Doručak s novinarima inicijativa je Centra za ženske studije zamišljena kao razgovor s povodom ili tribina o gorućim društvenim temama koje se tiču žena i/ili rodne ravnopravnosti, seksizma u medijima ili participacije žena u politici. Ovog je puta raspravu radnog naslova „Zakonsko tretiranje prostitucije: koje su koristi/štete i za koga?“ potakao novi Prijedlog Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira koji se osim novine sankcioniranja prosjačenja spominje i zbog elementa koji se odnosi na novčano kažnjavanje kupaca seksualnih usluga.
Novinari i novinarke su imali priliku razgovarati s pravobraniteljicom za ravnopravnost spolova Višnjom Ljubičić i predstavnicama Centra za žene žrtve rata ROSA, Mreže protiv trgovanja ženama PETRA i Centra za ženske studije: Đurđicom Kolarec, Nelom Pamuković, Radom Borić i Sandrom Prlendom. One su iskoristile priliku da se oštro usprotive legalizaciji prostitucije te iznesu deset argumenata protiv iste.
Pitanje legalizacije prostitucije u Hrvatskoj pokrenuo je svojevremeno Boris Kunst još 2006. prijedlogom zakona kojeg je uputio Vladi i klubovima saborskih zastupnika koji je rezultirao tek brunim, ali kratkotrajnim polemikama u javnosti. Tema je ponovno aktualizirana početkom listopada ove godine kada je novi prijedlog Zakona o prekršajima u izradi MUP-a predstavljen na sjednici Vlade. Nakon mnogih kritika političara i udruga građana poslan je na doradu Ministarstvu pravosuđa.
Ovaj prijedlog Zakona navodno polazi od švedskog modela, jer po prvi put, osim samih prostitutki, kažnjava i kupce seksualnih usluga. Unatoč toj naoko pozitivnoj promjeni treba naglasiti da „švedski“ odnosno skandinavski model (koji zabranjuje prostituciju uopće, a radi se o Norveškoj, Švedskoj, Islandu i djelomično Finskoj) ne kažnjava prostitutke već polazi od ideje da se kažnjavaju i društveno stigmatiziraju klijenti.
Pravobraniteljica i predstavnice udruga ponovile su svoje zahtjeve: dekriminalizaciju žena u prostituciji, kažnjavanje kupaca usluga te stroge kazne za svodnike.
Njihove su kritike na ovaj prijedlog Zakona motivirane tim da tretira prostituciju kao bilo koji posao a žensko tijelo kao robu koja se može kupovati, bez uvažavanja činjenica da je prostitucija ponajprije seks industrija koja se veže uz trgovanje ljudima i ostalim vrstama organiziranog kriminala, te da se većina žena prostitucijom bavi stjecajem teških životnih okolonosti i protiv svoje volje te da se zapravo radi o socijalno izrazito ugroženoj skupini kojoj je prvenstveno potrebna društvena podrška, sustav ekonomskim mjera, a ne prekršajno gonjenje.
Znakovita jest činjenica da su političarke kao i ženske udruge koje se bave tim temama izrazito protiv takvog zakona, a da su zagovaratelji istog – muškarci. Tako pitanje zakonskog tretiranja prostitucije postaje rodni problem. Osim toga postavlja se pitanje kako je moguće da prijedlog zakona koji bi trebao regulirati područje usko vezano uz organizirani kriminal, trgovanje ljudima i dakako uz jake lobije, uopće dođe u proceduru javne rasprave bez prethodnog temeljitog istraživanja kao i zašto u u radnu skupinu za izradu prijedloga zakona nisu uključene osobe iz udruga koje se bave tom problematikom. Ukoliko stvar sagledamo s rodnog aspekta jasno je tko je žrtva ovakvog zakona a tko profiter.
Novi prijedlog Zakona tretira prostituciju kao bilo koji posao a žensko tijelo kao robu koja se može kupovati , zanemarujući činjenicu da je prostitucija ponajprije seks industrija koja se veže uz trgovanje ljudima i ostalim vrstama organiziranog kriminala, te da je velika većina žena u prostituciji tamo stjecajem teških životnih okolonosti, protiv svoje volje te da se zapravo radi o socijalno izrazito ugroženoj skupini kojoj je prvenstveno potrebna društvena podrška, sustav ekonomskim mjera itd. a ne prekršajno gonjenje.
Time je dat i odgovor na pitanje što bi zakon koji bi regulirao prostituciju želio urediti (budući da se ovdje radi samo o prekršajnom zakonu); novo područje za ostvarivanje profita ili društvenu pojavu u kojoj se radi o posebno osjetljivoj društvenoj skupini, te na čiju korist ili štetu.
Pravobraniteljica Višnja Ljubičić upozorila je da bi se za istinski pomak promjene trebale desiti u kaznenom a ne prekršajnom zakonu, a napose ukoliko se govori o 'skandinavskom modelu' jer bi se u skladu s njim društvena stigma kao i kazne trebale prebaciti na tražitelje a nipošto ne na vršitelj(ice) ‘usluga’.
Uz sve ovo čini se da se i među mladima pojavila nova struja pa tako mladež HNS-a zagovara legalizaciju prostitucije po modelu karakterističnom za Dansku, Nizozemsku i Njemačku.
Što o svemu misle same „pružateljice usluga” nije nam poznato, no odgovor na pitanje kakav je zapravo život, pozadina i problematike „poslovanja“ prostitutki koji se želi regulirati zakonom i koliko zakoni koji ih navodno štite utječu na njihovu svakodnevicu dobro ilustrira film Meet the Fokkens – dokumentarac o blizankama u poodmakloj dobi koje su pola stoljeća radile ili još uvijek rade u amsterdamskom Red Districtu.
| https://www.youtube.com/watch?v=WEan54w4Lp8 |
Louise i Martine imaju 67 i 69 godina, jedna je u mirovini jer ima artritis, a druga još uvijek radi jer mirovina ne osigurava dovoljno novaca za život. U razgovoru o njihovu sadašnjem i prošlom životu prepričavaju tipične priče iz miljea prostitucije: iz obitelji su sa sedmero djece, Louise je muž fizički zlostavljao i ucjenom prisilio na prostituciju. Potom je u krug uvučena i njena sestra.
Saga je to o nasilju muža ili svodnika, iskorištavanju, gubitku djeteta, načinima i trikovima koje su izmišljale ne bi li izbjegle snošaj s klijentima, o žaljenju za odlukama donesenim u dvadesetima, o stigmi „kurva“ koju i dalje nose iako je u Nizozemskoj to zakonom regulirana djelatnost.
Budući su u „poslu“ već pedeset godina, objašnjavaju na koji je način legalizacija prostitucije u Nizozemskoj 2000. godine otežala život djevojaka te povećala organizirani zločin i nelegalnu prostituciju.
„Nema smisla raditi samo za plaćanje poreza. I zato djevojke rade preko neta i od kuće – na taj će ih način poreznik teže otkriti. Prije (legalizacije) je cijela obitelj mogla živjeti od prihoda, a danas poreznici smišljaju bijesne cifre koje moramo platiti. To je bolje za svodnike i strankinje, ali ne i za Nizozemke.“
Te su se dvije, sada bakice, nakon prvotnog rada za svodnika organizirale i osnovale vlastiti bordel kao što su i sudjelovale u osnivanju prvog nezavisnog sindikata za prostitutke.
Iako film donosi osobnu priču koja je naizgled obojana na momente i duhovitim tonom u njoj je razvidno koliko je legalizirana prostitucija osmišljena i promovirana na štetu žena te da su nakon njene uspostave žene došle financijski i zakonski u gori položaj no prije legalizacije. Možda ovaj film može ponuditi ideju kakav bi bio stav države o prostituciji a time i zakonu da ih pišu same žene u prostituciji.
