U sklopu 14. Dana Marije Jurić Zagorke koji su se održali krajem studenog, sociologinja Jana Kujundžić održala je zanimljivo izlaganje na temu silovanja u braku, što je ujedno tema njenog doktorata na Sveučilištu u Essexu. Suprotno mitovima prema kojima su silovatelji stranci koji vrebaju u mračnim ulicama, u većini slučajeva žrtva poznaje počinitelja, odnosno još jednom se potvrđuje da je dom najopasnije mjesto za ženu. Kujundžić istražuje problem silovanja u braku u odnosu na nejednaku raspodjelu sredstava za proizvodnju, resursa i moći.
Što te potaknulo da doktorat posvetiš temi političkog i pravnog konteksta silovanja u braku?
Ranije sam kroz svoj preddiplomski i kasnije diplomski rad pisala o rodno uvjetovanom nasilju i silovanju u ratu, a kasnije sam dosta razmišljala, i u razgovoru s aktivistkinjama i feministkinjama koje se dugi niz godina bave problematikom seksualnog nasilja, kako se zapravo o silovanju u braku jako malo zna i jako malo govori. Otkad je silovanje u braku u Hrvatskoj prepoznato kao kazneno djelo 1998. godine, jako malo slučajeva je došlo do suda, a iz izvještaja feminističkih organizacija i skloništa za žene vidi se da takvih slučajevi zapravo nisu rijetkost.
Moram posebno spomenuti dr.sc. Maju Mamulu, koordinatoricu Ženske sobe, jer su me upravo razgovori s njom i njezin rad, kao i rad čitave Ženske sobe, inspirirali i potaknuli da posvetim svoj doktorat temi silovanja u braku. Budući da sam po struci sociologinja (uz magisterij rodnih studija) zanimao me širi kontekst u kojem se silovanje u braku odvija, način na koje ga društvo percipira, pogotovo kako ga vide državne institucije, posebno kako ga pravni sustav konceptualizira, uključujući zakone, politike i sudsku praksu.
Kako vidiš utjecaj ekonomske ovisnosti žena na seksualno nasilje, posebno unutar braka/izvanbračne zajednice?
Čini mi se da je ekonomska ovisnost društveno prihvaćena pojava, barem prešutno. Kao, normalno je da ako muškarac više zarađuje on je taj koji se primarno brine o financijama i donosi važne financijske odluke. Ako je tako, a radi se o vezi ili braku u kojem je prisutno nasilje, to znači da žena ne može samo tako otići. Izaći iz nasilne veze je dosta teško samo po sebi, a ako je prisutna i ekonomska ovisnost onda to dodatno otežava situaciju.
Mislim da se upravo ekonomska ovisnost u slučajevima seksualnog nasilja rijetko uzima u obzir ili se nekako olako prelazi preko nje kada se postavljaju zahtjevi ili javne poruke da bi sve žene morale odmah izaći iz nasilne veze. Mislim da je i to ono što pravni sustav ne želi razumjeti, da si neke žene jednostavno ne mogu priuštiti ostati u postupku protiv svoga muža ili partnera, i mislim priuštiti u svakom smislu te riječi, i psihički, i emocionalno, ali pogotovo ekonomski, još pogotovo ako su u tome svemu prisutna i djeca.
U sklopu doktorata provela si niz intervjua s relevantnim dionicima. Tko su sve bile sugovornice/sugovornici i kako se njihova iskustva razlikuju s obzirom na područje u kojem djeluju? Možeš li izdvojiti neku priču ili podatak koji te se posebno dojmio?
Intervjuirala sam odvjetnice, tužiteljice, policajke, sutkinje, novinarke, socijalne radnice, koordinatorice feminističkih udruga, psihologinje, predstavnice i radnice u skloništima za žene žrtve nasilja. Jako je zanimljivo čuti način na koje one promišljaju o silovanju u braku, o svojim profesionalnim odgovornostima i poteškoćama s kojima se susreću u svom radu kao i suradnji i djelovanju u institucijama.
Njihova iskustva u radu se svakako razlikuju s obzirom na područje rada, primjerice različito je iskustvo rada na sudu i u centru za socijalnu skrb ili nevladinoj organizaciji. Recimo, jedna bivša tužiteljica mi je rekla da dok je radila u državnom odvjetništvu nije imala priliku čuti perspektivu žrtve, njezin psihološki, emotivni i povijesni aspekt braka ili veze, već se većinom fokusirala na činjenično stanje, dokaze, provjeru iskaza. S druge strane, stručnjakinje koje direktno rade sa ženama koje su proživjele nasilje imaju priliku čuti i razumjeti životne pojedinosti i okolnosti u kojima je žena živjela.
Teško mi je izdvojiti samo jednu priču jer sam stvarno imala priliku čuti vrlo dojmljiva iskustva i iz područja rada svojih sugovornica. Možda, evo, urezalo mi se u pamćenje iskustvo jedne psihologinje koja je radila u skloništu za žene i koja je bila pozvana na sud kao svjedokinja u slučaju baš silovanja u braku. Rekla mi je da joj je to bilo vrlo neugodno iskustvo jer je nju odvjetnik nasilnika napao tijekom njezinog svjedočenja da kako ona može znati što se točno dogodilo među njima, je li bila ona s njima u prostoriji i slično. Na što je ona odgovorila, ne, naravno da nije, ali da ona svjedoči o onome što su njoj djeca žene žrtve i sama žrtva povjerili u skloništu za žene. Često razmišljam o riječi koju je upotrijebila da opiše kako se odvjetnici optuženog odnose prema ispitivanju žrtve i svjedokinja žrtve, pogotovo kada se radi o dobro plaćenim odvjetnicima: rekla je da se tu radilo o „običnom masakriranju.“ Mislim da ta hiperbola stvarno dobro oslikava iskustvo mnogih žene žrtava u sudskim postupcima.
U svom izlaganju “Silovanje u braku kao politička ekonomija nasilja” na Danima Marije Jurić Zagorke spomenula si pojmove feminističke politike prepoznavanja i feminističke politike preraspodjele – možeš li nam reći nešto više o tome?
Naravno, prije svega sam mislila na Nancy Fraser i na njezinu knjigu Sudbina feminizma: Od državnog kapitalizma do neoliberalne krize (Fortunes of feminism: From state-managed crisis to neoliberal crisis) koja me dosta potaknula na promišljanje o politikama identiteta i o usponu neoliberalizma. Fraserina glavna teza je da ono što treba feminizmu i feminističkim politikama danas je upravo dvodimezionalnost: kombiniranje politika prepoznavanja s politikama redistribucije kako bismo izbjegle opasan ali i nesretan savez s kapitalizmom. Ona dosta ističe kako za nju feminizam nije postavljanje određenih žena na položaje moći, pa makar te žene bile pripadnice različitih marginaliziranih skupina, već upravo nadilaženje samih hijerarhija moći.
U kontekstu silovanja u braku to bi značilo da nije dovoljno samo deklarativno dobiti priznanje da se tako nešto događa ili imati zakone i propise koji deklarativno iznose prava žrtava, a da to ne prati materijalna i ekonomska potpora (upravo je to ono čemu bi Istanbulska konvencija trebala doprinijeti). Mislim da je važno zahtijevati, kako to Fraser ističe uz zahtjeve za redistribuciju resursa, i društvene promjene, odnosno inzistirati i na prepoznavanju i na redistribuciji.
U svom radu ukazuješ i na ograničavanje pristupa socijalnim uslugama, odnosno smanjenje financiranja sektora socijalne skrbi, ali i organizacija civilnog društva. Kako u tom smislu vidiš položaj OCD-a, koji su s jedne strane sve slabije financirani, a s druge im država prebacuje sve više odgovornosti za rad sa žrtvama obiteljskog/seksualnog nasilja?
Mislim da je položaj OCD-a užasno loš, pogotovo u kontekstu opsega rada koji im država prebacuje, a to istovremeno ne prati sustavnim financiranjem. To je onda srozavanje standarda usluga, a mnogi projekti i programi su se pokazali kao izvrsni u lokalnoj zajednici, što država nije prepoznala i nije preuzela financiranje toga dijela na sebe. Mislim da je to sramotno i pokazatelj toga koliko se malo cijeni neprofitni sektor, a istovremeno se od njega zahtjeva da krpa rupe u državnim institucijama.
Za kraj, gdje misliš da je “zakazalo” s implementacijom Istanbulske konvencije?
Užasno me ljuti što nema puno dostupnih informacija o implementaciji Istanbulske konvencije. U izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu i ona upozorava na to da nisu otvorena nova skloništa niti da se povećavaju financijska sredstva za infrastrukturu postojećih skloništa. Slično je istaknuto u priopćenju Radničke fronte u srpnju ove godine u kojem su zahtijevali hitnu i učinkovitu implementaciju konvencije jer Vlada do sada nije ispunila svoja obećanja vezana uz otvaranje novih skloništa i pokretanje 24-satne državne SOS telefonske linije. Oni tvrde u priopćenju da su molbe za financiranjima odbijene uz izgovor da je dijeljenje sredstava do daljnjeg onemogućeno zbog Covida-19, što se apsolutno slažem da je apsurdno jer upravo je pandemija doprinijela povećanju nasilja nad ženama.
I ja se bojim da Istanbulska konvencija ne ostane mrtvo ime na papiru, tijekom svog istraživanja sam imala priliku vidjeti kako u praksi mnogi međunarodni propisi se ne provode jer nema nikakvog nadzora nad implementacijom pa je onda to odluka pojedinaca, hoće li ili neće poštivati odredbe propisa i jesu li uopće upoznati sa sadržajem konvencije. Primjerice, jedna radnica skloništa za žene se u razgovoru s djelatnicima centra za socijalnu skrb pozvala na odredbe Istanbulske konvencije, a oni su je upitali može li im objasniti što tamo uopće piše.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
