Sezona riba: preporuke za 📖, 🎧, 📺 i 📱

Naše drage suradnice preporučuju vam što čitati, slušati i gledati u ovoj emotivnoj astrološkoj sezoni.

Dunja Plazonja

Čitam: Ja sam, nažalost, ona osoba koja oduvijek čita više knjiga istovremeno, što mi samo donosi migrene, probleme s vidom i stalni osjećaj tjeskobe jer je knjiga puno, a vremena malo. Početkom godine opet sam čitala Orkanske visove koje sam zadnji put pročitala na faksu, a htjela sam osvježiti pamćenje prije gledanja filma, heheh. Paralelno s tim gotičkim romanom, opet sam pročitala The Wide, Carnivorous Sky and Other Monstrous Geographies (kakav savršen naslov!), zbirku priča Johna Langana, mog najdražeg pisca horora, koju preporučujem svima koji me žele slušati jer tako dobar horor nisam čitala godinama, bolji mi je čak i od Ligottija (I’ll die on that hill, briga me!). Priče sam čitala na Kindleu, a nedavno sam si napokon naručila fizički primjerak knjige pa mu, kada stigne, planiram izraditi oltar.

Trenutno čitam Stag Dance Torrey Peters i Gore-Geous: Personal Essays on Beauty and Horror Alexandre West, eseje o standardima ljepote i problematičnim reprezentacijama ženskih tijela u horor filmovima. Rad Alexandre West poznajem preko podcasta Faculty of Horror čija je voditeljica, pa sam zato posegnula za ovom zbirkom eseja. Vrlo pitko analizira i kritizira patrijarhalne ideale ljepote i fizičke privlačnosti u nekim hororima, primjerice Američkom psihu, Crnom labudu, Carrie, Ispod kože i sličnima. Eseji su zabavni, ali ipak mi nedostaje dublje i detaljnije kritike na koju sam inače navikla u njezinom radu na podcastu.
Sjajan mi je Stag Dance! Volim Torrey i sve što piše! Pogotovo ove pomaknute priče/novele.

Slušam: Ovih sam dana slušala album Wuthering Heights Charli XCX. S albuma bih izdvojila „Dying For You”, savršenu pop-pjesmu koja predstavlja sve što volim u pop-glazbi. Uz Charli najviše slušam Rosalíju; „La Yugular”+ „Sauvignon Blanc” savršen su par, crveno i bijelo, krv i krilo, otvor i zacjeljenje, sveprožimajuća dualnost i neraskidivost naizgled suprotstavljenih pozicija.

Ne prođe dan a da si bar jednom ne pustim Sadeinu pjesmu „Siempre Hay Esperanza”. Ja sam vodeni znak i sklona sam razvijanju opsesija, što je tu je. Puno sam slušala i Qendresin album Londra, pogotovo pjesmu „2 Much”, neo-soul baladu koja je još jedna potvrda da soul i sva glazba čiji me tonovi podsjećaju na 1980-e imaju posebno mjesto u mom mekom srcu. Izdvojila bih i Lifetime, novi album Erike de Casier, pogotovo sanjivu i melankoličnu pjesmu Miss. 

Od podcasta najviše slušam Faculty of Horror, vrlo detaljan i strukturiran podcast o horor filmovima koji vode Alexandra West i Andrea Subissati. U svakoj epizodi analiziraju jedan ili ponekad dva tematski slična horor, filma pa dužina pojedinih epizoda varira, ali uglavnom sve traju oko sat i pol vremena. Redovito ga slušam zato što je u moru drugih koji se bave hororom, ovaj podcast jedan od rijetkih koji im izuzetno analitički pristupa; sve su epizode temeljito istražene te se svaki film teorijski secira, pa tako dobivamo feminističke, kulturne, sociološke, političke i povijesne analize horor filmova te njihovih tema, motiva, struktura, problema…. Izdvojila bih epizode o filmovima Apt Pupil + We Need to Talk About Kevin (143), The Conjuring (133), Suspiria (132) i The Amityville Horror + Poltergeist (98). 🔪

Gledam: U ovom sam periodu zodijaka bila grozna s gledanjem filmova i serija te sam uglavnom na TV-u pratila svoju omiljenu vrstu bijele buke – Poirota i Miss Marple, uz povremeno gledanje Ubojstvo, napisala je jer prve dvije serije znam napamet i izgovaram sve Poirotove replike milisekundu prije njega. Prije nekoliko tjedana predala sam jedan vrlo važan tekst, pa sam u jednom vikendu odgledala cijelu prvu sezonu The Pitt, što je svakako bolji način gledanja serije takve strukture nego ovo cjelotjedno čekanje da izađe jedna po jedna epizoda druge sezone. Nisam gledala Heated Rivalry, sorry, i ne znam kad ću. Poznavajući sebe i svoje zakašnjele reakcije na TV hitove, vjerojatno tek za koju godinu.

Od filmova bih preporučila norveško-poljski body horor The Ugly Stepsister, jako zanimljiv film koji se preko bajke o Pepeljugi poigrava motivima ljepote, prikazivanja ženskog tijela, seksualnosti, body positivityja, estetskih zahvata itd. Film obiluje vrlo zazornim prizorima tjelesne modifikacije, pa ako vas to ne plaši, svakako pogledajte. Zanimljivo su prikazani svi ženski likovi, pogotovo dvije Pepeljugine posestre čiji odnos i sestrinska briga donose najviše utjehe na kraju filma. Uz to, ako ste kao dijete slušali bajke koje je na audiokazetama pripovijedao Zijah Sokolović, a iz kojih nisu bili izostavljeni sočni i strašni dijelovi, ovaj će vam film biti samo takva poslastica. Mljac!

Skrolam: Neću se ispričavati za sve reelove o filmu Wuthering Heights koje sam pogledala. Osim toga, najviše gledam sadržaj o mačkama ili blesave reelove o tjeskobnom životu svih nas patnika koji radimo u školstvu.

Najdraža riba: Najdraža mi je riba moja prijateljica Karla (vodeni znakovi ftw 🐟🦀), a slijede je Kurt Cobain, Rihanna i šanpjer, naravno. 

Mislav Živković

Čitam: Tove Ditlevsen dotukla me svojom autobiografskom trilogijom – Barndom/Ungdom/Gift – i tražila da zacijelim autofikcijske rane poezijom Inger Christensen i Wo Chan, kojima se uvijek rado vraćam. Wo Chan možda mi je najdraži_a suvremeni_a pjesnik_inja i drag umjetnik_ca, a verbozni i emotivno nabijeni stihovi iz zbirke Togetherness nešto su što već godinama volim čitati naglas prije spavanja dok mi glas ne počne pucati. Na slično teatralan način, tijekom šetnji po parku tražim proljetnice koje ću protumačiti kao znak da se konačno bacim na Potragu za izgubljenim vremenom, cijeli ciklus. Ovo je, izgleda, jedna od tih godina.

Slušam: Jenny on Holiday, jedna polovica genijalnog art pop dueta Let’s Eat Grandma, izdala je nedavno svoj debitantski solo album Quicksand Heart koji leži negdje na pola puta između Cindy Lauper i Kate Bush te na mojoj stalnoj rotaciji. Suradnja Julianne Barwick i Mary Lattimore na albumu Tragic Magic tu je za meditativnije i kontemplativnije dane, pogotovo ako me uhvati val kreativnosti ili maglovitosti.

Protiv pretjerane riblje cmizdravosti borim se lavljim optimizmom, a kad mi ga zafali, tu je najveća nišna pop čarobnica DJ Sabrina the Teenage DJ i njezin recentni uradak – četverosatni Fantasy. Sabrina se služi sempliranjem starih serija i zaboravljenih hitova kako bi stvorila magični pop pastiš koji je u jednakoj mjeri euforičan i melankoličan, ali i zarazno plesan. Njezina kolosalna izdanja dobar su test toga koliko si sreće možete dopustiti.

Skrolam: Isključivo mačke, zečevi koji razbijaju posuđe i pet istih reelova Alyse Liu.

Najdraža riba: Budući da je ovaj znak istinsko dno zodijačke hijerarhije (I didn’t make the rules!), jedini mogući odgovor jest dubokomorska udičarka. Ove fascinante ribe poznate su po tome što, umjesto emocionalno manipulativne prirode i kompleksa žrtve, spajaju duše i unutarnje organe tijekom spolnog čina, postajući jednim tijelom. A što vi radite na trećem dejtu?

Marija Skočibušić

Čitam: Znam da je ovo već postao klišej i da svi to čitaju, ali, eto, oborila me s nogu zbirka poezije Marija Skočibušić autora Kolut naprijed, a i The Use of Photography jedne vrlo niche autorice Annie Ernaux je okej.
Slušam: Vlastite loše misli i, još gore, savjete prijateljica buahaha.

Gledam: Četvrtu sezonu Bridgertona za dobar dan, Sram da se ragebaitam jer su uništili treću sezonu i onda živčanim u chatu s Mislavom, Wuthering Heights i Pillion da stenjem u javnosti, Heated Rivalry da stenjem u svoja četiri zida, Dying for Sex da zaspim u suzama.

Skrolam:

Najdraža riba: Ribetina.

Lucija Tunković

Čitam: Oglase za posao (hehe), Elsu Moranti i knjigu Mummies, Cannibals and Vampires: The History of Corpse Cannibalism Richarda Sugga o povijesti medicinskog kanibalizma u Europi, što je tema koja me zaokuplja toliko da mi dođe da i sama isprobam recept za marmeladu od krvi.

Gledam: Gledam kroz prozor u potrazi za prvim znakovima proljeća. The Pitt. Recepte za dalmatinsku pašticadu na YouTubeu. Filmove u nominaciji za Oscara. Svoje lice u ogledalu.

Slušam: Dok čistim i/ili kuham, iznova preslušavam epizode svog najdražeg podcasta Heavyweight,pa se onda smijem i plačem i razmišljam o tome zašto i sama ne bih pokrenula podcast. A kada šećem opustjelim zimskim krajolicima (na što se tjeram svaki dan!), pustim si Dummy, Kate Bush ili Front Row Seat to Earth Weyes Blood. Nedavno sam opet počela i manijakalno slušati What’s Your Pleasure? Jessie Ware i fantazirati o karijeri profesionalne rolerice.

Skrolam: Početkom godine instalirala sam aplikaciju Opal da pobijedim ovisnost o društvenim mrežama, pa tako svoje slobodno vrijeme sada provodim skrolajući Pinterestom i učeći igrati šah na DuoLingu.

Najdraža riba: Ugh. S obzirom na to da sam morala proguglati „famous pisces” (nisam oduševljena), reći ću velika bijela psina jer je to, uz filet lososa u Lidlu, riba o kojoj vjerojatno najviše razmišljam.

Jasna Jasna Žmak

Čitam: Ne.

Gledam: Imam samo dvije riječi za vas – i ne, te riječi nisu HEATED RIVALRY, iako znam da ste sve već barem dvaput gledale sve epizode (a petu bar triput) i znate šta znači „WDEK”, nego SOMEBODY SOMEWHERE. Riječ je o predivnoj seriji koja je nepravedno izazvala puno manju pomamu od HR-a, za koju ne postoje tematske keramičke radionice i tulumi, a Etsy nije pun njezinog mercha… ali bi sve to trebalo postojati jer radi se o rijetkom dragulju koji se bavi izgubljenim četrdesetogodišnjacima, sjebanim prijateljstvima i tihim nježnostima, uz neizostavan dašak mekog queernessa i nefejkanog body positivityija. No najveća ljepota ove serije jest to što nas podsjeća na to da je život često jednostavno messy i da, kako kaže jedan od likova, „nitko zapravo nema pojma što radi, ali se nekako snalazimo”.

Slušam: Kasno Jasna na Kosovo stiže – ALI slušajte Tam! Tam je mlada srpska autorica koju bih opisala kao mekanu Senidu s primjesama Princea uz začudni kombo electropopa i TLC-ja (referenca za one over 40).

(Special mention: do Tam sam došla preko kene berija, autora biciklističke himne „lance” koju obožavam, iako nisam sigurna da će biti po ukusu većine Voxova čitateljstva (kao ni pojedini drugi dijelovi njegova opusa, al jbg, life is messy). No, special mention kene beri zaslužio je zbog svog albuma anđelo: biće suza. Naime, u zadnje vrijeme puno razmišljam o tome koliko je važna emotivna emancipacija strejt cis muškaraca i o tome kako je to jedno od nužnih idućih poglavlja feminističke borbe, a ovaj EP rijetka je domaća t/reperska posveta muškim suzama.)

Osim toga, napravit ću nešto neortodoksno i preporučiti dva podcasta na jeziku koji nije engleski – već talijanski – znam da sam ovim potezom izgubila veći dio vas koje neće nastaviti čitati ovaj pasus dalje od ove rečenice, ali to mi je okej, jer i ja bih isto napravila da je umjesto talijanskog pisalo, recimo, francuski.

No dobra je vijest da je moja prva preporuka pod nazivom Cuore scoperto zapravo adaptacija francuskog podcasta Le Cour sur la table (slobodno bih to prevela kao Srce na dlanu) autorice Victoire Tuaillon, tako da ga mogu slušati i one koje razumiju taj jezik. Riječ je o sjajnom feminističkom podcastu koji primarno govori o političkim aspektima ljubavi i ženskoj emancipaciji, i to kroz odličan miks osobnih svjedočanstava, teorijskih perspektiva i pop-kulturnih referenci. Slušanje možete početi epizodom predivnog naslova Diventare capra (na francuskom: Devenir chèvre, na hrvatskom: Postati koza) u kojom se Tuaillon bavi društvenim tretmanom ženskog tijela – od seksualizacije djevojčica preko fatphobije i dlaka do menopauze – a u kojemu joj upravo koze postaju učiteljice samoprihvaćanja. 

Druga preporuka ide za podcaste talijanskog istraživačkog novinara Pabla Trincie koji predstavljaju rijedak primjer kvalitetnog kritičkog true crimea. Iako ih se većina ne bavi feminističkim temama, serijal Dove nessuno guarda: il caso Elisa Claps na odličan način prikazuje sve užase društvenog tretmana femicida.

Skrolam: Nema tog dana koji mi We Rate Dogs ne može barem malo popraviti. Za one koji ne znaju, riječ je o profilu koji svakoga dana donosi priče o smiješnim, hrabrim, smotanim i blesavim psima, uz neizostavnu ocjenu njihovog ponašanja koja je obično u rangu 12/10 do 14/10, iako, realno, svi znamo da je jedina ocjena koju svi psi zaslužuju 100/10.

Najdraža riba: Nikola Tesla.

Antonela Solenički

Čitam: Čekam da mi stigne No Is Not a Lonely Utterance Sare Ahmed i paralelno „varam” knjige koje ne znam hoću li uspjeti pročitati do kraja.

Gledam: Za potrebe istraživanja (!!!) besramno pratim sve aktualne dejting reality emisije – to je guilty pleasure pomiješan s malo hate watchinga od kojeg se moram odviknuti. Posebno preporučujem Love Is Blind, dostupnu u više jezičnih verzija, za one koji trebaju izliku za vježbanje španjolskog, talijanskog, njemačkog ili arapskog. Kad me od tolikih tuđih drama zaboli glava i dovedem svoj attention span do maksimuma (ili do minimuma, kako se uzme), idem u Kinoteku na neki duži film – jer sada svi iz nekog razloga traju barem dva sata, pa tako liječim pažnju.

Skrolam:  Open callove, memove o nezaposlenosti i potplaćenosti, profil Hausera i njegovih stopala na #MusicUnitesTheWorld internetskoj turneji, profil McKenzie Wark koji me ponekad zabavi i beecheeastro iako ne vjerujem u horoskop.

Najdraža riba: Je li morski konjic riba? (Honorable mention mojoj Maji koja bi sigurno cijenila da napišem da je rijetko dobra riba.)

Marta Šušak

Čujete li zla usta kako blate ribe kao najgori horoskopski znak, sjetite se mojeg životnog mota: „Ljubomorne duše mogu da mi puše.” Ribe možda jesu najgori vodeni znak, ali opet je to visoko astrološko treće mjesto, bronca, jer teško se mjeriti s emocionalnošću, strašću i senzualnošću rakova i škorpiona. Moja se drskost i samopouzdanje ne temelje na astrološkom znanju, nego na zvjezdanoj slučajnosti činjenice da mi je mjesec u ribama, pa valjda znam o čemu pričam!

Čitam: Vodeni znakovi u mejnstrim se astrologiji (v. Teen, OK!, Glorija) tipično vezuju uz dom i obitelj, što me kao homoseksualnu tinejdžericu s puno vode u astrološkom čartu izrazito frustriralo (ne želim zavjet, papir ni djecu). U kvir čitanju horoskopa taj se fokus pak okreće prema brizi za vlastito tijelo (dom) i prema odabranoj obitelji i zajednici. Zato je jako passend što knjiga kvir terapeutkinje Andree Gutiérrez-Glik Healing the Oppressed Body izlazi usred sezone riba (petog ožujka!). Zamišljena je kao priručnik za radikalno samooslobođenje kvir, trans i marginaliziranih osoba, a posebno me raduje što joj je jedan od fokusa na IFS-u (Internal Family Systems, radu s unutrašnjim dijelovima), nepatologizirajućem i optimističnom terapijskom pravcu koji gotovo sektaški želim preporučiti svima (jer djeluje!). 

Rizično je preporučiti knjigu koja još nije izašla, ali Andrea kod mene ima dosta kredita kao autana femica koja prakticira BDSM i vidi ga kao način prorade emocionalnih iskustava kroz tijelo i tjelesnu, emocionalnu i erotsku povezanost s drugima. Ovaj se priručnik lijepo uklapa u sezonu riba i maštanje o boljem svijetu na individualnoj i kolektivnoj razini. 

Slušam: MUNA je užasno hot bend (vidi novi spot), ali iz svake se pjesme čuje da im kolektivno treba terapija (koja je bez grijeha, neka prva baci kamen…). Zato ih ne slušam kao uzor ili inspiraciju za buduće veze, nego detektor crvenih zastavica dok razmišljam o prošlom ili pretprošlom prekidu. Bendu je nekoliko važnih astroloških pozicija u ribama, što se vidi iz emocionalnog aviona po temama njihovih pjesama kao što su kvir zaljubljenost i vidljivost, aktivizam, messy prekidi, toplo-hladne dinamike anksiozno-izbjegavajućeg stila privrženosti, a potvrđuje u – nažalost, dosadnom! – podcastu koji vode s lezbo-astrologinjom Chani Nicholas (ovaj link nije preporuka, nego znanstveni izvor).

U ovom nam predivnom i intimnom koncertu MUNA poklanja „Loose Garment”, svjetlo na kraju tunela i podsjetnik da će bol nakon prekida ipak popustiti, iako smo vjerovale da bi nas mogla ugušiti; još emocionalniju verziju himne svih prekida, „Stayaway” i country verziju „Silk Chiffona”, koja ključa od lezbijske žudnje za femicama, tijelom i ljetom. Napaljenost kroz suze, tipična riba.

Gledam: Inače vjerujem Guardianovim recenzijama, ali izdali su me kad su izvrsnoj seriji All’s Fair dali nula zvjedica (od pet!). Iako je godina tek počela, moja račja vidovitost predviđa da će i 2026. godina biti teška, naporna i komplicirana. Ova je serija zabavna i jednostavna, s radnjom koja u svakoj epizodi skače u drugom besmislenom smjeru. Osobni mi je highlight kad lik Sare Paulson sa stola u štiklama vrišti prostote u lice liku Kim Kardashian. Zaslužili smo. Jedva čekam drugu sezonu.

Skrolam: Uglavnom skrolam po sadržaju koji mi šalju osobe s kojima sam u vezi, i to su često veoma kvalitetni, osobno kurirani izbori. Moj mi dečko (djevica, bik, vaga) šalje finaliste ovogodišnjeg europskog izbora za drvo godine (natjecanje u kojem su svi pobjednici) ili me pita koja sam svinja spašena iz mesne industrije (meso je ubojstvo). Žena (vodenjak, riba, strijelac) mi šalje videa (lezbijske) terapeutkinje za parove koja radi s Esther Perel (osobito mi je zanimljiva ova tema), što je posebna vrsta jezika ljubavi, kao i savjete za što bolji mačji odgoj i aktivnosti našim nedavno udomljenim mačkama.
Oni si, pak, međusobno šalju najnovije recitacije hrvatske poezije s profila Mostovi poezije. Moj favorit za sezonu riba – Josip Pupačić: More.

Najdraža riba: Počela sam pametno pisati o neodoljivoj kaotičnosti stihova Olivije Rodrigo i Chappell Roan, koje su na svim mojim plejlistama za seks i BDSM, ali srce me vuče u drugom smjeru. Zapravo mi je najdraža riba – bilo koja živa riba. Ne jedite ih, boga vam.

Mima Simić

Strollam v. scrollam: Za nedavni rođendan jedna moja fantastična djevojka (detalji poznati članici uredništva) darovala mi je kreativnu radionicu na temu smrti. Žarko mi Sunce u vodenjaku poklon je cinično ocijenilo kao dar samoj sebi, očajnički pokušaj da preusmjeri nabujali Stiks svakidašnjih mi jadikovki na spomenutu temu… no Mjesec mi u ribama zavrištao je da romantičniji poklon ne može zamisliti! 

Bilo kako bilo, prvi zadatak na radionici bio je šetnja do najbližeg groblja. Ova aktivnost nije mi mrska ni strana, još od tinejdžerskih dana. Ranih devedesetih na zadarskom gradskom groblju znale smo tako prirediti izbor za Miss i Mistera groblja (Isus, tko drugi?), a onamo bih odlazila i za vrijeme granatiranja – da imam gdje čitati u miru, Rat i mir!, vodeći se zaključkom da ni najgluplja vojska ne bi municiju trošila na mrtve. 

O tome tko je tu uistinu bio glup danas ne treba razmišljati, ali groblja još jednako volim. Ovih su dana jedina mjesta gdje nisam na mobitelu, ni na slušalicama. U krug, i cik-cak, i kao gusjenica strolam, ne skrolam. Šuljam se po stazi, šuškam kroz bršljan i pretvaram se da su sve baterije iscurile, da su svi mobiteli crkli, zajedno s cijelom ljudskom vrstom. Vidi: ostaci koji leže pod križevima, zvijezdama, kamenjem – moji su. Kad sam pod kamenom, ne pritišću me vijesti, ne brojim mrtve. Kad strolam pod zemljom, ne izjeda me što sam na dijelu groblja gdje su svi prestali živjeti, u istom trenu, 1943. Ne znam da me išta jede. Ne znam da me išta jebe. Pod zemljom je rat mir.

Čitam: Posve slučajno, jednu za drugom, pročitala sam nedavno dvije žanrovski oprečne knjige koje obje (!) počinju u istoj vremenskoj točki (godina 2004.), i obje se bave gotovo identičnim temama: sudbonosnim odlukama i događajima (trauma!); gubitkom i žalovanjem; čvorovima u mentalnom zdravlju, i eko-timelineu pojedinca i kolektiva; sili prirode i sili ljubavi. OK, reći ćete, pa devedeset posto knjiga se time bavi, ne seri. E, prijatelju moj, da je meni tako lako srati, ne bih morala jesti lanene sjemenke svaki dan. Plus, sad mi javlja iz natalne karta da moj izbor knjiga uopće nije bio slučajan već intenzivno intuitivan, jer smo upravo zakoračile u sezonu riba, a ove knjige kao da su najdublje vode porodile. Jedna je roman Erica Puchnera Dream State, druga je Wave, memoar Sonali Deraniyagale. Iako o horoskopu ne znam ništa, imam dovoljno samopouzdanja na planu tipkanja da uvjerljivo poduprem ovaj odabir.

Zašto Dream State za ovu sezonu? Doslovno: radnja počinje na jednom jezeru, u kojem u to vrijeme još ima riba! Neutralno: ne sjećam se kad sam čitala toliko strejt (lišenu formalnog i strukturalnog eksperimenta), a opet tako uzbudljivu prozu. Shvatila sam, šokantno, da me u ovoj knjizi i u ovoj sezoni egzaltira sve ono što sam zaboravila, što sam vodenjački prezrela, sve što je riblje! Empatija, nježnost, jednostavnost, povezanost, svega, bolna i neumitna, bez trunka cinizma. Proza kakva nam treba, i kad je ne zaslužujemo.

Poveznica s vodom memoara Sonali Deraniyagale doslovna je i iz najmračnije dubine: u razornom tsunamiju koji je pogodio (i) obalu Šri Lanke 2004. poginuli su joj u jednom naletu oceana roditelji, suprug i dva malodobna sina. Jedina preživjela, držeći se za granu razvaljenog stabla, u 40. godini autorica je ostala bez svega osim golog života. Knjiga je silno potresna rekonstrukcija traumatskog događaja i godina procesuiranja koje su mu uslijedile. Isprva se jedva opirući samoubilačkom porivu, s vremenom Deraniyagala među doslovnim i metaforičkim ruševinama pronalazi nove klice razloga za život. Iz vode, na kopno. Kao naši stari. A da kaos uistinu zna poroditi zvijezdu, dokaz je i to da je Sonali danas u sretnom (pretpostavljamo? nadamo se!) braku sa slavnom glumicom Fionom Shaw.

Gledam: Trebalo nam je više od godine da se nakon odlaska naše prve mačje generacije u vječna lovišta opet odlučimo za roditeljstvo. Plan je oduvijek bio: sjesti u auto, voziti soma kilometara do novog skloništa Prave šape i uzeti dvije plemenite hrvatske kontejnerke. Sudbina je htjela drugačije. Marta je na Facebooku (pitajte GPTchat što je to) posve slučajno (moš mislit!) naletjela na oglas opskurne berlinske udomiteljske udruge s dvije najljepše mačke koje je svijet vidio. Plave krvi, bijela lica, britanske princeze (no relation to Andrew) – mama i kći. Javile smo se udruzi, uvjerene da nemamo šanse sa svim čistokrvnim Nijemcima u potrazi za rasnim ljubimcima.

Stigle smo u kuću Babe Jage. Nos nam se smežurao od vonja mačje horde. Klimavim stubama uspele smo se u potkrovlje, oprezno odškrinule vrata. Mace su blazirano sjedile na prozoru i gledale na dvorište. Sjele smo na dlakavi kauč. Primijetile su nas. Plavooka je skočila na stol pred nas, nesigurno mi prišla i facebuttala me. Suze su prsnule kao Fontana di Trevi! Ili Zdenac života, ali taj je, čini mi se, presušio. Raspale smo se. Zaboravile domovinu. Pokleknule pred ljepotom. Pale ničice pred njihove mekane šape i zamolile ih da ih dvorimo do kraja života (mog, nadajmo se). I tako, od studenog prošle godine većinu dana provodim zureći u njih. Nema više za mene ni serija ni filmova. Gledam ih, dok spavaju i dok su budne, dok piške, dok se lickaju, dok se igraju, dok jedu, dok se čerupaju, dok me ignoriraju, i ignoriraju, i srce mi je puno kao zemlja crva, i ne mogu se načuditi kako nešto na svijetu može biti tako lijepo, mekano, ne jebe živu silu, fresh out of fucks forever. A, da, temat… prilično sam sigurna da je mama (Čangri-La) riba u horoskopu.   

Slušam: Za isti rođendan iz prve rubrike vrhunska hrvatska književnica Maša Kolanović poklonila mi je memoar Arundhati Roy Moje utočište i moja oluja u prijevodu Lade Furlan Zaborac. Znam ja zašto mi ju je poklonila! Zato što Maša posjeduje onu rijetku kvalitetu da sluša ljude (da nije zračni znak?), i čula je dobro kad sam u nekom razgovoru natuknula da imam… hmmm… dosta kompliciran odnos s majkom (tko nema, nek jede govna). Ali Maša nije znala, jer joj nisam spomenula, da ja nikad ne čitam hrvatske prijevode knjiga napisanih na engleskom jeziku. Ne zato što ne vjerujem prevoditelji(ca)ma – dapače, neke od mojih najboljih prijateljica su prevoditeljice s engleskog jezika! Ne; riječ je o najprostijoj profesionalnoj deformaciji: čitati prijevod s engleskog meni je kao čitati dvije knjige u istom trenu; mozak mi bruji, titra, trza se, poseže nezgrapno prema fantomskom izvorniku, pokušava ga odgonetnuti i sabotira mi onaj ultimativni užitak: gubljenja u tekstu.

Uglavnom, suočena s imperativom konzumacije poklona ugledne profesorice i liječnice književnosti, koji mi je imao riješiti odnos s majkom, skinula sam audioverziju Mother Mary Comes to Me s interneta (oprostio mi Bog, mogla bi i Arundhati) i bacila se na slušanje. Knjigu čita sama Roy, i to je totalni slam dunk – i za knjigu, i za autoricu, i za slušateljicu. Memoari su definitivno žanr čije audioverzije poprimaju posebnu, da ne kažem čarobnu, dimenziju u autorskoj izvedbi (sjetimo se samo ikoničke sekvence iz …And Just Like That kad se Carrie muči s čitanjem odlomka o Facinoj smrti) (a neki su slavili). A kad je riječ o toliko osjetljivoj, osobnoj i bolnoj temi kao odnos s majkom (zlostavljačicom – ja ću reći, ako ti ne možeš, Arundhati) tim je izvedba snažnija, razoružava, a povremeno i ubija. Jer, silno dirljivo, kao ultimativni homagij majci, Roy povremeno dopušta emocijama da se iz teksta preliju u glas, od knedle do suze, što nikad prije s nekom audioknjigom nisam doživjela. 

Ali moram reći, jednako me toliko i ispizdila. Doslovno sam naglas razgovarala s knjigom – „ne seri! nema šanse! koji ti je kurac! ma kako to možeš prihvaćati!”… Autoričinu riblju empatiju prema liku i djelu (pokojne) majke često nisam mogla probaviti, mjestimice sam je jedva otrpjela. Jesam li loša osoba, Arundhati? Vjerojatno, ali ne zato.

U svakom slučaju, unatoč ovoj knjizi i zbog nje, Arundhati Roy je ljudsko čudo, osobno i političko, iako je škorpion u horoskopu, a oni mi stvarno ne leže, ali je vodeni znak pa se uklapa u sezonu riba. 

Ili?