Kad mršava žena kratke kose na pozornici uzme prebirati na gitari i zapjeva o nekome tko je došao kući u sedamnaest i trideset, natočio piće i krenuo se svađati s mamom, u publici se tkogod vedro zakikoće, misleći da je riječ o još jednoj od bezbroj šaljivih country pjesama o pijanstvu.
No, u nastavku, iza refrena, nitko se više ne smije. Smrznuta pileća večera, zatim pivo, još jedan viski i još jedna usamljena noć, nalik svim ostalim usamljenim noćima. U prostoriji svi zamuknu shvaćajući da je posrijedi opis očajne svakodnevice jednog alkoholičara, čovjeka ravnodušnog za životne poraze, napuštenog i nevoljenog u tamnici svoje ovisnosti. Na drugom refrenu slušatelji samo skamenjeno zure u ženu s gitarom i kada ona na koncu zaključi: “Ja znam što sam ja/Ali nije me briga za to”, njezina beznadna tuga pregazi ih kao brzi vlak.
Mary Gauthier, pedesetogodišnja pjevačica iz Thibodauxa u Louisiani, savršeno zna o čemu je pjesma “I Drink”. Više od pola života ona je bila pijana ili drogirana.
Prestala je tek početkom devedesetih, nakon što ju je policija tko zna koji put uhvatila razvaljenu za volanom, ali ni danas nema iluzija o svom izlječenju.
“Dvadeset godina sam čista, ali, znate, dovoljno je jedno jedino piće da ponovno budem ona stara. Ja ću čitav svoj život biti alkoholičarka”, ispovjedila se u jednom nedavnom intervjuu, otvoreno i bez skanjivanja, upravo kao što to čini i u svojim lijepim i bolnim pjesmama u kojima se gotovo terapeutski obračunava sa svojim unutarnjim demonima. A bilo je ih u njezinu životu do tridesete za ne povjerovati, demona za čitav jedan japanski film strave.
Prije nego je krenula na liječenje i u Bostonu otvorila restoran s južnjačkom, Cajun hranom, iza nje je bilo čitavo desetljeće i po potucanja po društvenom rubu, u barovima i jeftinim motelima, zatvorskim ćelijama i sumornim sobama klinika za odvikavanje. Kada se napokon sredila i počela živjeti svakodnevnim građanskim životom, u trideset petoj napisala je svoju prvu pjesmu.
Debitantski album “Dixie Kitchen” otvara vesela “Ways of the World”, o curici koju odrasli upozoravaju kako je neodoljivo slatko ako se do neke godine ponaša, odijeva i šiša kao dječak, ali jednom dođe vrijeme kad je ta stvar neumijesna i zabrinjavajuća.
Drama spolnog identiteta i neprilagođenost konzervativnim normama američkog Juga, Biblijskog pojasa, kako ga vole zvati, i inače je čest motiv njezinih pjesama i vjerojatno glavni razlog njezina buntovništva.
“Bila sam gay klinka. Izgledala sam kao gay. I to je bio pakao. Apsolutni pakao”, pripovijeda ona u jednom klipu na YouTubeu, u kojem ohrabruje homoseksualne osobe da se ne predaju očaju i ne misle da nešto nije u redu s njima. O mučnom adolescentskom iskustvu Gauthier je kasnije napisala i “Drag Queens In Limousines”, jednu od ključnih u njezinoj karijeri.
Mnogo je bilo patnje u svijetu odbačenih, u prljavim lokalima, među pijancima, sanjarima, propalim glumcima i piscima, transvestitima i pederima u marinskim uniformama, no to ju je iskustvo zacijelo osvijestilo koliko je nesreće oko nas, učinilo je boljom, suosjećajnijom osobom i, napokon, kad je jednom počela pisati, pomoglo da postane krasna pjesnikinja kakva je postala.
Njezinu vjerojatno najpoznatiju, političku pjesmu “Mercy Now” nije čulo mnogo ljudi, a trebali su. U jedno gadno vrijeme za Ameriku pokazala je slike užasavajućeg nasilja, drznula se čak u videoklip staviti i one sramotne prizore mrcvarenja zarobljenika u bagdadskom zatvoru, i zapjevala: “Svatko bi od nas trebao biti milosrdniji, I premda ne zaslužujemo, Svakome to svejedno treba, Mi visimo visimo u ravnoteži između pakla i posvećenog tla, Svatko bi od nas trebao biti milosrdniji.”
Sudbina se Mary Gauthier, već kad je bila na pragu srednjih godina, napokon smilovala. U snimci na YouTubeu (u sklopu projekta 'It Gets Better') ponosno nabraja:
“Živim u Nashvilleu u Tennesseeju i imam ugovor s velikom diskografskom kućom. Kazali su da to ne možete učiniti ako ste otvoreno homoseksualac, ali ja sam to učinila. Svirala sam zatim u Grand Ole Opry, jednoj od najkonzervativnijih ustanova u Sjedinjenim Američkim Državama. I tada su kazali da se to ne može izvesti. Ne, ako ste otvoreno homoseksualac, ali ja sam bila i tamo. Bila sam naposljetku na turneji s Williejem Nelsonom, ali tada nitko nije rekao da to ne mogu, jer svi znaju da Willie voli gay osobe. Willie voli sve ljude. Stvari, vidite, mogu biti bolje nego što mislite. Naći ćete ljubav, naći ćete obitelj, naći ćete mir.”
Gauthier tada uzima gitaru i zajedno sa svojom dugogodišnjom partnericom, violinisticom i pratećom pjevačicom Taniom Elizabeth pjeva “Drag Queens In Limousines” i kada čujete te dvije žene kako zanosno pjevaju, kako se njihovo malo lezbijsko kućanstvo nasmijano predaje muzici, shvatite kako su njih dvije sretne i ispunjene osobe.
Mary Gauthier tako je sretna i ispunjena da se na koncu mogla suočiti i s posljednjim, najstrašnijim demonom koji je čučao u njoj. Pripovijeda kako je na jednom koncertu u New Orleansu prije nekoliko godina između dvije pjesme, zapravo nehotice, ne znajući zašto to čini, rekla:
“I ja sam nekad živjela u New Orleansu. Prvu godinu života provela sam u St. Vincent’s Infants Home.”
U publici na ovo nitko nije zapljeskao, kao što publika inače plješće na spomen svog grada, jer svi u New Orleansu znaju što je St. Vincent’s Infants Home.
Kad je ta stvar te večeri nekako izmigoljila iz nje, više se nije dala zaustaviti i jutro nakon koncerta Gauthier je prvi put otišla u sirotište u kojemu ju je majka nakon rođenja ostavila. Pala joj je čak na pamet bizarna zamisao da na nekoliko mjeseci uzme sobu i tu piše pjesme, no od toga je, srećom, odustala. Ipak, snimila je i prije dvije godine objavila album o užasnoj traumi napuštenog djeteta. “The Foundling”, snimljen je u produkciji Michaela Timminsa iz Cowboy Junkiesa, a na harmonici, orguljama i klaviru gostuje uvrnuti, bradati, stari čarobnjak Garth Hudson, zbog kojega u pjesmama na trenutke osjetite dašak klasičnih komada nezaboravnog The Banda.
Ta je stvar bez ikakve dvojbe najbolje što je Mary Gauthier ikad napravila, a ja bih se usudio kazati da te 2010. godine, ukupno gledajući, nije bilo ničega ni blizu tako dobroga.
Neke su pjesme, osobito “March 11, 1962”, u kojoj autorica prepričava telefonski razgovor sa svojom biološkom majkom kad ju je konačno našla, tako potresne da se poželite sklupčati na podu i zaplakati. Teško ću vam u prijevodu prenijeti snagu originalnih stihova, ali evo:
“Ja ne tražim da mi se ispričaš, Ja ne tražim tvoju zakasnjelu krivnju, Pretpostavljam da sam ti samo jednom željela kazati hvala, Prije nego ovaj život prođe, Da, zbog toga sam te zvala. Zbogom.”
I tako smo stigli do kraja ovoga teksta,
a vi se sada zacijelo pitate zašto sam ja, za Boga miloga, u svečanoj prigodi pettisućitog broja Jutarnjeg, odlučio pisati o nekakvoj pedesetogodišnjoj lezbijki iz Louisiane za koju nitko živ ne zna. Pa, gledajte, čitav je ovaj dugački uvod da bi vam rekao kako smo svi mi jednaki ljudi i kako, ako želimo, možemo biti bliski.
Ja sam heteroseksualni muškarac koji ne pije alkohol i nikad se u životu, čak ni kao student, nisam ozbiljno napio. Nikad nisam sjedio s transvestitom ili barem, ako sam sjedio, nisam znao da je ona zapravo muškarac. Sve što je Mary Gauthier i meni zajedničko jest da smo oboje odrasli u katoličkim obiteljima, ali bojim se da to ni njoj ni meni ne znači mnogo. Svejedno, ja mogu svim svojim bićem proživjeti ono o čemu ona pjeva.
I to je smisao svega. Zbog toga i pišem u novinama. Trebaš napisati svoju prokletu priču da svi koji je pročitaju nekako prepoznaju da je to i njihova prokleta priča. Smisao je u međusobnom razumijevanju. I kako svaki od nas treba malo milosrđa. Čak i ako ga ne zaslužuje.
Jutarnji.hr...
