Objavljeno

13. Motovun FF i program ‘Tko je ubio Barbie?’

Najavljujemo što vas sve očekuje na 13. Motovun Film Festivalu i što se krije iza provokativnog naslova posebnog programa „Tko je ubio Barbie?“

Ove subote u Motovunu počinje trinaesti po redu Motovun Film Festival. U pet dana trajanja festivala, od 28. srpnja do 1. kolovoza ovaj mali gradić u srcu Istre ponovno će postati epicentar filmskih događanja u regiji.

U službenoj konkurenciji ove se godine nalazi 21 filmski naslov i redom su to filmovi koji će svoju hrvatsku premijeru doživjeti baš u Motovunu.

Kad je riječ o ženskim autoricama valja izdvojiti film Sestra švicarske redateljice Ursule Meier koji je već u Berlinu pokupio Srebrnog medvjeda, stoga ga se slobodno može prozvati favoritom ovogodišnjeg Motovuna. Bit će prikazan prvog dana festivala, u subotu u 21 sat.

Među filmovima sa znatnim šansama  su i novi film Kena Loacha Danak anđelima, Mlin i križ Poljaka Lecha Majewskog Raj:Ljubav austrijskog filmaša Ulricha Seidla, starog prijatelja Motovuna i prošlogodišnjeg dobitnika festivalskog Mavericka. Bit će dodijeljena i Nagrada Bauer za najbolji regionalni film čiji će autori ove godine dobiti 15 000 eura, 5000 u kešu i 10 u postprodukcijskim uslugama.

Motovun nikada u svoje okrilje nije pozivao klasične redateljske celebrityje, a te se tradicije drže i ove godine, odabravši kultnog britanskog redatelja Terencea Daviesa za počasnog gosta i dobitnika nagrade Maverick kojom Motovun nagrađuje osebujne filmske autore za poseban doprinos sedmoj umjetnosti. Retrospektiva Terencea Daviesa u suradnji s British Councileom uključuje najvažnije filmove ovog utjecajnog britanskog redatelja: Trilogiju sastavljenu od kratkih filmova „Bogorodica s djetetom“ i „Smrt i preobraženje“, „Udaljeni glasovi, mrtve prirode“, „U smiraj dugog dana“ i dokumentarac „O vremenu i gradu“, posvećen njegovom rodnom Liverpoolu. Davies se na Motovunu nalazi i u službenoj konkurenciji sa svojim novim filmom, psihološkom dramom Duboko, plavo more koja je na festivalskom rasporedu u srijedu.

S posebnim fokusom osvrnuli smo se na posebni program Festivala nazvan „Tko je ubio Barbie“, posvećen filmovima koji tematiziraju queer i punk feminizam koji će biti prikazivani u ranovečernjim satima u motovunskom „Još manjem kinu“.

Članica organizacijskog tima i selektorica programa „Tko je ubio Barbie?“, Milena Zajović: Queer i punk feminizam ideje još su uvijek na filmskim marginama!

Zašto baš ove godine donosite program „Tko je ubio Barbie“? Postoji li veza s društvenim trenutkom ili su razlozi druge prirode?

– Motovun se u skopu svojih programa otpočetka bavio queerom, od filmova poput Hedwig and the Angry Inch ili Little Soldier koji su se natjecali za glavnu nagradu festivala, preko suradnji s Queer Zagrebom do čitavih programa posvećenih ženskim i queer pitanjima, koji su se estetski kretali od programa aktivističkog filma o traffickingu do retrospektive Johna Watersa. Dakle, uvijek je tu bilo i feminizma i queera i punka, a sad smo od ta tri sastojka odlučili napraviti zaseban program. Naša dugogodišnja želja da prikažemo neke od tih filmova lijepo se poklopila sa željom da naše Još Manje Kino snažnije profiliramo kao mjesto otkrivanja novih tendencija ili nepravedno zapostavljenih filmskih pravaca. U sklopu naše vizije budućnosti tog (kako mu i ime govori) malog kina definitivno su i programi koji na ovaj ili onaj način prepoznaju i prate društvene mijene. U slučaju programa “Tko je ubio Barbie?” više se radi o kontinuitetu i praćenju nego o prepoznavanju, jer seks pozitivni punk ili queer feminizam ipak postoji mnogo duže od naših festivala.

Punk i queer feminizam su sve zanimljiviji novim generacijama. Navedi nam neke od autorica/a koje niste uspjeli staviti u program, a snimili su zanimljive filmove?

– Kažeš da su sve zanimljiviji novim generacijama, a meni se čini da smo istu tu rečenicu mogli upotrijebiti i prije deset ili dvadeset godina. Uvijek se pojave neki novi klinci koji otkrivaju malo slobodniji pristup pitanjima seksualnosti, spola i roda, ali kod seks pozitivnog ili punk feminizma je zanimljivo kako se nikad nije izvukao iz stroge margine, pri čemu ne mislim na marginu dominantnog heteropatrijarhalnog obrasca, nego i na marginu punk rocka, LGBT aktivizma i/ili mainstream feminizma. Vjerojatno zbog tog položaja manjine unutar manjine, ne postoji mnogo filmova koji se neposredno bave seks pozitivnim queerfeminističkim idejama, a koji istovremeno zadovoljavaju kriterij minimalne kvalitete potrebne za sudjelovanje na filmskom festivalu. Zadnjih godina svjedočimo pravoj poplavi queer filma, ali seks pozitivna struja feminizma u njima je slabo zastupljena. Zato sam se obradovala kad je ovogodišnji Hot Docs predstavio film She Said Boom: The Story Of Fifth Column koji se bavi upravo bavi queer art punk scenom 1980-ih, koje se dotičemo u “Tko je ubio Barbie?”. U njemu se kao jedan od protagonista pokreta pojavljuje i Bruce La Bruce, čiji film imamo u programu.

S izuzetkom Virginie Despentes riječ je uglavnom o starijim filmovima. Pretpostavljam da se htjelo dati pregled nekih utjecajnijih filmova u ovoj sferi?

– Ideja Još Manjeg Kina je da se u njemu prikazuju retrospektivni programi koji na ovaj ili onaj način daju uvid u neka nova ili hrabra kretanja u filmu i društvu općenito. Zbog toga smo se koncentrirali na filmove koji su na neki način obilježili sferu o kojoj govorimo. Recimo, nemoguće je raditi retrospektivu seks pozitivnog feminizma a da se ne spomene Catherine Breillat. Odabrala sam prikazati njen Romance jer smatram da je iznimno važan u razvoju žanra, jer je kroz necenzurirane, neglumljene scene seksa pokazao da se ženskim pitanjem može baviti koketirajući s pornografijom, što je u doba kad je izašao izazvalo veliku sablazan. Osobno najviše volim njen Fat Girl kojeg vam od srca preporučam, ali “Romance” je jednostavno logičnije prikazati u programu čija je ideja dati pregled scene o kojoj govorimo.

Među “logičnim odabirima” svakako bi bio i Rasturi me Virginie Despentes, no radi se o filmu koji baš i nije dobar, a koji je u nas čak imao i video distribucuju, dakle lako je dostupan i mimo festivala, pa sam se na koncu odlučila za njen dokumentarac Mutantes: Punk Rock Feminism koji daje zaista odličan pregled scene. Osim toga, u njemu se pojavljuje i materijal s drag king radionice održane prije desetak godina u Zagrebu, a u kojoj je sudjelovalo i nekoliko naših filmašica – tko ih nabroji, u Motovunu ga častim pivom.:) Dakle, ideja je bila kontekstualizirati temu za one koji se s njom po prvi put susreću, a nove filmove ćemo uvijek rado prikazati u glavnom programu festivala.

Postoji li domaći, hrvatski film koji bi se mogao smjestiti u ovaj program?

– Baš i ne, Na pamet mi padaju radovi Makavejeva i Toma Gotovca koji propituju granicu između seksualne slobode i represije, no oni iza sebe imaju jednu sasvim drugačiju teorijsku priču.


Povezano