Mjere štednje i prepuštanje kulturnog sektora privatnom investicijskom impulsu ugrozili su instituciju umjetnosti i njezine institucije u njihovom temelju. Umjetnost i financiranje kulturnog sektora godinama se zagovaralo krivim kriterijima – njihovu se važnost argumentiralo kroz optike ekonomskih kalkulacija, društvenog napretka, politika socijalizacije.
Mjere štednje i prepuštanje kulturnog sektora privatnom investicijskom impulsu ugrozili su instituciju umjetnosti i njezine institucije u njihovom temelju. Umjetnost i financiranje kulturnog sektora godinama se zagovaralo krivim kriterijima – njihovu se važnost argumentiralo kroz optike ekonomskih kalkulacija, društvenog napretka, politika socijalizacije.Sve je to rezultiralo samo većim diktatom reprodukcije, a u instituciji umjetnosti prevladao je osjećaj krivnje za potrošnju, smatra Sergej Goran Pristaš, redatelj, producent, dramaturg i izvođač u međunarodnom umjetničkom kolektivu BADco.
Na nedavnoj ste konferenciji, postavili “ono pitanje” domaćoj kulturi: što ako propadnu EU-fondovi?
Slučaj Nizozemske, u kojoj je preko noći šaptom pao niz institucija kad je desna vlada uvela mjere štednje, pokazao je da nema nedodirljivih kulturnih politika i superstabilnih sustava financiranja. Budžet EU-a, je jednako uvjetovan političkim dinamikama kao i u pojedinačnim zemljama. U slučaju da se tako nešto dogodi, velik dio produkcijskih sredstava će nestati, jer su se europske koprodukcijske kuće oslonile na njih. A u našem kontekstu to može ugroziti većinu organizacija koje preko njih ostvaruju stabilnost produkcije.
Strategija reza u kulturi ili populizam ukidanja umjetničkih produkcija trend je neoliberalnih politika: pratimo li transfer grublje verzije na domaćim terenima?
Ne, jer mi još nismo došli ni u situaciju iz osamdesetih, mi nemamo stabilne koprodukcijske kuće. Nezavisne institucije nemaju taj budžet, a gradske ne izvršavaju ni ugovorne obaveze. Evo, slučaj smanjenja potpore Maloj sceni već je upozoravajući: u njemu nije jasna granica između vrednovanja i političke odmazde, a argument Grada Zagreba da neće financirati kazališta koja “stanu na svoje noge” govori da se on strateški postavlja karitativno.
Kako bi u statusu domaće kulturne politike trebala izgledati organizacijska norma jedne institucije?
Sistem treba transformirati, a da ga se ne prebaci na tržište, da se institucije ne unište. One ipak garantiraju opstojnost umjetničkog rada, zapošljavanja, financiranja i planiranja. Danas se u nas kao model uspješne institucije predstavlja ona koja povuče puno europskih sredstava, dakle opet po ekonomskom kriteriju. Ali pitanje je koja je njezina pozicija prema proizvodnji suvremenih umjetničkih vrijednosti s jedne strane i, s druge, prema krajnjem društvenom obzoru – ravnopravnosti, zajedničkim dobrima i kulturnoj otvorenosti. Međutim, na lokalnoj razini, “slučaj plakat” pokazuje da našim vlastima još nije jasan ni pojam institucionalne neovisnosti, kamoli neovisne institucije.
Što bi bila optimalna situacija za život nezavisnog kolektiva?
Stabilan institucionalni sustav produkcije i prezentacije. Neka se infrastrukturno sredi Pogon, neka Plesni centar dobije imperativ i financije da prezentira i plaća izvedbe plesnih produkcija, neka scena Gorgona dobije voditelja i sredstva za prezentacijski program i neka centri za kulturu dobiju sredstva za rad umjetnika u zajednici. Mi ćemo, a vjerujem i mnogi drugi u Zagrebu na nezavisnoj kazališnoj sceni, naći načina kako da radimo u takvim okolnostima. To su neki minimalni uvjeti koje ćete danas naći u bilo kojem europskom gradu koji se smatra kulturnim središtem. [B.L.] Novossti...
