Godine 2008. Ured za ravnopravnost spolova RH i HAVC organizirali su na festivalu u Puli okrugli stol na temu položaja žena u hrvatskom filmu. Statističku podaci bili su porazni. Od 108 dugometražnih filmova snimljenih u Hrvatskoj od 1990. do tada, njih 95% režirali su muškarci.
„Takva 'mačo' kinematografija, naslijeđena iz SFRJ, već bi za koju godinu mogla postati prošlost. Ali, neće je dokinuti ni dekret, ni kvota, ni vladin ured. Dokinut će je frapantan val darovitih autorica koji upravo kuca na vrata hrvatske kinematografije“, izjavila je dokumentaristica Dana Budisavljević.
Od osamostaljenja RH, samo su četiri redateljice potpisale dugometražni film, pri čemu je jedna od njih snimila dokumentarno-igrani hibrid, a druga epizodu u omnibusu. Hrvatski film, ukratko, bio je film koji muškarci snimaju o muškarcima. Postojale su cijele filmske profesije poput režiserske i snimateljske iz kojih su žene bile sasvim ili gotovo sasvim isključene.
Na nedavno održanim Danima hrvatskog filma žiri je nagradio kratki film Piknik Jure Pavlovića, no dvije važne nagrade otišle su autoricama.
Nagradu Oktavijan za najbolji kratki film ponijela je Una Gunjak za film Kokoska, a nagradu za najbolju režiju Hana Jušić za film Da je kuća dobra i vuk bi je imao, koja je stekla kultni status radikalnim i neugodnim kratkim filmovima Zimica i Terarij, a sad upravo priprema prvi dugometražni film Ne gledaj mi u pijat.
Tjedan prije toga na tradicionalnom bienalnom festivalu studentskih filmova FRKA na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti glavnu nagradu ponio je film Polufinale Tomislava Šobana no, tri filma koji su uz taj iskočili bili su filmovi triju redateljica. Asocijativni dokumentarac Grane i korijenje studentice prve godine Nikice Zdunić dobio je nagradu za režiju. Redateljica Lana Kosovac zapažena je s Nasamo, filmom koji bi se gotovo mogao opisati kao ekranizacije pjesme Not Fair Lily Allen. Na istom festivalu, u prvi je plan iskočila i dugogodišnja tv novinarka Jasna Nanut s tri meritorno režirana, zrela filma, od kojih su najsloženije Šake, film o mladom gay muškarcu (Dado Ćosić, nagrada za glumu) koji se ne može oporaviti od bolnog sloma veze te luta gradom u potrazi za ispunjenjem.
Lana Kosovac
I na Zagreb film festivalu dvije su domaće redateljice ponijele nagrade. Debitantica Tiha K. Gudac izazvala je pravi društveni događaj izuzetnim i važnim filmom Goli o Titovom golootočkom logoru. U programu Kockice nagradu je ponijela Sonja Tarokić, autorica koja se sustavno i vrlo zrelo bavi temama ženske emancipacije, ekonomskog osamostaljivanja, okova patrijarhalne obitelji, pri čemu pokazuje umijeće orkestriranja brojnih karaktera i nenametljivog smještanja drame u jasan socioekonomski kontekst, vrlo dobrim polusatnim filmom Na čvrstom tlu. Film prati vrhunac drame u mnogoljudnoj obitelji koja, da bi se razdužila, mora prodati teren uz more na štetu vlastitih rođaka.
U statističkom smislu, od okruglog stola u Puli 2008. stvari se jesu brojčano popravile. Niz je autorica snimio dugometražne filmove (Vlatka Vorkapić, Vanja Sviličić, Biljana Čakić Veselić, Andrea Štaka, Irena Škorić, kao i sarajevska gošća Jasmila Žbanić), a jedna od njih, Vlatka Vorkapić sa Sonjom i bikom, napravila je i možda najneočekivaniji hit zadnjih godina.
Statistika se popravlja. Ali, ono što se sada događa u mlađem hrvatskom filmu nije samo popravljanje statistike u ime političke korektnosti. Riječ je o stvarnom prevratu, situaciji u kojoj već par generacija zaredom autorice prednjače kao najdarovitije u svom naraštaju.
Novi val redateljica slobodnije i slojevitije pristupa temi seksualnosti, koja nije voajersko-eksploatacijska te se neusporedivo više zanimaju za obitelj. Takav je slučaj u filmovima Sonje Tarokić Crveno i Ja sam svoj život posložila. Još je izoštrenija tema obiteljske represije u filmu Da je kuća dobra i vuk bi je imao Hane Jušić o mentalno i fizički krhkoj djevojci koja se udaje u jako mušku i jako karnalnu obitelj mesara.
