Objavljeno

Kako kao društvo podržavamo mušku opsesiju maloljetnim djevojkama

S problematikom hiperseksualizacije djevojčica od vrlo mlade dobi upoznati/e su svi/e koji/e nisu odrasli/e pod kamenom; međutim, stavovi prema muškarcima koji progone maloljetnice nisu se značajno promijenili već desetljećima.

Još 1955. godine, Vladimir Nabokov pisao je o opčinjenosti koju 38-godišnji protagonist Humbert osjeća prema 12-godišnjoj Loliti u istoimenom romanu. Unatoč inzistiranju autora da na koricama romana nikada ne bude nikakvih prikaza mladih djevojčica, godinama i godinama reizdanja knjige prikazuju samu Lolitu u provokativnim, zavodničkim pozama.

Da se knjiga najviše sudi po koricama, te da šokantni prikaz dječje naivne seksualnosti kao 'zabranjenog voća' najbolje prodaje, svjedoči kulturni fenomen Lolita kompleksa. Taj je termin po prvi put imenovao čežnju starijih muškaraca prema nezrelim djevojkama, te započeo dug proces normalizacije takvih poriva kako u muškoj, tako i u ženskoj svijesti.

Lolita u popularnoj kulturi nije iskorišteno dijete, ona je predstavljena kao tinejdžerska zavodnica, kao naivna i nevina figura s potrebom za čvrstom rukom koja će ju održati poslušnom, ali istovremeno i upravljati njezinom tek probuđenom seksualnom svijesti.

Fantazije o Loliti ne impliciraju nužno pedofiliju, ili društveno nešto prihvatljiviju efebofiliju, koliko demonstrira želju za emotivnom, psihičkom i seksualnom kontrolom nad mladom ženom. Riječima popularne japanske književnice LiLy, kod fascinacije adolescentskom seksualnošću „radi se o moći koju muškarci žele ostvariti, muškarci koji su umorni od snažnih, samostalnih žena.“

LiLy govori iz iskustva žene odrasle u Japanu, čija duboko ukorijenjena kultura manga stripova i anime crtanih filmova nalazi inspiraciju u bizarno seksualiziranim prikazima dječjih likova. 'Lolicon' je naziv kontroverznog dijela japanske multimilijunske manga industrije posvećenog eksplicitnom sadržaju Lolita tematike.

Taj dio japanske medijske kulture već godinama izbjegava svaki pokušaj pravne cenzure jer se u javnosti smatra uobičajenim. Zagriženi obožavatelji/ce tvrde da u stvaranju Lolicona ne sudjeluju dječji modeli ili glumci/ice, pa „stvaranje mangi seksualne tematike nije zlostavljanje djece“.

Međutim, je li granica između stvarnosti i mašte uvijek jasna?

Postavlja se pitanje razlikovanja seksualnog osnaživanja od seksualne objektivizacije. Između ta dva prikaza postoji delikatna, ali bitna razlika, a to je pozicija moći: ako je model taj koji ima moć i kontrolu nad situacijom, onda je seksualno osnažen/a, ali ako je subjekt taj koji je postavljen u poziciju nadmoći nad modelom, radi se o objektivizaciji.

Budući da maloljetnici/e ne mogu dati legalan pristanak na seksualno prikazivanje, moć svakako leži na strani odraslog promatrača. Prikazi mladih djevojčica kao bespomoćnih fetišističkih fantazija na Zapadu i na Istoku postavljaju ih u ulogu pasivnog objekta, a muškarce u ulogu aktivnog subjekta.

Kao posljedica kulture koju su stvorili muškarci za muškarce, gdje se djecu uči da su dječaci ti koji biraju djevojčice (i to zgodne), djevojčice su pod pritiskom pritiskom društva i medija učiniti se seksipilnima što je ranije moguće.

Sve to vodi ponudi i potražnji push-up bikinija i tangi za djevojčice od šeste godine starosti. Svojevoljnim pak odjevanjem hiperseksualizirane odjeće, smatra se da odraslim muškarcima daju dozvolu da ih promatraju u seksualnom svjetlu. Ali još gore, djevojčice bivaju optužene da umjesto nevine seksualne znatiželje, pokazuju očiglednu seksualnu namjeru.

Naziv jailbait skovan je za opis djevojke koja je sposobna dovesti muškarca u iskušenje da spava s njom iako je maloljetna, insinuirajući da je njezina privlačnost toliko neizdrživa da bi on bio spreman odslužiti zatvorsku kaznu.

Čak i sam naziv jailbait sugerira da je djevojka odgovorna za zavođenje. Maloljetnica koja bi u bilo kojem drugom scenariju bila viđena kao dijete, najednom postaje 'mamac' kada je u pitanju odgovornost odrasle osobe za vlastite seksualne porive.

Poražavajuća je činjenica da u pravnim krugovima fizička razvijenost maloljetne žene poništava njezinu stvarnu dob kada je ona žrtva seksualne želje odrasle osobe.

Optužbe protiv švedskog 27-godišnjaka koji je silovao 13-godišnjakinju odbačene su kada je sud odlučio da je ona „dobro razvijena za svoje godine.“ Da su silovane maloljetnice okorjele zavodnice i biblijske Eve smatrao je i sud koji je optužio englesku 16-godišnjakinju za zavođenje svog 44-godišnjeg profesora koji se silovanjem samo „predao iskušenju“.

Bez obzira na navodnu zrelost ili izraženu želju, maloljetne djevojčice i dalje su djeca, a odrasli ljudi nemaju opravdanja koristiti ih kao tabule rase za ucrtavanje vlastitih seksualnih fantazija. Istraživanje seksualnosti savršeno je zdravo i svako dijete ima pravo istražiti taj dio sebe s drugom djecom i ljudima svojih godina, po svojim vlastitim pravilima.

Dodatni pritisak koji se nameće djevojkama tog uzrasta je oblik samo-objektiviziranja (poput koncepta 'dvojnosti' Simone de Beauvoir, gdje je primarna perspektiva samog sebe iz trećeg lica) koji im sugerira od ranog puberteta da se izgrađuju po slici Lolite, lutkice, fantazije aktivnog muškog promatrača.

Gigi Durham predlaže rješenje. Objasnimo djevojčicama da je emancipacija suprotno od Lolita efekta. Kritizirajmo ideju da djevojke moraju čekati da ih izabere mladić. Pomozimo djevojkama da cijene same sebe, bez obzira pristaju li u standardne ideale ljepote ili ne, i da uništimo ideju da su degradacija i nasilje dio normalnog seksualnog iskustva.

Izvor: Everyday Feminism


Povezano