazba je sazdana na dijatonskoj ljestvici, ljestvici koju koristi judeokršćanska tradicija u svojoj crkvenoj glazbi. Mene zanimaju druge ljestvice. U jednom intervjuu Ravi Shankar priča o tome kako te harmonizacija arapskih i indijskih ljestvica nikad neće zadovoljiti, učiniti smirenim na razini ega kao što to čine zapadne, već će ostaviti prostor, pokrenuti te, pokušati te povezati s višim silama. Zato sam jako zainteresirana za pjevačke tehnike, zato na nastupima koristim mantre u pjevanju. To je glazba pokreta, dok je pop muzika muzika statike, koja te drži na mjestu, zatvara, vezuje uz kapitalistički poredak. To ne znači da nikad ne slušam pop glazbu, poneka će mi se pjesma svidjeti, zabaviti me. Ali mislim da u glazbi treba postojati i nešto osim zabave.

Malo o tvojoj promjeni od Kate Wax prema Aïshi Devi, što je i inače tvoje službeno ime, koja se dogodila paralelno s otvaranjem vlastita labela, Danse Noire, na kojim si počela tiskati svoju muziku. Da li je taj prijelaz bio tvoj pokušaj da se izmakneš iz ove mašine o kojoj pričaš i vidiš li i ozbiljnu prekretnicu u vlastitom zvuku koja se dogodila s tim prijelazom?

Naravno. No prije svega, to nije bila sasvim svjesna promjena, više se radilo o emocionalnim, mentalnim reakcijama na promjene u mojoj svakodnevici. Počela sam meditirati svaki dan, mantrati, prestala sam jesti meso, zbog vlastitih korijena zainteresirala sam se za Aziju, Nepal, Tibet, Indiju i promjena je postala instantna. No u tom procesu shvatila sam da se ne radi samo o potrazi za vlastitim identitetom – susrela sam se s velikom količinom znanja i spoznaja s kojima dotad nisam bila upoznata. Išla sam u posjetu svojoj obitelji koja živi u Sahari i pri meditaciji sam imala viziju – sve je to i moju glazbu gurnulo u drugom mjeru. Nestao je ego i muziku sam naprosto prestala raditi na isti način – više to nije glazba koja dolazi iz mog nekakvog intelektualnog procesa, sad se puno više radi o glazbi koja proizlazi iz mog instinkta, iz mojih kostiju, moje DNA. Također, puno sam svjesnija važnosti frekvencije u glazbi.

Na koji način se ritualno pojavljuje u tvojim nastupima?

Ljudi koji se bave glazbom, bave se zato što osjećaju da nešto fali, da postoji prostor koji nije ispunjen, kojem oni mogu nešto ponuditi. Ne nalaze ono što im teba u glazbi, osjećaju se kao otpadnici, ne prepoznaju se u ponuđenom. Zato se ja bavim glazbom. Na klubove gledam kao na nove hramove – u njima možemo izmaći granicama materijalnog svijeta. Ideja je da transcendiramo zajedno, da kroz glazbu i vibracije stvorimo kolektivni moment kojim možemo dotaći druge razine svijesti. To  pokušavam i sa svojim muzičkim spravama. Koristim nemodularni, na frekvencijama bazirani aparat kakav se koristio u trance glazbi devedesetih, jer oni barataju frekvencijama koje imaju konkretan učinak na vaš mozak, slično šamanskom procesu. To koristim s ciljem da ljude dovedem u pomaknuto stanje svijesti, u kojem ćemo shvatiti da smo snažna sila u revolucionarnim vremenima.


Povezano