Kako čitati knjigu? I kako ju čitati dobro? Upravo se tim pitanjima pozabavila Virginia Woolf davne 1925. u eseju pod naslovom Kako bismo trebali čitati knjigu? koji se nalazi u Second Common Readeru, kolekciji od 26 probranih eseja Virginie Woolf.
Kako čitati knjigu? I kako ju čitati dobro? Upravo se tim pitanjima pozabavila Virginia Woolf davne 1925. u eseju pod naslovom Kako bismo trebali čitati knjigu? koji se nalazi u Woolf započinje s uputom o odbacivanju subjektiviteta koji je John Steinbeck uvrstio pola stoljeća kasnije u svojih šest bezvremenskih savjeta o pisanju, te piše: „Jedini savjet koji jedna osoba može dati drugoj o čitanju je da ne prihvaća savjete, da slijedi svoje instinkte, koristi svoj razum, da izvodi vlastite zaključke. Ako je to dogovoreno između nas, onda osjećam slobodu iznijeti neke ideje i prijedloge, jer nećete dopustiti da vam to sputava neovisnost koja je najvažnija kvaliteta koju čitatelj može posjedovati.
Bitka kod Waterlooa se odvila na određeni dan, ali je li Hamlet bolja drama nego Lear? Nitko ne može reći. Svatko mora odlučiti za sebe. Ako priznamo autoritet u našim knjižnicama i dopustimo da nam kaže kako čitati, što čitati, što cijeniti, znači uništiti duh slobode tih svetišta. Svugdje drugdje možemo biti vezani zakonima i konvencijama, ali tu ih neće biti.
Woolf nastavlja upozoravajući nas da ne unosimo predrasude u čitanje: „Najčešće dolazimo do knjige s nejasnim i podijeljenim mislima, tražeći od fikcije da bude istina, poezija lažna, biografija laskava, a povijest da provodi naše vlastite predrasude. Kada bi smo mogli protjerati sve takve predrasude tijekom čitanja, to bi bio početak vrijedan divljenja.
Nemojte naređivati autoru, pokušajte postati on. Budite njegov kolega i sudionik. Ako se na prvu suzdržavate, rezervirani ste i kritični, sami se sprječavate da dobijete najveću moguću vrijednost iz onoga što ste pročitali. No, ako otvorite svoj um što je više moguće, znakovi i naznake gotovo neprimjetne finoće, već u prvim rečenicama će vas dovesti u prisutnost ljudskog bića. Dajte se u to, i uskoro ćete shvatiti da vam vaš autor daje, ili pokušava dati, nešto puno više od definitivnog.”
Woolf nas podsjeća da je možda najbrži način da razumijemo ono što romanopisac radi je da probamo sami pisati, to jest, eksperimentirati s opasnim i teškim riječima. Također, vježbati imaginaciju, tvrdi, je posebna vještina: „Čitati roman je teška i složena umjetnosti. Morate biti u stanju, ne samo velike finoće percepcije, već i od smjele mašte.”
Također smatra da se pravi dar čitanja odvija u razdoblju inkubacije pri čemu dojmovi postaju integrirani i manifestiraju se kao dublje ideje. Za razvijanje ukusa, kaže:
„Kako vrijeme prolazi, možda možemo trenirati naš ukus, možda ga možemo predati nekoj kontroli. Kad se nahranio pohlepno i bogato knjigama svih vrsta, shvatit ćemo da se malo promijenio, više nije tako pohlepan, već postaje reflektivan.
Jedan od njezinih najvažnijih zaključaka bavi se utjecajem kolektivnog mišljenja publike na prirodu i kvalitetu onoga što se piše: „Standardi i zakoni koje postavljamo postaju dio atmosfere i zraka koji udiše pisac dok radi, utjecaj koji je stvoren govori o njemu.” U konačnici, Woolf smatra čitanje intelektualnom i kreativnom nagradom. [A.L.] Brain Pickings...
