Objavljeno

Teorijska čitanka: Joan Scott – rod kao kategorija povijesne analize

Foto: Evgenia Barinova

Joan Wallach Scott (1941.) američka je povjesničarka i autorica jednog od najutjecajnijih tekstova za izučavanje povijesti i roda, “Rod: korisna kategorija povijesne analize” (“Gender: A Useful Category of Historical Analysis”). Tekst je objavljen 1986. u znanstvenom časopisu American Historical Review (u kojem do danas ostaje jedan od najcitiranijih članaka), a zatim 1988. u knjizi Rod i politika povijesti (Gender and the Politics of History).

“Oni koji žele kodificirati značenja riječi vode unaprijed izgubljenu bitku,” započinje Scott svoj tekst, “jer riječi, baš poput ideja i stvari koje označavaju, imaju svoju povijest.”

Ova tvrdnja zvuči osobito relevantno i danas, u vrijeme kada ultrakonzervativne inicijative i Katolička crkva pokušavaju terminu “rod” pripisati značenja koja on nikad nije imao. Tekst Joan Scott stoga predstavlja izvrstan uvod i uvid u značenje “roda” i različite povijesne pristupe njegovom tumačenju.

KAKO SE RODIO ROD?

U drugoj polovici 20. stoljeća, piše Scott, feministkinje su počele aktivno upotrebljavati termin “rod” kako bi opisale društvenu organizaciju odnosa između spolova. Za njih ‘rod’ je označio odbacivanje biološkog determinizma i naglasio relacijsku dimenziju koja podrazumijeva da su ‘žena’ i ‘muškarac’ međusobno povezani termini koje ne možemo proučavati zasebno. Drugim riječima, u našim istraživanjima ne možemo se fokusirati samo na povijest podređenog spola (baš kao što se povijest klasa ne može baviti samo seljacima), već moramo “razotkriti čitav raspon spolnih uloga i simbolizma u različitim društvima i periodima kako bismo saznali koje su značenje imale i na koji način su održavale društveni poredak ili poticale njegove izmjene.”[i]

Osim toga, termin ‘rod’ počeli su koristiti i oni koji su vjerovali da ženski studiji mogu iz temelja transformirati paradigme disciplina poticanjem kritičkog preispitivanja pretpostavki i normi postojećeg akademskog rada. “Upisivanje žena u povijest nužno podrazumijeva redefiniranje tradicionalnih ideja povijesnog značaja kako bi se obuhvatila osobna, subjektivna iskustva kao i javno i političko djelovanje.”[ii] A kako bi ta nova povijest uključila i uvažila ženska iskustva, piše Scott, potrebno je uspostaviti rod kao kategoriju analize.

Međutim, napominje, u obzir se pritom moraju uzeti i klasa i rasa. Nužno je uključiti priče potlačenih i analizu njihove opresije jer ćemo na taj način uvidjeti da je nejednakost uspostavljena kroz najmanje tri osi (rod, klasa, rasa). No, za razliku od klase koja je relativno dobro definirana, rod i rasa manje su jasni. Iz tog razloga feminističke povjesničarke pokušale su pronaći upotrebljive teorijske formulacije roda.

 ROD IZVAN POSTOJEĆIH (TEORIJSKIH) OKVIRA

“Dosadašnji pokušaji razmatranja roda zadržali su se unutar tradicionalnih okvira društvenih znanosti, koristeći ustaljene formulacije koje daju univerzalna uzročno-posljedična objašnjenja,” navodi Scott. Upravo takvi pristupi – koji generaliziraju i pojednostavljuju stvarnost – njezina su meta.

S jedne strane, deskriptivni pristup opisuje fenomene ali ih ne interpretira, a s druge strane, uzročno-posljedični pristup nastoji objasniti kako i kada su ti fenomeni nastali.

Kao primjer prvog pristupa Scott navodi sve češće korištenje termina ‘rod’ umjesto termina ‘žene’ u stručnoj literaturi. Razlog tome je što u akademskom kontekstu ‘rod’ zvuči neutralnije i objektivnije nego ‘žene’ ili ‘ženski’. Budući da se uklapa u znanstvenu terminologiju društvenih znanosti, ‘rod’ je lišen “tereta” feminizma jer nema politički naboj termina ‘žene’ – ‘rod’ ne govori ništa o nejednakosti i moći i ne imenuje potlačenu (i dosad nevidljivu) skupinu. (Ironično, čini se da je u današnjem društvu situacija obrnuta – ‘rod’ je puno “opasniji” i političniji termin nego ‘žene’!) Međutim, problem s deskriptivnim pristupom je što ne može analitički preispitati postojeće povijesne paradigme, smatra Scott.

Svjesne toga, feminističke povjesničarke pokušale su analizirati rod uz pomoć različitih teorija, no u konačnici se izbor sveo na tri glavna pravca. Prvi od njih nastoji objasniti podrijetlo patrijarhata, drugi se poziva na marksističku tradiciju, a treći je vezan uz psihoanalizu.

TEORIJE PATRIJARHATA

Teoretičarke patrijarhata usmjerile su svoju pozornost na podređenost žena, objasnivši je muškom potrebom za dominacijom. Primjerice, filozofkinja Mary O’Brien definira mušku dominaciju kao posljedicu želje muškarca da nadiđe svoje otuđenje od sredstava reprodukcije vrste. Neke su pak podrijetlo patrijarhata pronašle u seksualnosti. Radikalna feministkinja Catherine MacKinnon tvrdila je da je seksualna objektifikacija žena primarni proces njihova podređivanja.

Scott je kritična prema ovoj poziciji, koja seksualnost shvaća kao neposredovanu činjenicu, van svake ideologije, ističući da “inherentna nejednakost samog seksualnog odnosa” ne objašnjava “zašto sustav moći funkcionira ovako kako funkcionira.” Za Scott, teorije patrijarhata ne otkrivaju kako rodna nejednakost oblikuje druge oblike nejednakosti u društvu, a njihovo objašnjenje muške dominacije (bilo da je riječ o reproduktivnom radu ili seksualnoj objektifikaciji) oslanja se na fizičku razliku između spolova, koja poprima univerzalni i nepromjenjivi karakter. Takav pristup za povjesničarke je problematičan jer pretpostavlja fiksno značenje tijela, a samim time i bezvremenost roda.

PATRIJARHAT I KAPITALIZAM

Pristup marksističkih feministkinja više je povijesno orijentiran, no nužnost postojanja materijalnog objašnjenja roda, smatra Scott, ograničilo je ili barem usporilo razvoj novih analiza. Primjerice, ekonomistkinja Heidi Hartmann patrijarhat i kapitalizam vidi kao odvojene sustave koji su u međusobnoj interakciji, no u konačnici “ekonomska kauzalnost postaje važnija, a patrijarhat se razvija i mijenja kao funkcija odnosa proizvodnje.” U tom smislu marksističko tumačenje ima suprotan problem od teorija patrijarhata: rod nije univerzalan i nepromjenjiv, već je “percipiran tek kao nusproizvod promjenjivih ekonomskih struktura.”

PSIHOANALIZA: ROD IZVAN KONTEKSTA

Psihoanalitička tumačenja roda Scott dijeli na dvije škole: angloameričku i francusku. Angloamerička škola – čije su predstavnice, recimo, Nancy Chodorow i Carol Gilligan – temelji se na teoriji objektnih odnosa, dok se francuska škola poziva na poststrukturalistička čitanja Freuda (najvažniji predstavnik je Jacques Lacan). Obje škole zanima proces nastanka subjekta i obje se fokusiraju na ranu fazu razvoja djeteta kako bi objasnile stvaranje rodnog identiteta. No, dok teorija objektnih odnosa naglašava utjecaj stvarnog iskustva (ono što dijete doživljava, čuje i vidi od roditelja/skrbnika), poststrukturalizam primarnu važnost pridaje jeziku, a orođeni subjekt vidi kao trajno nestabilan.

Ono što je problematično kod teorije objektnih odnosa, smatra Scott, je “njena doslovnost, njeno oslanjanje na relativno male strukture interakcije u proizvodnji rodnog identiteta.” Konkretno, to znači da je koncept roda vezan uz obitelj i domaćinstvo te da bi, primjerice, veća uključenost oca u skrb o djetetu mogla dovesti do drugačijeg razrješenja Edipovog kompleksa. Scott odbacuje ovu usku interpretaciju jer ona ne omogućuje povezivanje roda s drugim društvenim sustavima poput ekonomije, politike ili moći.

Psihoanalitičkoj teoriji pak zamjera inzistiranje na seksualnom antagonizmu kao glavnom obilježju roda. Zbog toga ova teorija u konačnici, smatra ona, univerzalizira kategorije ‘muško’ i ‘žensko’ unatoč tome što podrazumijeva određenu otvorenost i nestabilnost u načinu konstrukcije subjekta. Za povjesničarke to je problematično jer ne uzima u obzir povijesne specifičnosti i varijabilnosti. “Konstrukciju subjekta moramo razmatrati u društvenom i povijesnom kontekstu,” zaključuje Scott.

KAKO SCOTT DEFINIRA ROD?

U nastavku Scott nudi svoju definiciju roda koja se sastoji od dvije tvrdnje: 1) “rod je konstitutivni element društvenih odnosa baziran na percipiranim razlikama između spolova”, i 2) “rod je primarni način označavanja odnosa moći”.

Prva tvrdnja pak uključuje četiri međusobno povezana elementa. Prvi se odnosi na simboličke reprezentacije (npr. svjetlo i tama, nevinost i iskvarenost, itd.), a drugi na normativne koncepte koji nastoje “zauzdati” metaforičke mogućnosti simbola. “Koje značenje će u danom trenutku postati dominantno (i predstavljeno kao jedino moguće) je ono što zanima nas povjesničarke,” navodi Scott. Dobar primjer možemo naći kod vjerskih fundamentalističkih skupina koje silom žele “vratiti” navodno autentičnu, tradicionalnu ulogu žene iako zapravo ne postoji povijesni presedan za takvu ulogu. Treći element su društvene institucije poput tržišta rada, obrazovnog ili političkog sustava, a četvrti element je subjektivni identitet.

“Povjesničarke moraju preispitati načine na koje se orođeni identiteti konstruiraju i povezati svoja saznanja s nizom aktivnosti, društvenih organizacija i povijesno specifičnih kulturnih reprezentacija,” smatra Scott. Upravo bi međudjelovanje ova četiri elementa trebalo biti u fokusu povijesnog istraživanja.

Drugi dio definicije pak ukazuje na šire značenje roda kao polja unutar kojeg ili uz pomoć kojeg se artikulira moć u društvu. “Kada povjesničarke proučavaju kako koncept roda legitimizira i konstruira društvene odnose, one dobivaju uvid u reciprocitetni odnos između roda i društva te u konkretne načine na koje politika konstruira rod i rod konstruira politiku,” piše Scott. Drugim riječima, rod je sastavni dio uspostave i funkcioniranja (ne)ravnopravnosti.

ROD, MOĆ i NEJEDNAKOST

Primjerice, rod se kroz povijest koristio za opravdavanje vladavine monarha i za opisivanje odnosa između vladara i podanika. Na sličnom tragu je i argument protiv rastave braka francuskog kontrarevolucionara Louisa de Bonalda iz 1816. godine: “Kao što demokracija omogućuje narodu – slabom dijelu političkog društva – da se usprotivi postojećoj vlasti, tako razvod – svojevrsna ‘intimna’ demokracija – omogućuje ženi, slabom dijelu bračnog para, da se pobuni protiv bračnog autoriteta.” Stoga, da bismo “zadržali državu van dohvata naroda, nužno je zadržati obitelj van dohvata žena i djece,” zaključuje Bonald.

Scott također ukazuje na vezu između autoritarnih režima i kontrole nad ženama. Kroz povijest, vladari (pogotovo oni u usponu) tumačili su dominaciju, snagu, autoritet i moć kao maskuline, a neprijatelje, autsajdere i subverzivne elemente u društvu kao feminine, i taj su binarni kod materijalizirali u zakonima koji oblikuju živote žena (npr. zabranjuju političku participaciju, zabranjuju pobačaj, itd.).

“Takvi potezi razumljivi su ako ih analiziramo u terminima konstrukcije i konsolidacije moći. Nametanje kontrole ili snage poprima oblik politika vezanih uz žene,” piše Scott. A kako bi se moć učvrstila, razlika muško/žensko mora se doimati neuništivom, van ljudskog utjecaja, kao dio prirodnog ili božanskog poretka. U tom kontekstu, svako propitivanje rodnih odnosa predstavlja prijetnju čitavom sustavu (kao što možemo vidjeti i danas u kontekstu rasprava o Istanbulskoj konvenciji).

Scott smatra da razliku između ‘muškog’ i ‘ženskog’ moramo shvatiti kao problematičnu, a ne utvrđenu; kao nešto što nastaje u kontekstu, što se neprekidno iznova konstruira. To će nam omogućiti da objasnimo što žele postići oni koji se pozivaju na rod da bi opravdali svoje pozicije. Scott poziva na stvaranje povijesti koja će baciti novo svjetlo na stara pitanja, preformulirati stara pitanja na nove načine i učiniti žene vidljivima kao aktivnim sudionicama i autoricama povijesti. Uz to, objašnjava, ta “nova povijest će otvoriti mogućnosti promišljanja trenutnih feminističkih strategija i (utopijske) budućnosti, jer sugerira da rod mora biti redefiniran u skladu s vizijom političke i društvene jednakosti koja ne uključuje samo rod, već i klasu i rasu”.

 

 

[i] Natalie Zemon Davis, “Women’s History in Transition: The European Case,” Feminist Studies 3 (1975.-76.)

[ii] Ann D. Gordon, Mari Jo Buhle i Nancy Shrom Dye, “The Problem of Women’s History“, Liberating Women’s History, 1976.

 

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano