Onog trenutka kad mi je Who Let The Dogs Out, ovogodišnji prvijenac britanskog dua Lambrini Girls uletio u uši, glasan, kaotičan, direktan i beskompromisan, još k tome svemu i urnebesno zabavan, nisam mogla ne pomisliti da je upravo ovo glazba za kojom trenutno žudim, a istovremeno i glazba kakve svijetu treba mnogo više.
Gitaristica i vokalistica Phoebe Lunny i basistica Lilly Macieira dolaze iz Brightona, sviraju sirovi, žestoki, bučni punk rock s primjesama garage rocka i noisea, koji se oslanja, ali nekako i logički nastavlja na riot grrrl, preuzimajući i izričaj i bunt i feminizam bendova kao što su The Raincoats, Bikini Kill, Huggy Bear, Le Tigre ili povezanih L7 i Hole, dodajući još primjesu fascinacije dekonstrukcijom Sonic Youtha i živućom legendom Kim Gordon. Ja bih tu još ubacila Elasticu, iako njih cure ni u jednom intervjuu nisu navele kao uzor. S njihovim kul faktorom, oslanjanjem na žareće riffove naslijeđene od artsy strane britanskog post-punka, gotovo svaka pjesma pretvara se u seksi pop-himnu.
Uspjele su si raskrčiti put zahvaljujući, prije svega, brojnim živopisnim live nastupima, koji pršte neobuzdanom i anarhičnom energijom, kao i konstantnim kontaktom s publikom, od koje traže aktivno sudjelovanje, ali i nizom sjajnih, politički nabijenih singlova, kao što su “Help Me I’m Gay”, koja se bavi trivijalizacijom iskustava kvir žena, “Lads Lads Lads”, koja osuđuje toksičnu muškost britanske lad kulture koja je u novom uzletu, i posebno “God’s Country”, u kojoj će bez dlake na jeziku pljuvati po zadrtosti vlastite zemlje, njezinim političarima i skretanjima udesno.
Već je tu uspostavljen njihov jezik – direktan, eksplicitan, besraman, prljav i hrabar, izuzetno jasan, ali istovremeno i zabavan u jednakoj mjeri kao i prateća glazba, često prepun humora i ironije. “Ako želiš da te netko stvarno posluša, moraš to reći na što zanimljiviji način. Ako nekoga zgrabiš za ramena i urlaš mu u facu: "Probudi se, ovco!", ljudi će te odmah otpisati. To nikome nije zabavno. Ako želiš da te slušaju, moraš ih osvojiti. Super način da ljude razoružaš i zainteresiraš je humor, zar ne?” rekle su za The Irish Times i ne mogu se više složiti dok slušam: „Dad, why don‚t I date men like you? / Because Freud was wide off the mark with my daddy issues” (Help Me I’m Gay)
Vjerovale_i ili ne, imale_i smo ih već prilike, doduše, dosta ograničene, gledati i u Hrvatskoj, u rujnu prošle godine, na drugom izdanju SHIP showcase festivala koji su pomele, natjeravši publiku da sudjeluje u nama prilagođenoj verziji njihove rane uspješnice “Craig David”. Pjesmu uvijek izvode kao call and response, a “I say Craig, you say David” transformira se ovisno o situaciji – ovdje je postalo “I say fuck, you say Milanović/Plenković”, nakon što je publika ispitana o tome koliko voli svog predsjednika odnosno premijera. Da mi je to bilo čuti i vidjeti.
Who Let the Dogs Out, kao album prvijenac osmišljen i snimljen u kratkih 10 dana natopljenih jeftinim ciderom po kojem su se i nazvale, u furioznih i urnebesnih 30 minuta pakira 11 sjajnih pjesama, dobro balansirajući vrlo ozbiljne teme s adrenalinom, kaosom i zabavom. Basovi pulsiraju, riffovi žare i pale, Lunny istovremeno pjeva, recitira, repa, viče i vrišti, možda najuspjelije u krajnje sarkastičnoj “Company Culture”, opisujući za žene toksične radne okoline: „Blondes have more fun in company culture / Pretend that I know how to use a computer / Harassed in the workplace / My cold resting bitch face / When will I learn that men just do it better?"
Pjesma “Big Dick Energy” također osuđuje alfa mačizam: „It‚s not that fucking big / (Ha, ha, ha)."
Ponovno se bave i kvir iskustvima koja su im objema zajednička u “No Homo”, zatim policijskom brutalnošću u “Bad Apple”. Gentrifikaciju tako plastično opisuju u “You’re Not From Around Here”, kao i nepotizam u glazbenoj industriji u “Filthy Rich Nepo Baby”, iako se taj nepotizam, naravno, može i proširiti i poopćiti: „Hugo sings about minimum wage, scrubbing out oil stains from Burger King / Wouldn‚t know what socialism is if it punched him in the dick."
U nastavku grebu još i dublje ispod privatne površine i progovaraju o poremećajima u prehrani s kojima su se obje borile, što rezultira sjajnom, istovremeno bijesnom i užasavajućom “Nothing Tastes As Good As It Feels”, koja parafrazira neslavnu izjavu Kate Moss i želi ukazati na povratak i ponovnu popularizaciju štetnih standarda ljepote: „Kate Moss gives no fucks that my period has stopped / I wish I was skinny, but I‚ll never be enough."
Lunny i Macieira dijele još jedno iskustvo, neurodivergenciju, i obje se slažu da su zadovoljne načinom na koji “Special Different” reflektira tu, kako je nazivaju, kontradiktornu dualnost takve različitosti, na koju okolina reagira samo djelomičnim prihvaćanjem u situacijama u kojima do izražaja dolaze jedinstvenosti koje su na neki način korisne, dok i dalje ne razumije ili stigmatizira poteškoće s kojima se neurodivergentne osobe suočavaju. Start-stop, tiše-glasnije, dualna dinamika inače tipična za post-punk, poravnava i glazbeni aranžman sa sadržajem ove pjesme.
Kako se album bliži kraju, unatoč provalama njihovih tipično izravnih i duhovitih primjedbi, na trenutak se stvarno čini da stvari postaju preozbiljne, no zatvorit će ga njihov svjesni pokušaj da napišu pravu pop-pjesmu, provokativnu, himničnu, sintisajzerima obojenu i plesnu “Cuntology 101” koja će “cunt” ponoviti 26 puta u nešto malo preko dvije minute, s jasnom porukom svijetu koji žene i dalje pokušava svesti na njihove organe.
Na kraju, iako ga pojedini detalji, pored samog jezika, naravno, odaju kao englesku tvorevinu, “Who Let The Dogs Out” je tako jednostavno i široko primjenjiv na ostatak svijeta koji je, čini se, trenutno poludio na mnogo načina, u bezumnom dehumanizirajućem kapitalističkom divljanju, ratovanju, nacionalističkim populizmima, kršenju ljudskih prava općenito, mizoginiji i manosferama, mržnji prema svemu različitom i zatiranju prava svih manjina, da nabrojim samo neke stvari kojima Lambrini Girls ovdje pokazuju srednji prst. Slične poruke, bez razvodnjavanja i kompromitiranja, šire i na svojim koncertima i društvenim platformama, a njihov neumorni bunt i humor čine se mnogo zdravijima od trenutne apatije mnogih. Ne znam je li punk mrtav ili nije, ali Lambrini Girls ispunjavaju potencijal glazbe da inspirira promjenu.
Ako se pitate otkud albumu naslov, Lambrini Girls su u intervjuu za Variety rekle: “Može se protumačiti kao komentar na mizoginiju ili kao metafora kasnog stadija kapitalizma, ali zapravo je to samo interna šala o hitu Baha Mena iz 2000. koja je otišla predaleko. Mislile smo da je to jebeno smiješno.”
