Gudrun Gut: Festivali uporno dovode jedne te iste izvođače među koje žene nikako ne mogu uskočiti

Preporučeno Gudrun Gut: Festivali uporno dovode jedne te iste izvođače među koje žene nikako ne mogu uskočiti

Krajem prošlog mjeseca održan je petnaesti po redu Međunarodni festival aktualne glazbe Žedno Uho. O aktualnoj glazbi već su svi pisali i nahvalili sve koje je nahvaliti trebalo. Budući da sam predano pohodila veliku većinu koncerata, učinilo mi se da se u dosta izvještaja, negdje između pričljivog Hauschke, introvertnog Bena Frosta (<3) i žestokih Wovenhanda, izgubio jedan od boljih koncerata festivala, onaj berlinške new wave diletantice, Gudrun Gut.

Nekako sam slutila da bi se ovo možda moglo dogoditi pa sam s Gudrun unaprijed dogovorila kratak razgovor. Prva stvar koju me Gudrun pitala bila je koji je to bend svirao prije nje. Ja sam rekla da se radi o Wovenhandu, ali da joj više od toga ne mogu reći jer na koncertu nisam bila. „Ja sam malo provirila, ali sam odmah izišla. Sva ta muška energija, čak je i zrak tako mirisao“, našalila se Gudrun, a meni je odmah bilo jasno da nisam trebala biti nervozna i da će naš razgovor proteći u ugodnoj atmosferi.

Svoju glazbenu karijeru započela si bendovima Mania D i Malaria!. Kako je onodobna scena reagirala na ovakve ''ženske'' projekte?

Bilo je to vrijeme punka i posvuda su bili muški punk bendovi. U jednom smo trenutku stale i rekle: "zašto se ne bi i mi malo zabavile?"

Kako je Mania D postupno postala Malaria!, promijenile ste zvuk. Zašto?

Mislim da smo htjele postići čišću strukturu. Kad je Beate napustila Maniu D, ja i Bettina smo i dalje htjele svirati. I to uživo. Obožavale smo live svirke! Nije nam bilo druge nego da osnujemo novi bend. Htjele smo napisati više kraćih pjesama; nekako nam je improvizacija u tom trenutku bila dosadila, htjele smo nešto jasnije.

Mania D

I bend Malaria!, a posebno Mania D, imali su jako upečatljiv vizualni identitet. Ima li to veze sa činjenicom da ste negdje u to vrijeme u Goltzstrasse 37 osnovale svoju trgovinu odjećom i je li istina da ste prodavale isključivo sive komade odjeće?

[smijeh] Zapravo, to je sasvim krivo! Trgovina se doduše zvala Eisengrau, što znači željezno sivo, a tako smo ju nazvale jer smo apsolutno SVE prebojale u sivo. Prodavale smo sve do čega smo mogle doći, u to vrijeme nije bilo h& m –a. Zapravo smo suptilno vrebale ljude s uletima poput: "O, i ti dizajniraš odjeću?" U trgovini smo se toliko dosađivale da sam od muke u jednom trenutku kupila stroj za pletenje i izradila vlastitu liniju džempera. I čarapa za muškarce.

Malaria! je doživjela svojevrstan revival kada je 2001. izdan Versus, na kojem su različiti bendovi obradili vaše pjesme. Iako je album zapamćen po coveru „Kaltes Klares Wasser“ benda Chicks on Speed, koja je pjesma tvoj favorit?

Moram priznati da bih se ipak odlučila za Chicks on Speed. One su mi nekako prirasle srcu. Upoznala sam ih kada sam završila sam na njihovom koncertu u Münchenu. Odmah mi je palo na pamet da bi bilo genijalno kada bi napravile svoju verziju neke Malaria! stvari. Prije Versusa izdali smo singl s njihovom obradom „Kaltes Klares Wasser“. Moji izdavači su bili jako skeptični i trebalo je puno nagovaranja da bi ploču uopće izdali, a na kraju se ispostavilo da je to jedan od najprodavanijih singlova ikad. Barem u Njemačkoj.

Osnivačica si i vlasnica labela Monika Enterprise čiji je cilj, kako se da naslutiti, promovirati mlade glazbenike, posebno žene. Kako si uopće krenula u tom smjeru i je li istina da te label doveo do bankrota? Kako se to dogodilo?

[smijeh] Da, to je nažalost istina. Ja sam uložila užasno puno novaca u label, ali danas je jako teško opstati ako želiš izdavati isključivo ''art''. Mislim da je čitava glazbena industrija stagnirala zbog ilegalnih downloada. Brrrrr... gotovo da se ništa ne prodaje! U tom smislu su se neki moji prioriteti promijenili, ali i dalje sam uzbuđena kada imam priliku izdati nešto što mi se jako sviđa. Nedavno smo izdali novi album finske glazbenice Islaje. Ona je jako kul!

Aha...misliš na folk glazbenicu Islaju?

[smijeh] U međuvremenu se preselila u Berlin. Ovo je jako berlinški album!

Pročitala sam da si sudjelovala na prvom female:pressure projektu. O čemu se zapravo radi?

Riječ je o internetskoj bazi glazbenica, DJ-ica, producentica i sl. Ja sam na projektu počela raditi kada sam primijetila da se lineup većine festivala na kojima sam godinama željela svirati gotovo isključivo bazira na muškim izvođačima. Prošle godine sam odlučila sve lijepo izbrojati i popisati i ispostavilo se da je svugdje ista situacija. Prošla sam kroz više od 200 festivala i rezultati su bili katastrofalni! Ispada da se žene bukiraju u manje od 10% slučajeva. Što je najtragičnije, festivali su često financirani novcem iz državne blagajne. A da ne spominjem da se uporno dovode jedni te isti izvođači, među koje žene nikako ne mogu uskočiti.

Radila si i s Pipilotti Rist. Kako je do toga došlo?

E, ona je fantastična! Upoznale smo se na nekom festivalu u Berlinu i bilo mi je jako drago što je poznavala moj rad. Tada je svirala u bendu, ali mi je rekla kako ju sve više privlače druge umjetnosti. Kada sam pogledala Pickelporno, to je bilo to! Odlučile smo surađivati, a s vremenom smo postale i jako dobre prijateljice. Dosta smo radile zajedno, a meni se nekako u sjećanje najviše urezala naša prva audiovizualna izložba postavljena u nekadašnjoj poljskoj ambasadi u Berlinu.

Gudrun Gut i Antye Greie

S Antye Greie osnovala si Greie Gut Fraktion, koja, kako ju se često opisuje, „nudi alternativnu definiciju industrial glazbe, korištenjem audio snimaka radova na gradilištima“. Reci nam nešto o tome!

Antye sam zapravo upoznala u Rusiji i odmah smo kliknule. Došle smo nekako na temu građevinarstva i raspričale se o kupovini građevinskih materijala. Ja obožavam trgovinu Bauhaus! Naš zajednički album nastao je kada je Antye dobila ponudu BBC radia. Oni su joj predlagali suradnju s nekim muškim glazbenikom, ali je ona inzistirala na meni. Zapravo se dobro poklopilo, budući da smo i tako namjeravale surađivati.

Tvoja se glazba tijekom godina dosta promijenila. Kako si počela eksperimentirati s technom i kako je krenuo Oceanclub Radio?

Mislim da to ponajviše ima veze sa stavom. Ta bendovska atmosfera je stvarno više dosadna; s rock i punk glazbom je uvijek sve isto. Trebala mi je svježa inspiracija, a Oceanclub je imao tu neku otvorenost koja mi se na prvu dopala. Bilo je puno više prostora za eksperimentiranje. Uostalom, ne volim koncerte na kojima ljudi samo stoje. Kakva dosada! Puno je bolje kad ljudi mogu malo prodrmati dupe. Volim kada je moje tijelo uključeno.

To smo danas imali prilike i vidjeti.

[smijeh] Da!

Kako to da si svoj prvi solo album izdala tek 2007.?

Ja kao svoj prvi solo album zapravo vidim "Members Of the OceanClub", budući da je to bio prvi put da sam se odvojila od čitave bendovske atmosfere. Volim raditi s ljudima pa sam pozvala dosta glazbenika da surađuju na albumu, ali ga pak smatram svojim solo projektom.

Tvoj se zadnji album zove "Wildlife" i na njemu si obradila pjesmu "Simply The Best" Tine Turner. Moram priznati da mi je ova kombinacija naziva bila jako simpatična, budući da je spomenuta Tinina pjesma svirala za vrijeme uvodne špice emisije "Kućni ljubimci". Pretpostavljam da ovo nije bio razlog tvog odabira pjesme.

[smijeh] Ovo je odlično! Nisam to znala! Htjela sam na albumu napraviti cover neke stvari. Danima sam koješta preslušavala na youtubeu i naletjela sam na piano verziju pjesme "Simply the Best". Ne znam kako, bila je to jedna od onih situacija kad završiš na nekim kanalima za koje nemaš pojma kako si tamo dospio. Uglavnom, odlučila sam prištekati klavir na uređaj za distorziju i zvučalo je užasno čudno. Pogotovo jer se radi o tako popularnoj stvari.

Za Electronic Beats radila si intervju s Vinceom Clarkeom i Martinom L. Goreom. Rekla si Martinu da si nedavno u nekom znanstvenom časopisu pročitala da ljudi dožive najveći stupanj sreće u svojim pedesetima i pitala si ga što misli o toj činjenici. Kako bi ti danas odgovorila na svoje pitanje?

[smijeh] To je stvarno istina! Kada sam imala 20 godina, bila sam puna kojekakvih emocija. Sada, kada imam preko 50, se s njima puno bolje nosim. Ne znam ... ne poželim se ubiti zato što me netko krivo pogledao. [smijeh] Mislim da sam danas puno sretnija.

To bi bilo to! Hvala ti!

I da, ne mogu vjerovati da ti se sviđa Mania D. Moram to reći Bettini, ona mi je inače susjeda. Bit će presretna! I mislim da bi ti sada trebala osnovati bend.

Zadnja izmjena: 16-10-2014 @ 01:48