Zagrebačka grupa Seven Mouldy Figs ime je skrojila htijući parodirati sintagmu 'seven deadly sins'. Cure pjevaju na engleskom jeziku i nema tog estradnog manadžera koji će ih natjerati da ime prevedu u Sedam pljesnivih smokava.
Kada je riječ o rodnoj jednakosti hrvatsko društvo kreće se mravljim koracima naprijed, no sve je više all girl bendova na domaćoj glazbenoj sceni. 7MF sviraju isključivo vlastite pjesme. Iza njih su gotovo dvije godine klupskih svirki, dva snimljena EP-ja i ljubav prema alter rocku. Samo u ovom mjesecu 7MF su imale tri svirke, u Zagrebu, Karlovcu i Sloveniji, a 12. travnja svirat će u Tvornici kao predgrupa ŽEN-u.
S gitaristicom Jordi i pjevačicom i gitaristicom Lucijom razgovarali smo o najvažnijim točkama u razvoju ovog mladog benda o kojemu se posljednjih mjeseci sve više govori na zagrebačkoj klupskoj sceni.
Glazbeni novinar Siniša Miklaužić s portala Muzika.hr nedavno je u tradiciji domaće mačističke glazbene kritike u recenziji na Vaš EP napisao je 'Pjesme su im bazirane na alt rocku, ali kako su žene u pitanju tako bih jednostavno mogao napraviti raspon bendova od Holea do The Distillersa..'. Što mislite, hoće li i kada prestati to dramatično iščuđavanje ženama za instrumentima u pop glazbi na Balkanu?
Jordi: Ne znam, ja se nadam da hoće i nadam se da bi trebalo prestati. Stvarno ne vidim nikakvu potrebu za iščuđavanjem činjenici da žene sviraju instrumente - nije da ih sviramo spolovilima koja su, eto slučajnosti, ženska. Također smatram da nije samo u muškarcima problem (daleko od toga da nema seksizma, ima) – i žene bi trebale sebe prestati gledati kao robu koja će pjevati cajke u dopičnjacima da bi se svidjele muškoj publici, a prema sadašnjem izgledu glazbene scene, ne čini mi se da se gledaju u drukčijem svjetlu. Naravno, ne mogu generalizirati. Meni najviše na živce ide kad se nas povezuje sa The Holeom, The Distillersima i sličnim bendovima samo zato jer smo žene, iako glazbeno gotovo pa i nemamo dotičnih točaka. Ljudi bi stvarno trebali prestati obraćati pozornost na to tko što ima u gaćama i početi slušati glazbu bez predrasuda. Moja gitara ne zvuči drugačije jer ju svira žena.
Lucija: Zato je i dobro da postoji što više glazbenica jer ljudima ponekad neke stvari treba 'utrljati na nos', kak bi se reklo, da shvate. Mislim ovdje su se ljudi prije par godina čudili ženama koje voze buseve i tramvaje tako da me ovo ni najmanje ne iznenađuje.
Zanima me odakle su došli vrlo zanimljivi naslovi oba objavljena EP-ja: 'Anger Studies' i 'Anger Management'? Kako se nosite s famoznim teenage angstom koji je bio pogonsko gorivo mnogih punk rock bendova na njihovim počecima? Što Vas ljuti u hrvatskom društvu, kod Vas samih, u svakodnevici?
Jordi: Što se tiče naslova 'Anger studies', u vrijeme kada je taj EP bio izdan u bendu smo bile samo N. i ja. Priča ide ovako; u to vrijeme smo imale nekakvih 'problemčića' s bijesom pa smo to odlučile uzeti kao motiv naslova EP-a. S obzirom da smo tad slušale kolegij 'Sociologija roda', palo nam je na pamet da bi EP mogle nazvati prije spomenutim imenom. A što se tiče drugog EP-a (tad smo već bile u ovom sastavu), odlučile smo zadržati taj lajtmotiv bijesa. Tad smo još uvijek imale neke razmirice, događale su se promjene u bendu, neki su bili ekstra osjetljivi u tom periodu i eto. A 'management' je dodan zato jer smo napokon naučile kontrolirati taj bijes i umjesto pižđenja jednih na druge, odlučile ga preusmjeriti u – glazbu.
Lucija: Ah pa nekako taj 'teenage angst' nikako da nestane iz mene makar imam 22 godine. Nepravde me i dalje ljute kakve god bile. Nisu mi jasni načini na koji funkcioniraju ljudi u želji za moći i svime što ona nosi sa sobom i onda me to razljuti i rastuži pa udahnem duboko. A što me kod mene ljuti? Osim tipičnih ljudskih stvari, koje se trudim odmah raspraviti sa sobom i riješit da ne vučem repove, to što ne mogu ništa napravit po pitanju 'zlih ljudi koji vole samo moć'.
Pjesme su na oba EP-ja dosta raznorodne, produkcijski i žanrovski. Postoji li tendencija da se u budućnosti formira prepoznatljiviji zvuk benda? Angažman producenta?
Jordi: Ja osobno ne želim da se ikada uklopimo u tuđi idejni okvir. Ne vidim uopće potrebu u ograničavanju sebe samih po pitanju žanra. Zašto ne bi svirale alternativni rock s primjesama surf-rocka, grungea i još deset žanrova ako to dobro i povezano zvuči? Previše je bendova koji se uklapaju u standardne žanrove, treba težiti stvaranju nečeg inovativnog. Tuđe konstruktivne kritike su uvijek dobrodošle. I svatko ima pravo na svoj prijedlog i mišljenje što ne znači da ćemo ga prihvatiti. Ne bih željela da budemo robovi kalupima u koje se ne uklapamo. A mogućnost za angažiranjem producenta/ice uvijek postoji, to nije nešto što ja mogu (ne) jamčiti.
Lucija: Pošto smo u ovom sastavu tek nekih osam mjeseci još uvijek pronalazimo svoj stil. Tu prvenstveno govorim o sebi po pitanju gitarističkih dionica i načina sviranja, ali definitivno ne bih voljela da se ograničavamo. Volim tu neku našu nepredvidivost stilom i dodavanjem raznih 'začina' pjesmama. Što se tiče zvuka on se već lagano definira jer kao što sam rekla svaka razvija neki svoj stil, a svojim stilom se sve može odsvirati na svoj način pa i ta jazz dionica da bude prepoznatljiva kao dio našeg zvuka. Naravno kad budemo snimali LP, jednog lijepog i sunčanog dana, voljela bi da nas tad netko smiri i usmjeri.
Jedna od Vas (Jordi) voli Tegan&Saru. One izvode ispeglani mainstream pop, što Vam je kod njih toliko zanimljivo?
Jordi: Uh-oh, ovo je već škakljivo pitanje. U ovom slučaju samo ja volim Tegan and Saru (Lucija ih isto malo voli, ne znam hoće li priznati), ostatak benda ne. Shvaćam da je njihovo novije stvaralaštvo podložno raznoraznim kalupima mainstream industrije, ali nemam ništa protiv toga ako njih to ispunjava. Ako netko uživa u stvaranju ispeglanog mainstream popa i ostvarivanju profita na istom, zašto bi im itko stajao na putu? Uostalom, mainstream pop nije po svačijem ukusu, ali isto tako nije neko pitanje velike moralne problematike da bi se oko toga dizala prašina. Ja jesam njihova obožavateljica, ali sam isto tako svjesna da njihovo stvaralaštvo (s glazbene strane) nije odlično, a kamoli virtuozno - unatoč tome svemu, volim ih slušati jer su mi glazbeno ono što bi netko u književnosti nazvao „lako štivo“. Isto tako volim poslušati i Britney Spears, Miley Cyrus i slične izvođače/ice – to ne znači da ih automatski smatram vrhunskim izvođačima, ali su ok za pustiti mozak na pašu.
Da se vratim na pitanje, Tegan and Sara su mi zanimljive prvenstveno zbog svoje upornosti. One su na sceni od 1998. i tek su u zadnjih godinu dana doživile veliki uspjeh i treba im se diviti na tome. A i činjenica da bez problema progovaraju o svojoj seksualnosti i aktualnim problemima gay zajednice također je za pohvalu.
Nabrojite mi bendove/glazbenike/ice koji su na neki način formirali Vaš ukus i glazbeno sazrijevanje.
Jordi: Ova lista bi mogla biti jako duga, ali potrudit ću se. Želim naglasiti da sve četiri slušamo različitu glazbu i da u tome leži čar našeg stvaranja. Možda je to jedan od razloga zbog kojeg volimo raditi miks žanrova. A moja lista bi izgledala otprilike ovako: Placebo, The Smiths, The Cure, Tegan and Sara, Joan Jett, Death cab for cutie, The jezabels, Alt-j, Led Zeppelin, The XX, Metric, Franz Ferdinand, Yann Tiersen, Of Montreal, R.E.M, Joy Division, Dir en Grey, Dry the river, Editors; svi su oni u nekom trenutku imali nekakav utjecaj na moje glazbeno sazrijevanje. Iako se prilikom stvaranja trudim odmaknuti od postojećih stvari i stvoriti nešto sasvim novo.
Lucija: Od najranije dobi mi je tata puštao klasičan rock pa se tu nalaze naravno Doorsi, Zeppelini, Hendrix, Pink Floyd i ostatak fenomenalne ere klasičnog rocka. Kasnije sam sama ulazila u istraživanje jazz-a (Django Reinhardt), bluesa (Howlin' Wolf) i na kraju završila i na elektronici, rap-u i hip-hopu, trip-hopu itd. itd. Dosta glazbenih pravaca mi je interesantno i onda ih proučavam i slušam tako da danas ne prezam ni od čega osim cajki i komercijale.
Bliske ste maloj, ali moćnoj gomilici queer feminističkih bendova na zagrebačkoj sceni. Koliko ste u Vašim pjesmama i javnom djelovanju spremne ići u smjeru aktivizma protiv diskriminacije manjina?
Bliske ste maloj, ali moćnoj gomilici queer feminističkih bendova na zagrebačkoj sceni. Koliko ste u Vašim pjesmama i javnom djelovanju spremne ići u smjeru aktivizma protiv diskriminacije manjina?Jordi: Spremne smo ići onoliko koliko to pojedina situacija zahtijeva. Recimo, kada je bio onaj zloglasni Referendum koji su nazivali čak i „festivalom demokracije“ mi smo se otvoreno na facebooku izjasnile kao protivnice referenduma i pozvale ljude da glasuju PROTIV. Uvijek ću otvoreno stati na stranu osobe koje se diskriminira, jer nitko ne zaslužuje biti odbačen i mržen. Danas je mržnja puno češća od ljubavi i uz to je puno snažnija, nažalost.
Lucija: Smatram da samim time što jesmo žene na pozornici, što se trudimo svirati i stvarati što kompetentnije i ne prezati od rada makar možda svi mislili da 'žene to ne mogu' mi jesmo aktivistkinje. Po meni je svaka žena koja mijenja društvene predrasude aktivistica.
Skoro sve članice benda su studentice, stoga pretpostavljam da doživljaji s faksa i predavanja bila povod za neke od vaših pjesama. Čini se da se kod vas studentski i glazbeni identiteti skladno nadopunjuju, a što kada diplomirate? Imate li vjere u život poslije fakulteta, rad u struci?
Jordi: Da, istina, imam tendenciju inspiraciju vući iz svog studentskog života. Više od ičega bih voljela da na ovo pitanje mogu dati optimističan odgovor, ali ja sam realna i racionaliziram pa ću iskreno reći da nemam velike nade u zaposlenje u struci nakon faksa. Studentica sam sociologije i švedskog jezika, područja za koja u Hrvatskoj na tržištu rada gotovo nema mjesta. Nekakav plan za poslije imam – i naravno, ne uključuje ni jednu od mojih studijskih grupa. Bilo bi idealno kada bih se mogla baviti glazbom i tako si privređivati za život. Sumnjam da će se kroz dvije godine (kad ću, nadam se, dobiti svoju diplomu u ruke) tržište rada drastično promijeniti i pružiti nam solidne prilike za rad i život u Hrvatskoj. Hrvatska je zemlja za ljude punog džepa i niskog morala.
Lucija: Pošto mijenjam faks (FER -> Dizajn pri Arhitekturi) mogla bih napisati par pjesama o životu na FER-u, kak život nije FER, kak je super radit plakate i crtat, al me to ne pokreće glazbeno. Više me pokreću međuljudski odnosi, stanje mog bića i drugih bića oko mene. Nema šanse da prestanem s glazbom čak i kad ostarim tako da mislim da diploma neće utjecati na to. A život nakon faksa, tja, čekaj da ga završim, korak po korak 😀
Postojite nepune dvije godine (bend je nastao ljeta 2012.), no već ste dobro svladale mnoge DIY principe djelovanja u glazbi. Pazite na fotografije, bavite se same vrlo uspješno promocijom na društvenim mrežama, dogovarate svirke, preko vašeg bandcampa može se kupiti fizičko izdanje EP-ja s potpisima članica.
Jordi: Mi najbolje znamo kako se želimo predstaviti svijetu. A žicu za marketing trebate imati bez obzira bavili se glazbom, filmom, slikarstvom ili nekom drugom granom umjetnosti. Više ne „pali“ kvaliteta, važnije je kako se proizvod servira javnosti.
Sve češće svirate u klubovima izvan Zagreba, pa čak i Hrvatske. Uspije li od tih svirki bend privrijediti nešto za bendovsku blagajnu? O čemu točno ovise honorari jednog mladog benda poput vašeg, ali s rastućom fanovskom bazom?
Jordi: Iskreno, honorari su prejadni (čast iznimkama). U 90% slučajevo smo svirale za pivu. Vlasnici klubova, organizatori događaja i ostali o kojima honorari ovise moraju početi shvaćati da ljudi ne dolaze zbog njih nego zbog nas. Ukoliko već organizirate nekakav događaj, utoliko se pobrinite da bend dobije bar simboličnih dvjesto kuna, jer naši troškovi daleko premašuju zaradu koju smo ostvarili. Malo je sramotno da smo u dvadesetak koncerata zaradile nekih 2500 kuna. Vjerujem da će ti honorari s vremenom malo i porasti.
Ušle ste u finale HGF-a iz Zaboka. Koji je bio motiv prijavljivanja na taj demo festival?
Jordi: Prijavile smo se zato jer smo shvatile da je sudjelovanje tamo jedan od vidova promocije albuma i benda. HGF Za sad nam je donio malo veću medijsku vidljivost i nekakvu razinu poštovanja od strane ostalih na sceni. Iskustva su nam za sad dobra, nije nam se ništa negativno dogodilo, nadam se da ni neće. Prolaz ovisi o mnogočemu, iako smatram da najveću ulogu igraju kvaliteta pjesama i energija koju bend emitira s pozornice. Osobno smatram da je bolje imati slabije tehničke sposobnosti i biti kreativan, nego biti genijalan tehnički i zvučat kao tisuće drugih bendova. Tehnika se vježbanjem doradi, kreativnost se ne podučava u tutorijalima na YouTube-u. Uskoro nas čeka finale u Vintage Industrial baru u svibnju, držite nam fige!
