Da li je sestrinstvo sveto ili uništava dušu?
Unutar feminističkog pokreta, odgovor je manje jasan nego što se čini. Međusobno blaćenje i isključivanje neizbježan su dio feminizma od njegovog početka i čini se da svaka generacija feminističkih aktivistkinja podliježe istoj unutrašnjoj borbi. No, suprotno pojednostavljenim idejama o malicioznim ženama koje zabijaju nož u leđa, feministkinje se ne sukobljavaju zato što su inherentno kompetitivne ili okrutne. Iako nam je stalo do pokreta, to se događa zato što smo internalizirale narativ o oskudici: ponašamo se kao da se borimo za mrvice.
U svom nedavno objavljenom članku o životu feminističke pionirke Shulamith Firestone u New Yorkeru, Susan Faludi piše kako se Ženski oslobodilački pokret iz 1960ih i '70ih raspršio. Citira iz ostavke Ti-Grace Atkinson iz njujorške feminističke skupine:
Sestrinstvo je moćno. Ono ubija. Većinom sestre.
Čini se da nitko nije ostao neozlijeđen, a ni danas se malo toga promijenilo. Online feminizam suočen je sa sličnim izazovima kao i onaj naših prethodnica: nedovoljno podrške, previše pozornosti usmjereno na dominantne skupine, zlobni međusobni napadi te ogorčenost, frustracije i razočaranje. Ista dinamika „blaćenja“ o kojoj je Jo Freeman pisala 1976. živi još i danas. Blaćenje, kaže, nije opozicija ili kritika:
Cilj blaćenja nje razotkrivanje nesuglasica ili nadilaženje razlika, već omalovažavanje i uništavanje.
Takva dinamika nije, jasno, vezana samo uz feminizam. Postoji li ijedan društveni pokret unutar kojeg nije bilo razdora, rasprava i aktivnog razilaženja? Neslaganje koje eskalira u napade možemo očekivati kod ljevice, koja cijeni različitost mišljenja i stavova. Ni desnica nije otporna na međusobne sukobe, ali se – zato što je konzervativna – može donekle ograditi od njih putem otpora prema promjeni i kulturnog uvažavanja autoriteta. Progresivni pokreti skloniji su razdorima – što je u konačnici dobra stvar.
Pokreti koji se zasnivaju na identitetu mogu biti osobito podložni, upravo zbog našeg osobnog ulaganja u njih. Feminizam nije tek općenita ideologija kojom se želi promijeniti svijet, već vrlo konkretna ideologija oslobođenja njenih aktera.
Feminizam je osoban po definiciji. Njegovo osporavanje ili osjećaj da ga druge žene prakticiraju pogrešno može se činiti kao osobna uvreda. Za feministkinje, ono što radite često se doima poput refleksije onoga što jeste.
Strast i duboka briga za društveni pokret predstavljaju snagu. No, žene čine polovicu svijeta – naravno da se naše ideje o tome kakav bi reprezentativni pokret trebao biti drastično razlikuju. Unatoč tome što većina nas ima dobre namjere, one ne dovode nužno do savršenih rezultata. Feministički pokreti su iznova perpetuirali postojeće hijerarhije i određeno licemjerje – često uzdižući položaj onih najmoćnijih (uglavnom heteroseksualnih bijelih Amerikanki iz više srednje klase), istovremeno potiskujući perspektive brojnih drugih žena koje se ne uklapaju u tu kategoriju.
U savršenijem svijetu – ili barem savršenijem pokretu – imali bismo mnoštvo feminizama i svi bi oni priznavali činjenicu da „žena“ kao kategorija obuhvaća različita ljudska bića s različitim potrebama. Ne bismo trebale određivati granice tko jest, a tko nije prihvatljiva feministkinja. „Feminizam“ bi bila široka kategorija: dokle god promičete društvenu, političku i ekonomsku rodnu jednakost, pripadate u nju.
Od nikoga se ne bi očekivalo da govori u ime svih žena. Sheryl Sandberg bi mogla napisati knjigu o rodu u poslovnom svijetu bez da se mora suočiti s napadima od drugih feministkinja koje je kritiziraju jer ima dadilju, jer razgovara s više muških direktora nego kućanica, ili zato što ne predstavlja žene iz radničke klase – čime se implicira da Sandberg nije dovoljno brižna, a time i nedovoljno ženstvena. I u savršenijem svijetu (ili pokretu), feministička knjiga koju je napisala radnica u domaćinstvu izazvala bi jednaku pozornost kao i ona koju je napisala operativna direktorica Facebooka. Rješenje za te nesavršenosti, međutim, nije napadanje žena koje su uspješne ili se ističu. To samo stvara pokret predvidljivih kritičara koji u svakom feminističkom djelovanju traže samo negativne strane.
Tu je i problem oskudnosti. Bavljenje feminizmom rijetko se plaća, a kada spisateljice i aktivistkinje i dobiju neku naknadu, ona je obično skromna. U svom novom izvještaju o online feminizmu #FemFuture, blogerice i aktivistkinje Courtney Martin i Vanessa Valenti govore o nečemu što nazivaju „psihologijom deprivacije“:
[To je] osjećaj da njihov rad nikada neće dobiti zasluženo priznanje, da se međusobno natječu za mrvice od raznih tvrtki za oglašavanje ili drugih neadekvatnih pokušaja ostvarivanja prihoda. Posljedično, ranjive su, manje učinkovite i prijeti im izgaranje. Pod takvim uvjetima, online feminizam nije dovoljno povezan s širim naporima pokreta i/ili u poziciji da ostvari najveći mogući utjecaj u ovom kritičnom trenutku.
Kao posljedica toga, naš rad redovito podliježe kritici i odbacivanju od strane drugih feministkinja. Slično blaćenju o kojem govore Jo Freeman i Susan Faludi, inter-feministički diskurs često zaluta u osobne napade. No, postoji i osobni napad zamaskiran kao kritika, i gotovo je nemoguće povući jasnu liniju između njih (iako je Ann Friedman dobro naznačuje u ovoj tablici).
Promišljena kritika kojoj je cilj poboljšati neki projekt je dobra stvar. Eksplicitno traženje pogrešaka nije. Sugeriranje da nedostaci i rupe u nekom projektu odražavaju motivaciju njegovih autora – oni su se prodali, njih nije briga za skupinu žena X, oni se samo žele promovirati – je ono što guši aktivizam. Zašto uopće djelovati ako je prožvakati i ispljunuti svaku novu ideju društvena norma?
Moramo raditi na sprječavanju širenja istih nejednakosti protiv kojih se borimo. I moramo to raditi ne kroz međusobno natjecanje, već kroz zajednički cilj – poboljšanje pokreta i svijeta. Moramo to raditi imajući na umu da niti jedna perspektiva ili rješenje nije univerzalno, te da nijedna žena nikad ne može biti savršena feministkinja.
Ne čudi da je izvješće FemFuture izazvalo uobičajene kritike koje su same sebi svrha – ali i, srećom, neke promišljene i uvjerljive prijedloge za poboljšanje. Ipak, unutar feminističke blogosfere, tekst čiji je cilj bio učiniti naš rad održivim nije dobio puno pažnje. Malo tko je prepoznao njegove prednosti, a još manje ih je obećalo posvetiti se ostvarivanju održivog online feminizma. Ne zato što nema zagovornika, već zato što nas je bilo strah ušetati u konflikt. Nismo željele da nas se percipira kao nedovoljno kritične, izdajice ili agresivke. Znate, nedovoljno tolerantne. Preambiciozne. Nedovoljno ženstvene.
Takav stav ima stvarne posljedice. Razgovarala sam s brojnim ženama koje imaju ideje za knjige, blogove, kampanje ili druge projekte, ali se previše boje ostvariti ih kako ne bi napravile pogrešan korak i bile prozvane lošim feministkinjama, nedostojnima potpore. Radije će držati glavu pognutom nego izbaciti nove ideje. Bolje je pridružiti se zboru kritičara i pozicionirati se među „dobre“ feministkinje, nasuprot onih drugih, „loših.“
To nije znak zdravog pokreta, no to je način na koji dobivate kredibilitet u online feminističkim krugovima danas – ništa ne izgleda bolje od ukazivanja na to kako su svi drugi u krivu. Dodatne bodove dobivate ako su te druge feministkinje doživjele neki uspjeh, poput knjige, posjećene web stranice ili dobivanja plaće za svoj rad. Nije to zbog toga što smo zločeste ili predodređene za udruživanje u grupe i natjecanje. To je zbog toga što gladujemo. Zato se nadam, usprkos inicijalnom povlačenju, da će se mnogi od prijedloga za online aktivizam iz izvještaja FemFuture materijalizirati. Nadam se da je on tek mali dio ogromnog globalnog ženskog pokreta koji se osvrće na vlastitu zajednicu i pita: „Što trebamo ovdje? Kako možemo učiniti naš rad održivim?“
Ne postoji sinergija feminističke potpore, pozornosti, novca i utjecaja. Što je naš pokret dalekosežniji, to će u njemu biti više prilika za sve. Većina nas nikad nije odabrala feminizam kao karijeru; većina feministkinja zarađuje za život na druge načine. Čak i mi koje smo plaćene za svoj feministički rad ne radimo to zbog novca. Ali svi trebamo neku vrstu potpore, bilo financijsku, emocionalnu, strukturnu ili neku drugu. A premalo nas je doista i dobiva.
Vrijeme je da usvojimo lekcije stare desetljećima, lekcije s kojima su se borili i drugi politički pokreti. Feminizam mora biti istinski egalitaran i reprezentativan. Moramo shvatiti da ženstvenost označava vrlo različite stvari milijardama različitih žena na ovom planetu. Moramo raditi na sprječavanju širenja istih nejednakosti protiv kojih se borimo. I moramo to raditi ne kroz međusobno natjecanje, već kroz zajednički cilj – poboljšanje pokreta i svijeta. Moramo to raditi imajući na umu da niti jedna perspektiva ili rješenje nije univerzalno, te da nijedna žena nikad ne može biti savršena feministkinja. Tek onda se možemo prestati boriti za mrvice i, umjesto toga, zajedno pripremati gozbu.
Izvor: The Guardian
Prevela: T.B.
