Nastavljamo naš Befem (dvo)tjedan izvješćem s još jednog događanja koje nam je bilo poprilično zanimljivo. Razlike između Hrvatske i Švedske su ogromne, no ono na što nijedna zemlja na žalost nije imuna jest nasilje. Preciznije, nasilje i prijetnje u aktivizmu.
Carolina Hemlin i Anna Dahlqvist, glavne urednice Ottar-a, vodećeg švedskog časopisa o seksualnoj politici, govorile su o napadu koje su same preživjele ali i o drugim napadima kojima su feministkinje i aktivistkinje u Švedskoj izložene i načinima na koje im se pokušavaju oduprijeti.
Konkretan događaj kojemu su obje prisustvovale zbio se na projekciji filma Vessel (koji smo i mi imale priliku gledati na nedavnom 9. VFF-u), priče o nizozemskoj liječnici koja je svoj život posvetila borbi za reproduktivna prava.
Nekoliko maskiranih osoba ubacilo je u prostoriju u kojima se održavala projekcija dimnu bombu i zatim pobjegla izvikujući uvrede. Na sreću, nije se radilo o eksplozivnoj napravi ili otrovnoj supstanci, ali napadači su postigli željeni efekt jer je u (podrumskom) prostoru zavladala panika, a prisutno je bilo i nekoliko djece.
Uslijedila je istraga, a Carolina i Anna ističu kako se policija i nije previše potrudila već je zamolila njih same da pokušaju preko tragova na internetu utvrditi o kome se radi.
“Pravo na pobačaj je u Švedskoj dugo vremena bilo široko prihvaćeno, no u zadnjih četiri ili pet godina pokreti protiv pobačaja su ojačali i desnica je počela sustavno kritizirati prava koja su davno ostvarena. Tu su i razni neo-nacistički pokreti, a po prvi put nakon dugo vremena imamo i izrazito desničarsku stranku u parlamentu.”
Carolina Hemlin i Anna Dahlqvist
Potraga za počiniteljima dovela ih je do twitter profila članova jedne od takvih neo-nacističkih organizacija na kojima se napad slavio uz rečenice kao što su “Nema milosti za one koji ubijaju bijelu djecu”.
Unatoč nekolicini takvih internet izjava, uključujući i one u kojima se konkretno planira napad, nije bilo dovoljno konkretnih dokaza da se podignu optužnice.
Carolina ističe kako se aktivisti/kinje i u Švedskoj suočavaju sa sličnim problemom kao i većina europskih država danas, a to je jačanje kvazi-sofisticirane desnice upakirane u političke stranke i uglađenu retoriku.
“Iako su njihove javne taktike naizgled mirne (primjerice zalaganje za prava na priziv savjesti), upravo desničarske političke stranke ne(posredno) omogućuju radikalizaciju skupina koje izvode ovakve napade.”
2013. godina napadnuta je i projekcija filma Doktora bez granica za koju je odgovornost preuzeo Švedski pokret otpora, a 2014. je četvero ljudi napadnuto noževima na povratku sa feminističkog skupa povodom dana žena.
Irske feministkinje solidarno sa Šveđankama
Ono što otvara prostor fizičkom nasilju jest verbalno nasilje kojem su, pogotovo u virtualnom obliku, izložene mnoge feministkinje i aktivistkinje u Švedskoj. Jedna od njih, radijska voditeljica Alexandra Pascalidou u jednom je trenutku skoro odustala od novinarstva zbog količine prijetnji koje je dobivala, a autorica knjige The Bitter Cunt koja govori o ovoj vrsti nasilja Maria Sveland kaže:
“Možete pisati blog o bilo čemu i biti napadnuta jer ste žena.”
Anna i Carolina pokušale su problematizirati kontekst u kojem je došlo do ovih pojava te ga usporediti s prijašnjim vremenima.
“Prije 15 godina svi su htjeli biti feministkinje i feministi. Onda je oko 2005. godine došlo do prekretnice i jačanja desnice, a backlashu je pripomoglo i emitiranje dokumentarca koji diskreditira domaći feminizam na javnoj televiziji. Danas tako živimo u političkom ozračju koje tolerira otvoreni rasizam, ali je skeptično prema feminizmu.”
No, mogle bismo reći kako priča ima pozitivan ishod. Ono što sve žrtve imaju zajedničko je, kako naglašavaju Carolina i Anna, to da ne planiraju ušutjeti tako skoro.
Piše: Veronika Mesić
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
