Svakih 28 dana u Hrvatskoj jednu ženu ubije njezin sadašnji ili bivši partner. Svakih 11 dana jedna od njih prijavi silovanje od strane partnera, a u stvarnosti seksualno nasilje pretrpi višestruko veći broj žena. Više od 30 žena svaki dan žrtve su fizičkog nasilja koje nad njima počini njihov sadašnji ili bivši suprug, piše Jutarnji.
Crna je to statistika nasilja nad ženama u 2014. godini, koja se u 2015., prema prvim podacima, nije bitno mijenjala, a u 2016. ulazimo s novim slučajem, ovaj put iz zagrebačkog Španskog, gdje je bojnik Željko Košta (50) nožem usmrtio svoju suprugu Sanju Radman Koštu (31), njihovu kćer Anđelu (4) te teško ozlijedio supruginu baku (84), nakon čega je i sebi oduzeo život.
Dobro jutro, majko. Već si budna? Zašto si tako rano ustala? Majko, oprosti mi, nisam mogao više izdržati. Ubio sam svoju kćerkicu i suprugu, ranio sam baku i sad ću ubiti i sebe, rekao je Košta u petak, samo nekoliko minuta nakon što ubio obitelj, telefonski svojoj majci Sofiji.
Ne znamo zašto je to učinio, možda će istražiteljima u rasvjetljavanju ovog zločina moći pomoći baka Sanje Radman Košta, čije je stanje nakon obrađenih ozljeda stabilno, no možda je pravi trenutak da podsjetimo na činjenicu da je nasilje nad ženama iz godine u godinu sve je brutalnije, surovije i okrutnije, kako kaže pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, a da odgovor društva izostaje.
Sve je više teških tjelesnih ozljeda, pokušaja i izvršenih ubojstava te drugih djela koje se gone po Kaznenom zakonu, dok lagano opada broj prekršajnih prijava prema Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji. Istraživanja pokazuju da je, nakon donošenja zakonske podloge i provođenja niza kampanja za borbu protiv obiteljskog nasilja, porastao broj prijava jer su se žene doista osjetile osnaženima, međutim, na tome je sve stalo.
Nakon prijave, žene su shvatile da se taj isti zlostavljač vrlo brzo vraća kući, još agresivniji nego što je bio. Tretmani nasilnika, koji jedini daju dugoročne rezultate, ne provode se zbog manjka novca. Kazne za nasilje najčešće su novčane, što ozbiljno pogodi kućni budžet. Žene su shvatile da je najbolje šutjeti i ići dalje.
One kojima je pak voda došla do grla te su tražile pomoć i smještaj daleko od nasilnika nisu prošle mnogo bolje: u Hrvatskoj ima samo 19 skloništa - manje od broja županija - a lokalne jedinice za njih izdvajaju od 0,01 do 0,6% proračuna. Polovica onih koje su dobile smještaj u skloništu, nakon isteka maksimalnog roka boravka u skloništu koji iznosi godinu dana, s djecom se vratilo nasilniku jer nisu imale gdje ni od čega živjeti.
Nema projekata ni strategija kako ih osnažiti nakon što odluče prekinuti krug nasilja, kako im pronaći posao i smještaj i omogućiti im samostalan život.
Možda upravo zato što im društvo ne osigurava nikakvu pomoć i podršku, nikakvu alternativu, žene i dalje šute i trpe, zbog čega nas ne trebaju čuditi izjave susjeda koje nakon ovakvih zločina često zvuče vrlo slično: „Bio je miran i povučen obiteljski čovjek“, „Ma kakav nasilnik? Živjeli su skladno“.
