Prepoznatljivog “napuklog” glasa, Jean Arthur bila je (riječima redatelja Georgea Stevensa) jedna od najvećih filmskih komičarki svih vremena. Iako njena glumačka karijera obuhvaća više od pola stoljeća, najveću popularnost ostvarila je 30-ih i 40-ih godina, i to u ulogama neovisne i razborite zaposlene djevojke zlatnoga srca.
Kralj Arthur i Ivana Orleanska
Gladys Georgianna Greene rođena je 17. listopada 1900. godine u Plattsburghu kao najmlađe dijete i jedina kći u obitelji s tri sina. Odrastanje u dominantno “muškom” kućanstvu uvelike je odredilo osobnost i životni put buduće glumice:
“Nije pošteno da žene svakoga sata svakoga dana svog života čine iste stvari, dok muškarci iz dana u dan stječu nova iskustva i upoznaju nove ljude. To sam osjećala još kao djevojčica, odrastajući s tri starija brata. Uvijek mi se činilo da u usporedbi sa mnom, oni vode pustolovne živote. Osjećala sam se prevarenom… Odlučila sam da ću se u životu baviti uzbudljivim, ili barem zanimljivim, stvarima”.
Greenovi su često selili uzduž istočne obale SAD-a sve dok se 1915. nisu trajno nastanili u New Yorku, gdje Gladys prekida školovanje i zapošljava se kao stenografkinja, a kasnije i manekenka. Početkom 20-ih, našla se u skupini manekenki pozvanih na testiranje u filmski studio Fox, gdje ostavlja dobar dojam. Nakon potpisivanja jednogodišnjeg ugovor sa studijem, Gladys Greene mijenja ime u Jean Arthur – “posuđeno” od osoba kojima se divila: Ivane Orleanske (Jeanne d’Arc) i kralja Arthura – i debitira u filmu Johna Forda Cameo Kirby (1923.). Ubrzo zapinje za oko Lesteru F. Scott Jr.-u, vlasniku studija Action Pictures specijaliziranom za westerne B-produkcije.
U roku od dvije godine, Arthur se pojavila u više od 20 njihovih niskobudžetnih filmova. 1928. snima svoj prvi zvučni film: Zagrijavanje (Warming Up) i potpisuje ugovor sa studijem Paramount Pictures. Iste godine udaje se za fotografa Juliana Ankera, no brak je poništen nakon samo jednog dana. Drugi izlet u bračnu luku, ovoga puta s Frankom Rossom Jr.-om, potrajao je nešto dulje: od 1932. do 1949.
Iako se isprva opirala prelasku na zvučni film, upravo će njezin karakterističan grleni glas postati zaštitnim znakom Jean Arthur.
Uloge u filmovima koji su uslijedili, primjerice Tajanstveni Dr. Fu Manchu (The Mysterious Dr. Fu Manchu, 1929.) i Dijete subotnje večeri (The Saturday Night Kid, 1929.), donose joj brojne pohvale, no ne daju željeni zalet njenoj karijeri. 1931. Paramount Pictures odbija produljiti njen ugovor.
“Nova” Jean Arthur
Po povratku u New York, Arthur se posvećuje kazališnoj karijeri: 1932. debitira na Broadwayju u komadu Vanjska politika za koji dobiva vrlo povoljne kritike.
Mnogi smatraju da je broadwayjski period bio presudan za razvoj Arthurine karijere: ne samo da je u tom razdoblju stekla vrijedna znanja i glumačko iskustvo, već je razvila i toliko potrebno samopouzdanje. “Nova” Jean Arthur u Hollywood se vraća 1934. godine i sklapa petogodišnji ugovor sa studijom Columbia Pictures.
1935. zaigrala je u uspješnoj gangsterskoj farsi Cijeli grad priča (The Whole Town’s Talking), a 1936. u filmu koji ju je lansirao u zvjezdanu orbitu – Gospodin Deeds ide u grad (Mr. Deeds Goes to Town, r. Frank Capra).
Uloga snalažljive novinarke pretvorila ju je u jednu od najpopularnijih glumica onoga vremena, što joj uz novčanu stabilnosti donosi i neželjenu pozornost medija.
Izuzetno privatna osoba, Arthur je izbjegavala hollyjwoodske zabave i slična društvena događanja, nerado davala intervjue i klonila se fotografa. Sve to priskrbilo joj je nadimak “američke Grete Garbo”.
Bila je i veliki prijatelj životinja: jednom je prilikom čak završila u zatvoru jer je nepozvana upala u susjedovo dvorište kako bi se pobrinula za (navodno) zanemarivanog psa.
1936. ponovno je udružila snage s glumačkim partnerom iz Gospodina Deedsa Garyjem Cooperom u filmu Čovjek iz prerije (The Plainsman), u kojem je igrala Calamity Jane, za koju će kasnije reći da joj je najdraža uloga u karijeri. Uslijedile su komedije Lagodan život (Easy Living, 1937.) i U grob ništa ne nosiš (You Can’t Take It With You, 1938.), druga po redu suradnja s Frankom Caprom. U vrijeme kada je većina glumica igrala kućanice, dame u nevolji ili fatalne žene, Arthur je oduševljavala gledatelj(ic)e kao samostalna i inteligentna zaposlena djevojka koja pomaže (a nerijetko i spašava) junaku u nevolji.
O popularnosti koju je uživala u ovom razdoblju svjedoči i činjenica da se našla među finalisticama za ulogu Scarlett O’Hare u filmu Zameo ih vjetar (Gone with the Wind, 1939.). Uloga južnjačke ljepotice na koncu je pripala Vivien Leigh, a Arthur je nastavila igrati zaposlenu djevojku u filmovima poput Gospodin Smith ide u Washington (Mr. Smith Goes to Washington, 1939.).
Na vrhuncu karijere
Hitovi Jean Arthur nastavljaju se nizati i u 40-ima: posebno se ističu filmovi Govor grada (The Talk of the Town, 1942.) i Što više, to bolje (The More the Merrier, 1943.) koji joj donosi i prvu i jedinu nominaciju za nagradu Oscar. Na vrhuncu popularnosti Arthur zaključuje da joj je dosta Hollywooda, pa odbija produljiti ugovor s Columbijom i vraća se u New York (nakon razlaza sa šefovima studija navodno je istrčala na ulicu vičući: “Slobodna sam!”).
“Mrzila sam to mjesto – ne sam posao, već manjak privatnosti, one grozne časopise koji zabadaju nos u vaš privatni život i silnu eksploataciju”, kasnije je objasnila Arthur.
Iako su filmske ponude nastavile stizati na njezinu adresu, popularna glumica redovito ih je odbijala. Do kraja glumačke karijere pristala je nastupiti u još dva filma: komediji Billyja Wildera Vanjska politika (A Foreign Affair, 1948.) i westernu Georgea Stevensa Shane (1953.).
Nakon povlačenja s filma željela se posvetiti kazalištu, no u tome ju je sprečavala golema trema. S tremom i manjkom samopouzdanja neprestano se borila i na filmskim setovima, čega se u svojim memoarima prisjeća i Frank Capra:
“Nikada nisam vidio izvođača koji bi patio od gore treme… Čim bi kamere prestale snimati, otrčala bi u svoju garderobu, zaključala se i plakala”.
Zbog goleme treme, Arthur se nerijetko u posljednji tren povlači iz kazališnih projekata ispričavajući se bolešću, što je, primjerice, bio slučaj s komadom Garsona Kanina Jučer rođena (uloga Billie Dawn, pisana posebno za Arthur, na kraju je pripala Judy Holliday).
Ipak, golem uspjeh postigla je igrajući Petra Pana (1950.), a pojavila se i u predstavi o Ivani Orleanskoj (produkciju je ubrzo napustila zbog čestih sukoba s redateljem i živčane napetosti).
Nakon dvanaestogodišnje pauze Arthur se nakratko vraća glumi, ovoga puta na malim ekranima: 1965. gostovala je u seriji Gunsmoke, a naredne godine dobiva i vlastitu humorističnu seriju, The Jean Arthur Show. Ponovni neuspjeh u oživljavanje kazališne karijere potiče ju da se okuša u poučavanju. Narednih nekoliko godina provodi predajući glumu, između ostaloga i na Vassar College-u gdje njena predavanja pohađa i buduća zvijezda Meryl Streep.
U drugoj polovici 70-ih Arthur definitivno napušta glumu i povlači se u svoj dom u gradiću Carmelu (Kalifornija) kamo novinari i fotografi nisu imali pristup (navodno je izjavila da bi si radije prerezala grkljan nego dala još jedan intervju). Tamo i umire od zatajenja srca 19. lipnja 1991. godine.
Značaj i osobitost Jean Arthur možda je najbolje sažeo Charles Champlin u glumičinom nekrologu:
“Jean Arthur sugerirala je da se idealnu ženu može – i treba – suditi prema njenom duhu, a ne samo ljepoti… Ideja da žena može biti i prijatelj i osoba od povjerenja, kao i netko kome se udvarate i za kime ludujete, netko čija istinska ljepota dolazi iznutra a ne izvana, postaje stvarna mogućnost dok gledate Jean Arthur”.
https://www.youtube.com/watch?v=sA21Jxtubuo
