Afganistan slovi za zemlju u kojoj je najgore biti rođena kao žena. Očekivani životni vijek žena tek je 44 godine. Muškarci i dječaci su privilegirani članovi društva, dok se ženskoj novorođenoj djeci ne veseli, zbog čega su mnogi prisiljeni svoje kćeri odgajati kao dječake, odnosno kao bacha posh.
Bacha posh izraz je koji na farsiju znači ‘odijevati se kao dječak’, no unatoč tome što je u afganistanskom društvu prihvaćena, ta je praksa i duboko čuvana tajna, odnosno nešto o čemu se ne govori, zbog čega broj bacha posh djece ostaje nepoznat.
Bacha posh je u jednom trenutku bosonoga djevojčica koja igra nogomet u blatu, a u drugom, najčešće na početku puberteta, prisiljena postati ‘prava’ afganistanska žena, poslušna i tiha. Prema tome bacha posh je identitet kojeg drugi prvotno nameću, a kasnije oduzimaju. Tranzicija koja se zahtijeva predstavlja oduzimanje dotadašnje slobode i razumljivo donosi veliku zbunjenost i otpor.
Fenomen bacha posh olakšava djevojčicama pristup obrazovanju, koje je često nedostupno u konzervativnim sredinama, ali ujedno obiteljima omogućava veću pomoć u kućanstvu. Primjerice, bacha posh se može slobodno kretati, ići u nabavku, pratiti sestre ili raditi.
Roditelji „kćeri preodijevaju u sinove iz puke potrebe, da bi podigli status obitelji ako nemaju sina, da bi kćeri omogućili veću slobodu kretanja i priliku za obrazovanjem, ali ponekad i kako bi mogla raditi i financijski pomoći obitelji“, pojašnjava novinarka Jenny Nordberg, autorica knjige The Underground Girls of Kabul.
Bacha posh nije primjer fluidnosti roda, već posljedica duboke konzervativnosti afganistanskog društva, zbog koje neke djevojčice svojevoljno odlučuju živjeti kao dječaci.
Slučajevi žena koje svoje živote provode u ulozi muškaraca nisu nepoznate niti u regiji, odnosno na području Kosova, Metohije, Albanije i Crne Gore, a naziva ih se virdžinama.
Postoji nekoliko tipova zavjeta kojim žena postaje muškarac, odnosno tobelija, što je drugi naziv za virdžinu. To može biti privremena mjera nedostatka muškaraca pa djevojke žive kao muškarci dok ne odrastu muškarci za ženidbu, no, u praksi one koje zakorače u tom smjeru nikada ne ostvaruju brak. U drugom slučaju, djevojke postaju virdžine jer su muški članovi obitelji upali u zavadu s nekom drugom obitelji pa postoji mogućnost krvne osvete. Treća vrsta zavjeta veže se uz raskid zaruka, što je u Albaniji dovoljan razlog za krvnu osvetu, a da bi se ona izbjegla, djevojka koja raskida zaruke trajno se odriče prava na udaju i postaje virdžina. Jedan je tip rezerviran i za razvedene žene koje se zavjetuju da se više neće udavati kako bi izbjegle natezanje s pravom bivšeg muža na krvnu osvetu.
Ostvarivši svoju tranziciju, virdžine dobivaju pravo da izlaze iz kuće i obavljaju muške poslove. Kroz povijest, to je značilo da ostvaruju pravo na glasanje, zapošljavanje izvan kuće, nošenje oružja, vožnju automobila, što je inače bilo isključivo pravo muškaraca.
Prema saznanjima fotografkinje Jill Peters, u Albaniji živi još samo šačica mladih virdžina, što smatra naznakom poboljšanja statusa žena u društvu, no pitanje je hoće li takav trend nastupiti i u Afganistanu.
U razdoblju između 2006. i 2011. godine, međunarodna je zajednica donirala milijarde i inicirale različite projekte kako bi unaprijedila ženska prava, no osobito uz povlačenje međunarodnih trupa nužno je obratiti pažnju na položaj žena u toj zemlji i spriječiti koračanje unatrag. [J.J.] TheGuardian…
