Jasna Jasna Žmak:
Za slučaj Pelicot prvi sam put čula baš preko Tampon zone. U jednom od svakodnevnih scrollova iskočio mi je post na kojem je pisalo:
To je bilo pred točno godinu dana, 19. 12. 2024., kada je slučaj, na neki način, već bio gotov, odnosno kada je presuda protiv 51 silovatelja Giselle Pelicot donesena. Kako nisam znala o čemu se radi, a tekst je bio dosta alarmantan, ukucala sam u tražilicu nešto kao peliko rape i ubrzo došla do jednog, pa drugog, pa trećeg teksta u kojima su opisivani detalji slučaja Pelicot. Sjećam se vlastite nevjerice dok sam ih čitala, onog osjećaja da je stvarnost ponekad stvarno puno nevjerojatnija od fikcije, onog osjećaja da želim da me netko uštipne i kaže da ipak ništa od toga nije istina, da je to neka glupa podmetačina žute štampe i da su takvi scenariji mogući samo u fikciji.
No ništa od toga nije se dogodilo, dok sam čitala jedan za drugim za trećim tekstom dogodili su se samo novi i novi detalji ovog nevjerojatnog, užasnog, zastrašujućeg, mučnog, šokantnog, uznemirujućeg, nezamislivog, potresnog slučaja.
Od presude je sada prošlo već godinu dana, potresnih tekstova, uznemirujućih izvještaja i mučnih detalja danas je još mnogo, mnogo više, a u međuvremenu je na temelju čitavog slučaja nastala i dokumentarna predstava Slučaj Pelicot švicarskog redatelja Mile Raua i francuske dramaturginje Servane Dècle, koja je svoju premijeru doživjela ovog ljeta, u istom gradu u kojemu se odvijalo suđenje silovateljima – Avignonu, za vrijeme tamošnjeg kazališnog festivala (inače jednog od najstarijih i najvažnijih europskih kazališnih festivala) uz internetski live stream.
Pola godine nakon ove francusko-austrijske premijere (predstava je nastala u koprodukciji Wiener Festwochena i Festivala u Avignonu) i naš je dio planeta dobio svoju verziju Slučaja Pelicot, i to zahvaljujući gerilskom izdanju beogradskog Ne:BITEF festivala1 (inače jednog od najstarijih i najvažnijih europskih kazališnih festivala) koje je ugostilo odnosno ponovno postavilo ovu četverosatnu predstavu tandema Rau/ Dècle. Naime, riječ je o tek šestom svjetskom izvođenju ove predstave koje je izvedeno u dvorani beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti (i ponovno, uz internetski stream) – i to na naškom, na srpskom, bez titlova.
U izvedbi je sudjelovalo ukupno 27 izvođača i izvođačica, među kojima nisu bili samo glumci i glumice već i bivši umjetnički direktor ex-Bitef-a Nikita Milivojević, aktivistkinje Ljiljana Bralović i Emina Spahić, dramaturginje Jelena Mijović i Minja Bogavac… Još je toliko osoba bilo angažirano iza kulisa (popis svih protagonista i protagonistica ispred i iza pozornice pronađi u ostatku ovog teksta i ovoj fusnoti2, jer stvarno su odradili lavovski posao), a u trenutku pisanja ovog dijela teksta, YouTube video sa snimkom predstave broji preko 37 000 pregleda.
I kako su mnogi ustvrdili, bila je riječ o stvarno povijesnom i stvarno potresnom događaju.
Iva Parađanin:
Vest da ove godine Bitef-a neće biti nije bila samo vest, bio je to pulsirajući kolektivni alarm, a za mnoge od nas kost u grlu i pokazatelj da je ono strašno što živimo – zaista mnogo strašno. Bitef nije jedini festival koji se nije održao, a većina konkursa za kulturu u Srbiji nije raspisana.
Onda se pojavila druga vest, da ćemo ove godine dobiti Bitef u NE:BITEF ruhu – samoorganizovanom, solidarnom i vođenom vizijom studenata i studentkinja čija nas je borba probudila. Ta vest učinila je da shvatimo da ipak nismo skroz kulturno obezglavljeni i da se kultura iz ruku, ali i srca naroda, ne oduzima tek tako.
I da otpor ne samo da je moguć, već je nužan za preživljavanje.
Međutim, iako sam po sebi veliki statement, NE:BITEF odlazi dalje i dublje s predstavom Proces Peliko kojom je otvoren, i postaje svojevrsna vrsta spomenika i istorijske političke uspomene. Nedavno je doktorka psihologije Maša Vukčević Marković iz PIN-a pisala, govoreći o Gazi, koliko je važno da u nekim trenucima budemo svedoci i svedokinje i time damo značaj nečemu što se desilo. Da uspomene i pamćenje određenih stvari mogu da budu vid otpora i da imaju političku funkciju. Takva vrsta političke uspomene bit će i ova predstava.
Uključivanjem, osim glumica i glumaca, poznate aktivistkinje i aktiviste i smeštanjem predstave pod krov jednog od prostornog simbola studentske pobune, ova predstava preti da nadraste i nadjača već dovoljno jak prvobitni Rauov oblik i dobija tvrdo lokalno značenje i dodatnu vrednost. Videti lice Emine Spahić, koja je pešačila od Novog Pazara do Novog Sada, u ulozi aktivistkinje koja prati suđenje, ili Ljiljane Bralović, buntovnice iz Pranjana koja godinama grlato brani svoj dom od izgradnje rudnika, u ulozi policijske istražiteljke, davalo je dodatnu emotivnu vrednost i preplitalo stvarnost sa odigranim.
Vrhunac ovog preplitanja postignut je snažnim prisustvom Milene Radulović na sceni, glumice koja je, pored svog talenta, poznata i po istorijskom progovaranju o seksualnom nasilju koje je pretrpela zajedno sa još nekoliko devojaka. U zemlji koja se u poslednje vreme muči i rve sa negovanjem kulture ćutanja i normalizacijom nasilja, staviti ovu predstavu na igranje sa ovakvom postavkom u ovakvom ambijentu – ima istorijski značaj.
Slučaj Žizel Peliko pre godinu dana sve nas je zaledio i naterao da čak i mi, koje smo se nasiljem nad ženama tako dugo bavile kroz različite perspektive, shvatimo da o njemu ipak ništa ne znamo, da je podmuklije, strašnije i teskobnije nego što smo zamišljale u najgorim noćnim morama. Sa druge strane, preživela herojka postala je simbol snage i hrabrosti, a njena krilatica „sram mora da promeni stranu” imperativ ženskog pokreta globalno. Ono što je preživela je neshvatljivo, nadrasta veličine onoga što percipiramo kao „strašno” i kao „zlo”, a koje se ipak dogodilo. I zato je ova predstava važna – da shvatimo koliko je to zlo zaista strašno i kako je društvo dopustilo da se ono desi.
Ne treba zaboraviti još jedan herojski čin Peliko – ona je insistirala na tome da suđenje bude javno i možemo reći da je čitanje svedočanstava i sudskih spisa aktivistički performans u njenu čast. Jer svi treba da znaju da ovo jeste horor priča koja se stvarno desila. Dominik Peliko u jednoj je izjavi rekao da je „želeo da pokori nepokornu ženu” iz zbog toga je važno da ne posmatramo ovaj slučaj kao incident, već kao veliku društvenu boljku koju hitno moramo da lečimo.
Milova postavka je minimalistična, set-up sudnice, likovi u crnim odorama kojima se bele lica u jakim emotivnim izražajima. Iza scene je samo veliki ekran sa krupnim kadrovima osoba koje govore. Iščitavanje materijala ulazi u želudac, žile, čini da se stresete iznutra i na kraju, posle četvoročasovnog izvođenja – raspadnete. U ulozi Žizel Peliko većim delom predstave našla se glumica Vesna Trivalić, u određenim segmentima i glumice Svetlana Bojković i Marija Opsenica. Trivalić domaća publika mahom poznaje kao komičarku, a u ovoj ulozi pokazala je slojevitost svog izraza i neopisivo jak talenat da nešto ovakvo iznese. U jednom delu ima monolog koji traje trideset minuta, ali ga izvodi sa takvom minucioznošću, da vreme tokom njega prestaje da postoji.
Izgovara rečenicu: „Ljudi me možda vide i pomisle – ta žena je jaka. Fasada je možda čvrsta, ali iza nje se nalazi polje ruševina”, i iako nastavljate da gledate predstavu, ostajete u tim ruševinama do kraja i dugo posle nje.
Jasna Jasna Žmak:
Od mojeg uvoda prošlo je već nekoliko dana, YouTube snimka beogradskog Slučaja Peliko sada već ima preko 56 000 pregleda, a Milena Radulović osvojila je u međuvremenu NE:BITEF Grand Prix, između ostalog, i za svoju ulogu u toj epskoj predstavi3. Moji se dojmovi o predstavi još uvijek sliježu, jer probaviti četiri i pol intenzivna sata o zlostavljanju koje je trajalo deset godina i sudskom procesu koji je trajao tri mjeseca nije jednostavan zadatak. Da, u tim sam ruševinama koje spominješ ostala i dugo nakon kraja predstave, iz njih i dalje pišem ovaj tekst.
Minimalistički scenografsko-kostimografski set-up koji opisuješ nije nepoznanica dokumentarnom kazalištu, kao ni dramatizacija sudskih i medijskih tekstova od kojih je satkan tekst predstave, a koja se naziva još i verbatim kazalište. Dokumentarno i verbatim kazalište često se bave aktualnim društvenim temama – od afričkih suđenja zločinima apartheida, preko trgovanja ljudima i naftom između Njemačke i Kazahstana do ubojstva gej mladića u spokojnom američkom gradiću – i često podrazumijevaju slične „epske” razmjere – velik broj sudionika i sudionica, velike količine teksta – a sve kako bi se što bolje ocrtao cjelokupni kontekst određenog društvenog događaja.
No, ipak, ova razina scenskog minimalizma i ogoljenosti stvarno se rijetko viđa u suvremenom kazalištu, a još rjeđe u lokalnom kontekstu – i rijetko može izdržati pažnju suvremene_og gledatelja_ice, pogotovo u trajanju od preko dvjesto četrdeset minuta, pogotovo kada se gleda preko malog ekrana ili ipak nešto većeg platna4.
I ja sam Proces Pelicot, srećom, gledala online, preko svog kompjutera – kažem srećom jer gledanje prijenosa omogućuje da stisneš stop kada ti postane previše i da stisneš rewind kada nisi sigurna da li si dobro čula.
Rewind sam tako stiskala kada je optužba čitala nazive fajlova i foldera koje je Dominique Pelicot davao snimkama silovanja žene s kojom je u braku bio gotovo trideset godina: njeni silovatelji; puši mi mutno; trpanje; napunjena; napunjena izbliza. Stiskala sam ga i kada je jedna od aktivistkinja koje su se okupljale ispred suda spomenula da se u Francuskoj silovanje ili pokušaj silovanja dogodi u prosjeku svake dvije i pol minute. I kada je žena jednog od optuženika, jednog od onih koji su Giselle silovali više puta, govorila o vlastitoj krivnji, o tome kako je ona mogla spasiti „tu ženu”. I kada je jedan od optuženika rekao: „Ja nikad ne bih mogao silovati nijednu ženu – osim svoje.”
Stop sam stiskala kada je odvjetnica Dominiquea Pelicota sugerirala da u podlozi svega stoje voajeristički nagoni Giselle Pelicot koja je, eto, zapravo sama orkestrirala ovaj desetogodišnji užas. Stop sam stiskala i u trenutku u kojem je jedan od optuženika rekao rečenicu: „Više bih volio da sam ja ocu pušio penis jer sam bio navikao, a ne moja mlađa sestra.” I, naravno, onda kada su neki od videa silovanja minuciozno opisivani do najsitnijeg detalja.
Kako je netko od protagonista istaknuo u jednom od svojih obraćanja – slučaj Pelicot rijedak je slučaj silovanja koje je audio i video dokumentirano. Za razliku od velike većine silovanja koje se u sudnici svode na onaj poznati trop „tvoja riječ protiv njegove”, glavni počinitelj ovog zločina sam se pobrinuo da pažljivo i pedantno dokumentira i potom arhivira sve zapise ovog užasa. Kao da uopće nije brinuo oko toga da bi ga netko jednom mogao uhvatiti, kao da je mario samo za vlastitu kontrolu i nadmoć.
Tema moći više je puta spominjana tijekom predstave jer – kao što psihološka struka odavno zna i upozorava – u podlozi seksualnog nasilja uopće se ne nalazi seksualna želja, već upravo želja za moći. Seks u tom scenariju postaje mjesto najveće ranjivosti, mjesto na kojemu se lako postiže dominacija – pogotovo muškaraca nad ženama.
No to što za ove zločine postoje vrlo opipljivi dokazi, nije spriječilo neke odvjetnike obrane da probaju zaspinati cijelu stvar, okrenuti je u korist vlastitih klijenata. Nije ih spriječilo da izjave stvari kao npr. to da su video snimci samo dio cijele priče, da nemamo cijeli kontekst i da predstavljaju samo gledište njihova autora, Dominiquea Pelicota. U tom narativu svi ostali silovatelji postaju njegove žrtve, a on isključivi nositelj odgovornosti za počinjena djela. U tom je narativu u potpunosti izbrisana njihova, ali i šira društvena odgovornost.
Slične smo pokušaje amnestiranja, naravno, vidjeli i kod drugih kolektivno počinjenih zločina. No najveća vrijednost ove predstave leži upravo u tome što, zahvaljujući svojoj mozaičnoj strukturi, prokazuje višeslojnost i kompleksnost odgovornosti za ovakva djela. Prokazuje različite društvene uvjete koji su omogućili da živimo u društvu u kojemu, iako nisu svi muškarci silovatelji – kako to kaže jedan od protagonista – silovatelj očigledno može biti bilo koji muškarac.
Iva Parađanin:
Kako vreme odmiče, polako shvatam da su neki delovi toliko intenzivni da nemaš kapacitet da ih shvatiš, objasniš i poneseš dok ih gledaš, već je to proces koji će dugo da traje i neće se završiti ovim tekstom.
Sa mnom je ostao citat francuske novinarke koja je rekla da su „svi silovatelji imali nešto zajedničko – banalnu upečatljivost prosečnog čoveka na ulici”. Ova predstava je važna jer nedvosmisleno upire prstom i naziva stvari pravim imenom, iako se to na našim prostorima često relatiivuje i izbegava, ona govori o muškom nasilju nad ženama. Mislim da je činjenica da su u skupini tih muškaraca bili ljudi koji su Žizel sretali i poznavali, zlostavljači različitih staleža i profila, nešto najstrašnije, ali i najdirektnije što nas pogodi – jer to može biti bilo ko. Od najmlađeg do najstarijeg – svi su mislili da je to u redu. U jednom trenutku Marija Opsenica, tumačeći Žizel, izgovara rečenicu: „Ljuta sam na ovih 50 ljudi iza sebe”, i tek sam tada shvatila koliki je to broj.
Jasna Jasna Žmak:
Neki su počinitelji bili u tridesetima, neki u šezdesetima, neki nezaposleni, neki vatrogasci, neki IT specijalisti, neki su bili samci, neki očevi šestero djece, neki su bili prethodno optuživani, neki ne, neki su bili strejt, neki biseksualni, neki bijelci, neki crnci. Kao što si i sama napisala – jedini zajednički nazivnik bio je taj da su bili – obični, prosječni ljudi koje svakoga dana srećemo na ulici. Obični, prosječni ljudi koji se nisu znali nositi s vlastitim osjećajima nemoći.
Sada već ponavljam tvoje riječi, ali mislim da ih je bitno podcrtati – jer odavno smo znale da silovatelj najčešće nije neznanac koji se skriva u mraku zabačene ulice, nego osoba koju žrtva već dobro poznaje. Ali ono što nam je ovaj slučaj otkrio jest da, kao što onaj isti psihijatar kaže: „Najčešći tip silovatelja nije 'perverznjak', već netko tko koristi povoljnu priliku”, a tu mu priliku osigurava društvo, zahvaljujući mizoginiji i nasilju kojima smo svi svakodnevno, na svim razinama, okupani.
Iva Parađanin:
Ali ono što uz sav ovaj teški talog ostaje u meni i ipak čini da poslednji osećaj bude nada jeste to što će istorija ipak upamtiti ko je Žizel, a ne Dominik. Postoji i taj deo u predstavi gde Žizel izgovara zašto nije promenila prezime i kako će unuci posle svega „pamtiti baku, gospođu Pelicot, gospodina Pelicota će manje pamtiti”.
Sećam se da sam prošle godine, nakon izvođenja tvoje predstave this is my truth, tell me yours, pomislila koliko je veliko što si na tako velikom festivalu hrabro iznela važne teme i pre svega zauzela prostor svojim glasom, pričom i talentom. Koliko je veliko to što je publika razumela predstavu. Videla sam promenu, na licima ljudi, osluškivala je na izlasku iz sale.
Nagradu si posvetila svim ženama regiona koje su preživele nasilje, a onda je ove godine dodelila Mileni Radulović. Stvaraju se čvrsti glasni lanci pobune i solidarnosti, i to je jedan veliki resurs. Proces Peliko neće ostati samo uspomena, već živa materija u svakom od nas koja opominje i podseća na jedan strašan čin, ali u isto vreme zagreva gorivo otpora i snage.
- Više detalja o Bitefu i NE:BITEF-u saznaj ovdje. ↩︎
- Ispred pozornice bili su: Andelka Nikolić, Bojan Bulatović, Branislav Trifunović, Eva Voštinić, Gabor Pongo, Igor Koruga, Jelena Ivetić, Jelena Stupljanin, Marko Grabež, Matija Stefanović, Milan Marić, Miloš Timotijević, Nada Šargin, Nedim Nezirović, Nela Antonović, Tamara Jovanović, Tihomir Stanić; a iza: Lena Baljak, Miona Denisijević, Teodora Pajović, Lenka Miloradović, Ognjen Dragović, Jovana Karaulić, Jelena Knežević, Ksenija Đurović, Igor Ljubić, Dragana Doroslovac, Jovana Janjić, Valeria Savićević, Marko Ribić, Milica Cvetković, llija Stojadinović, Sanjin Corović, Filip Mijailović, Matija Stifanić, Vojin Prokopijević, Filip Sopić, Rista Zdravković, Aleksa Kosanović, Jelena Kajteš, Vuk Tošić, Jelena Babšek Labudović, Vera Konjović. ↩︎
- Više detalja saznaj ovdje. ↩︎
- Kazališno-feminističke zajednice Ljubljane, Skopja i Novog Sada uspjele su organizirati lajv prijenos predstave u kazališno-studentskim prostorima, u ljubljanskom SNG-u, na skopskom FDU i novosadskom FTN-u. ↩︎
Tekst je objavljen u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
