S navršene 63 godine Isabelle Huppert ima dugu, slavnu karijeru i jedna je od najcjenjenijih francuskih glumica. Nijedna druga glumica nije bila toliko puta nominirana za nagradu Cesar, francusku inačicu Academy Awardsa.
Glumila je u više od 120 filmova, od toga u 22 filma u natjecateljskoj kategoriji na filmskom festivalu u Cannesu. Huppert ima neustrašiv i nesebičan umjetnički integritet koji bi trebao postojati u srži svake izvođačice i izvođača. Ona postavlja izazove sebi jednako kao i publici, a njeni performansi su uvijek hrabri i rizični, stoga ne čudi što si iz projekta u projekt zadaje sve više izazova. Za one koji doista poznaju njezin rad, ona je boginja.
Ovaj kratki popis predstavlja dobar početak za istraživanje njezina opusa, no vrijedi spomenuti i filmove poput Vrata raja (1980.), Bijela roba (2009.), Gabrielle (2005.), i Veliko čišćenje (1981.).
10. 8 žena (François Ozon, 2002.)
Ozonov blještavi mjuzikl priča je o ubojstvu, a odvija se u obiteljskoj vili. Film je spoj mjuzikala i melodrama iz 1950-ih koji parodira prošle uloge glumica. Jedna od poslastica u ovoj bombonijeri je sama Huppert koja igra vrlo suzdržan lik. Zabavna je, puna anksioznosti i sugestivnog govora tijela.
Od cijele glumačke postave, ona prolazi najveći vizualnu transformaciju. Iako bi Huppert ovakvu ulogu igrala prigušenije, u Ozonovu teatralnom pristupu ulozi daje elemente histerije i iznenađenja.
9. U drugoj zemlji (Hong Sang-soo, 2012.)
U ovoj romantičnoj komediji korejske produkcije nalazimo jednu od Huppertinih najšarmantnijih izvedbi. Film je sniman bez scenarija, glumci/ice su se oslanjali na improvizaciju i intuiciju. Huppert tumači tri različita lika povezana s ljubavlju: jedna je objekt žudnje, drugu motivira žudnja, a treću povređuje žudnja drugih.
Film funkcionira kao eksperimentalni primjer Huppertine svježine i karizme te se razlikuje od svih njezinih uloga. Ona je divna i angažirana dok koketira s Korejcima na klimavom engleskom. Ovo je veseli odmak od njezina klasičnog rada.
8. Violette Nozière (Claude Chabrol, 1978.)
Huppert glumi naslovni lik u ovoj istinitoj priči o 18-godišnjoj sociopatkinji i ubojici. Violette Nozière postala je slavna ličnost u 1930-ima nakon što je ubila oca. Neki su je proglašavali junakinjom, a drugi smatrali skandaloznom. Chabrol istražuje tanku liniju između njezinog cilja i izopačenosti.
Huppert utjelovljuje lik kojeg primarno zanima pronalazak ljubavi. Noću je na ulici, promiskuitetna, no ne pristaje da je zovu prostitutkom. Kroz film ona daje više novca muškarcima nego što ga oni daju njoj. Film je povremeno izluđujuće dvosmislen, no možda je to i namjera. Chabrol i Huppert žele da se osjećamo podvojeno u vezi ovog lika.
Violette je žena s aurom tajanstvenosti. Oprezna je, no ne toliko pametna koliko misli. Ljubi svoj odraz u zrcalu te sebi piše fikcionalna ljubavna pisma. Huppert nježno naglašava motivaciju lika: očajnički želi naći nekoga tko će je voljeti ili će ona morati voljeti samu sebe. No ne može voljeti samu sebe jer se guši u svom domu. A narcisoidnost donosi opasne posljedice.
7. Prekid (Christian Vincent, 1994.)
Isabelle Huppert i Daniel Auteuil glume par na rubu prekida. Njihov odnos održava njihova jednogodišnja kći Loulou. Autueil se nalazi u fokusu, njegov lik prelazi iz pasivno-agresivnog prijezira do nježnosti pripremajući se za ishod partneričine nevjere. Kaže: „Nikad dvoje bez trećega”. To je možda ključni citat filma.
Redatelj mudro izostavlja ljubavnika iz filma, čak ga ni ne imenuje. Umjesto toga, proučavamo Auteuilovu sve jaču nestrpljivost i Huppertinu odluku. Ona pronalazi dubinu lika koji bi inače možda ispao samo antipatičnom preljubnicom.
Huppert daje svom liku integritet i, unatoč krivnji, ne pokazuje čistu sebičnost. I nju muči njihova situacija, osjećamo otuđenost koja nije proizvod ega nego procjenjivanja ishoda. Huppert i Auteuil imaju odličnu kemiju i besprijekorno prikazuju niz osjećaja, od okrutnosti do ljubavi.
6. Loulou (Maurice Pialat, 1980.)
Film se bavi složenom francuskom seksualnom politikom kasnih 70-ih. Huppert glumi Nelly koja bježi iz buržujske veze u aferu s nepredvidljivim skitnicom Loulouom (s velikim ga žarom glumi Gerard Depardieu). Pialatov stil je sirov, ali pristupačan.
Huppert se nalazi u fokusu filma, a njezin lik u jednakoj mjeri iskazuje empatiju i strast. Ona lako oprašta bivšem partneru zlostavljaču i rado postaje ekonomski oslonac Loulouu. No Huppertin lik nije slab. Ona se zauzima za sebe i dovoljno je pametna da zna da njezina veza s Loulouom nije trajna vijeka.
5. Pletilja čipki (Claude Goretta, 1977.)
Huppert je osvojila nagradu BAFTA za ovu izvedbu te tako dobila međunarodno priznanje. U ovom filmu tumači Pomme, kozmetičarku koja se zaljubi u odmaralištu na moru. Unatoč svom poslu, ne voli se uređivati, vrlo je suzdržana.
François je ljubavnik, mršav knjiški moljac. Poput Pepeljuge, priča prikazuje pravu ljubav sve dok François ne počne zahtijevati više. Ona je zadovoljna svojim životom, no on želi da postane više od obične radnice. Kada govori o njezinom poslu, Huppert spušta pogled, posramljena što mu ona sama nije dovoljna.
Huppertina izvedba je uzvišena. Bojažljiva je, s emocijom koja je na kraju lomi. Film se ne bavi njezinom eventualnom psihozom, no Huppert u kasnijim scenama donosi autentičnu tugu koja se skriva iza njezinih zamagljenih očiju.
Film završava rečenicom koja kaže da bi njezin tip muškarca bio objekt slike u nekom ranijem razdoblju. Ona je žena koja se ne može uklopiti i traži nečije nježne ruke, a sve su te ruke zaokupljene potragom za vlastitom idealiziranom verzijom romanse.
4. Škola puti (Benoît Jacquot, 1988.)
Dominique je uspješna direktorica u modnoj industriji koja jedne večeri odlazi u klub za odrasle i postaje opsjednuta mladim prevarantom. Jedna scena otkriva mnogo: vidimo Dominique u svojoj sobi, skida plahtu s golih leđa, a zatim vidimo krojačku radionicu i leđa mladića koji oblači sako. Ona je razotkrivena, postaje emocionalno ranjiva, a njezin ljubavnik časti se njezinim novcem i izdaje ju.
Huppert glumi ćudljivu Dominique. Često izgleda iscrpljeno, psihički i fizički, a katkad je ljuti mladi prevarant koji ne dijeli njezinu ljubav. Njezinu izvedbu naglašavaju srednje krupni planovi u kojima možemo vidjeti suptilne promjene raspoloženja u njezinim očima (od požude, opsesije, tuge, poniženja i izdaje).
3. Izvršenje (Claude Chabrol, 1995.)
Dobrostojeća obitelj upozorava svoju krotku sluškinju (Sandrine Bonnaire) na mjesnu poštaricu Jeanne (Isabelle Huppert). Unatoč tome, one postaju prijateljice. Huppert glumi Jeanne kao luckastu i buntovnu. Postepeno saznajemo više o tajanstvenoj prošlosti i mračnoj strani njezina lika koji ili ima slomljeno srce ili ga uopće nema. Huppert uvjerljivo i vjerodostojno glumi lik s toliko kontradiktornih osobina.
Jeanne je energična poput djeteta, no dovoljno mudra da pridobije sluškinju. Zajedno planiraju osvetu protiv više klase. Klasni sukob, to je Chabrolov zaštitni znak. Godine 2014. Huppert je glumila u predstavi Sluškinje Jeana Geneta s Cate Blanchett. Dramu, kao i Izvršenje, inspirirala je istinita priča o sestrama Papin.
2. Ženski posli (Claude Chabrol, 1988.)
U okupiranoj Francuskoj tijekom II. svjetskog rata, provincijski gradić pun je mladih Nijemaca. Većina muževa otišla je u rat. Isabelle Huppert glumi Marie čiji se muž upravo vratio kući. Zuri u njega i govori mu: „Ne volim te više”. Hladna je, ali iskrena.
Uslijed velikog broja usamljenih supruga u gradu, dolazi i do velikog broja neočekivanih trudnoća. Marie počinje obavljati ilegalne pobačaje. Mnogi komentiraju kako ona nije tip koji bi činio takav zločin. Ali Marie je odlučna da ne bude obična kućanica. Počinje zarađivati svojim riskantnim pothvatima kao što je i iznajmljivanje stana mjesnim prostitutkama.
Huppertin lik prilagođava svoj stav i ponašanje ljudima kojima je okružena, no prvenstveno je pokreće san o tome da postane pjevačica. Huppert u svoj lik unosi čistu radost kada pjeva i pleše pa jednostavno morate navijati za nju iako je povremeno sumnjiva morala. Huppert ovom ulogom ne podilazi publici nego stvara plastičan lik sa svim složenostima ljudskog bića.
1. Pijanistica (Michael Haneke, 2002.)
Isabelle Huppert u ovom filmu opisuje jedna riječ: sila. Pijanistica je elegantan film o poremećenim ljubavnim nastojanjima.
Huppert glumi uštogljenu profesoricu glazbe Eriku koja privlači pozornost skromnog, upola mlađeg muškarca. Ona još živi s majkom, a iza njezina opreznog pogleda skriva se opasnost. Dugo je potiskivala svoju seksualnost što je dovelo do samoprijezira, mazohizma i samoozljeđivanja.
Huppert igra ovu ulogu s grozničavom snagom. Uživa u osvajanju mladog ljubavnika. To je neotkriven teren neustrašivosti za svaku glumicu, pogotovo za najhrabriju od njih. Potpuno se posvećuje Hanekeovoj viziji. Huppert u Eriku usađuje duboku tugu. Iscrpio ju je vlastiti prijezir i sama sebe postepeno upropaštava.
Prevela i prilagodila: Lana Perišić
