Koliko predznanja imaju posjetitelji/ice muzeja o umjetnosti, čini malu razliku u tome kako doživljavaju eksponate, tvrdi studija njemačkog kulturalnog znanstvenika Martin Tröndlea, koji je elektroničkim senzorima mjerio kojem umjetničkom djelu je posjetitelj/ica posvetio najviše pažnje i kakve je emocionalne reakcije kod njega to djelo izazvalo.
Koliko predznanja imaju posjetitelji/ice muzeja o umjetnosti, čini malu razliku u tome kako doživljavaju eksponate, tvrdi studija njemačkog kulturalnog znanstvenika Martin Tröndlea, koji je elektroničkim senzorima mjerio kojem umjetničkom djelu je posjetitelj/ica posvetio najviše pažnje i kakve je emocionalne reakcije kod njega to djelo izazvalo.Studija također tvrdi da se umjetnost najbolje doživljava nasamo jer tada najviše vremena posvetimo umjetničkim djelima i emocijama koje izazivaju.
Tröndle i njegov tim istraživača angažirali su 576 volontera koji su tijekom dva mjeseca posjećivali galerije Kunstmuseuma St. Gallen u Švicarskoj. Svaki/a od njih je imao rukavicu opremljenom GPS funkcijom, uz pomoć koje su pratili njihovo kretanje. Također, rukavica sadrži senzore koji su mjerili fizičke reakcije posjetitelja, poput otkucaja srca ili znojenje dlanova. Kada bi volonteri napustili muzej, postavljeno im je niz pitanja o tome gdje su proveli najviše vremena, o pojedinim djelima te emocijama koje su ta djela izazvala.
Među iznenađujućim zaključcima studije je tvrdnja da postoji mala razlika u angažmanu stručnjaka za umjetnost ili „inženjera ili stomatologa”. „Umjetnici, kritičari ili kustosi često počinju razgledavati izložbu u sredini izložbenog prostora i rijetko se vraćaju na prva djela, dok posjetitelji s umjerenom radoznalošću ili s manje predznanja, imaju tendenciju posvetiti više vremena svakom djelu te čitati i opise pored djela”, smatra Tröndle.
„Mogli bismo reći da nas znanje čini neznalicama”, zaključuje. [A.L.] NYTimes...
