U 25 godina dugoj kazališnoj i filmskoj karijeri, glumica i pjevačica Judy Holliday okitila se Oscarom, Zlatnim globusom i Tonyjem.
Usprkos relativno malom broju uloga (dvanaestak filmova, pet kazališnih predstava i povremeni nastupi na radiju i televiziji), kao i činjenici da je najveći dio karijere provela igrajući istu ulogu simpatične ali naivne plavuše koja na kraju pokaže da je pametnija nego što njena okolina misli, sjajna je komičarka stekla zvjezdani status u Hollywoodu, kao i simpatije kritike i publike.
Od Tuvim do Holliday
Judy Holliday rođena je kao Judith Tuvim 21. lipnja 1921. u New Yorku. Bila je jedino dijete Helen Gollomb i Abrahama ‘Abea’ Tuvima. Svestrani otac bio je predsjednik Američke federacije glazbenika od 1929. do 1937. godine, član Američkog vijeća za cionističku strategiju i izvršni ravnatelj Američkog židovskog nacionalnog fonda, a povremeno je pisao i pjesme.
Kada joj je bilo četiri godine, majka ju upisuje na satove baleta, što u njoj razvija ljubav prema umjetnosti i javnim nastupima. Dvije godine kasnije roditelji joj se razilaze (iako se nikada nisu službeno rastali); Judith uglavnom odgajaju rođaci s majčine strane, a majka ih uzdržava dajući satove klavira.
Test inteligencije kojem se podvrgnula sa svega 10 godina pokazao je da Judithin kvocijent inteligencije iznosi čak 172, stoga ne čudi da je bila odlična učenica i maturirala kao najbolja u svojoj klasi.
Voljela je čitati, a brojne nagrade koje je osvojila za svoje književne uratke dokazuju da je imala dara i za pisanje.
U srednjoj školi razvija interes za kazalište: glumila je u nekoliko predstava, a nakon neuspješnog prijemnog ispita na Yale akademiji dramskih umjetnosti, dobiva posao telefonistice u kazalištu Mercury koje je vodio Orson Welles.
Potajno se nadala da će se iz telefonske centrale nekako uspjeti preseliti na pozornicu, no, to se nije dogodilo.
1938. za vrijeme odmora u planinama upoznaje Adolpha Greena, koji dijeli njene snove o glumačkoj karijeri. Njih dvoje, zajedno s Betty Comden, Alvinom Hammerom i Johnom Frankom, osnivaju malu plesno-pjevačko-glumačku družinu zvanu “The Revuers” (doslovno: sudionici/e revije), koja s vremenom stječe veliku popularnost i odane obožavatelje/ice. Uz stalne gaže u New Yorku imaju i tjednu emisiju na radiju te povremeno odlaze na turneje diljem SAD-a.
Njihov nastup u klubu Trocadero u Los Angelesu 1943. godine popratili su brojni lovci na talente. Nije prošlo dugo i filmske ponude počele su stizati – ali samo na adresu Judith Tuvim! Ona se, međutim, odbija rastati od Revuersa, pa filmski studio 20th Century Fox angažira čitavu družinu u mjuziklu Greenwich Village (1944.).
Nakon neslavne propasti njihovog filmskog debija (većina kadrova s Revuersima ‘izrezana’ je iz finalne verzije filma) družina se raspada, a Tuvim potpisuje ugovor s Foxom. Jedna od prvih stvari koju su novi poslodavci od nje zahtijevali bilo je da promjeni ime: Judith Tuvim postaje Judy Holliday (hebrejska riječ ‘tuvim’ znači isto što i engleska riječ ‘holiday’: praznik).
Te iste 1944. godina snimila je dva filma za Fox: Something for the Boys (u kojem je imala svega jednu repliku) i Winged Victory. Nakon premijere potonjeg filma, u studiju su odlučili da ipak ne žele produljiti ugovor s mladom nadom i Holliday se vraća u New York.
Scena iz filma ”Born Yesterday”
“Jučer rođena”
1945. Holliday napokon dobiva priliku da pokaže što sve zna i umije: uloga u kazališnoj predstavi Kiss Them For Me donijela joj je nagradu Clarence Derwent za najbolju sporednu ulogu. No, istinska potvrda njenog talenta dolazi iduće godine, kada će zaigrati u komadu Garsona Kanina Jučer rođena.
U središtu radnje su poslovni čovjek Harry Brock koji dolazi u Washington kako bi potkupio senatore da mu pomognu u realizaciji građevinskog projekta, i njegova ”praznoglava” djevojka Emma ‘Billie’ Dawn. Kad ga Billie svojim neznanjem osramoti u javnosti, Brock angažira novinara Paula Verralla da joj bude učitelj, a ona uz njegovu pomoć ubrzo otkriva da je pametnija nego što se čini.
Kanin je ulogu Billie napisao za svoju prijateljicu, glumicu Jean Arthur, no nakon što se ova iznenada razboljela, pisac se sjetio djevojke koja je ‘ukrala’ predstavu Kiss Them For Me. Jučer rođena požnjela je golem uspjeh (1642 izvedbe!) i lansirala Holliday u zvjezdanu orbitu.
U siječnju 1948. Holliday se udaje za glazbenika Davida Oppenheima, kojemu je rodila sina Jonathana Lewisa (1952.). Narednu, 1949. godinu obilježili su njen televizijski debi (u seriji She Loves Me Not) i povratak na film ulogom Doris Attinger u screwball komediji Adamovo rebro.
Uloga žene koja je upucala svog supruga, a oko čijeg se slučaja spori bračni i odvjetnički par koji igraju Katharine Hepburn i Spencer Tracey, Holliday je donijela prvu nominaciju za Zlatni globus.
Polučeni uspjeh, kao i svesrdna podrška Tracyja i Hepburnove (koja je navodno dojavila tabloidima da je Holliday zasjenila nju i Tracyja), omogućili su Judy da ulogu Billie Dawn reprizira i u filmskoj verziji Jučer rođene (producenti su, naime, željeli angažirati Ritu Hayworth).
Briljantna izvedba donijela joj je Zlatni globus, a usprkos jakoj konkurenciji (favoritkinje za nagradu bile su Bette Davis i Anne Baxter za film Sve o Evi, te Gloria Swanson za Bulevar sumraka) pripao joj je i Oscar za najbolju glavnu žensku ulogu.
Iako je uloga Billie ‘zacementirala’ Hollidayjin status Hollywoodske zvijezde, u određenoj mjeri joj je i naštetila budući da je do kraja karijere bila osuđena na uloge koje su sve redom bile varijacije na temu ‘glupe plavuše’. No činjenica da je usprkos tome što je vječito igrala istu ulogu uspijevala biti svježa i inovativna, najveći je dokaz njenog talenta.
Riječima same Holliday:
“Da biste uvijek iznova igrali glupu plavušu a pri tom (bez ‘pomoći’ svojih fizičkih atributa!) zadržali pažnju publike, morate biti itekako pametni”.
Prerani odlazak
Nedugo nakon nastupa u filmu The Marrying Kind (1952.), Holliday dobiva poziv na saslušanje pred Odborom za ne-američke aktivnosti.
Uključivanje njenog imena na zloglasan popis (navodnih) komunista i komunističkih simpatizera najvjerojatnije valja pripisati njenom sudjelovanju u dobrotvornim priredbama kojima se prikupljao novac za borbu za prava Afroamerikanaca/ki i potporu antifašističkih trupa u Španjolskom građanskom ratu, a koje su organizirale navodno komunističke udruge.Na saslušanju je još jednom odigrala ulogu naivke te odbila navesti imena svojih navodnih kolega/ica, komunističkih simpatizera/ki.
Iako nikakve konkretne optužbe protiv nje nisu podignute, pojavljivanje pred Odborom ipak se negativno odrazilo na Hollidayjin ugled i karijeru. Budući da je dobila trogodišnju zabranu nastupanja na radiju i televiziji, narednih se godina u potpunosti posvetila filmu. 1954. zaigrala je u dvije komedije s Jackom Lemmonom (tada novopridošlicom u Hollywoodu): It Should Happen to You i Phffft!
Jack Lemmon i Judy Holliday
Za svoju glumačku partnericu Lemmon je imao samo riječi hvale:
“Bila je inteligentna, nimalo nalik glupim plavušama koje je tako često igrala. Uopće ju nije bilo briga gdje se nalazi kamera ili kako će izgledati na filmu, niti se opterećivala zvjezdanim statusom. (…) Bila je jedna od najdivnijih osoba koje sam ikada upoznao.”
Uloga u hit mjuziklu Zvona zvone (1956.) donijela joj je nagradu Tony, a i ovu je ulogu kasnije reprizirala u istoimenom filmu (1960.). Nakon razvoda od Oppenheima (1958.), bila je u vezi s jazz glazbenikom Gerryjem Mulliganom, s kojim je ostvarila i glazbenu suradnju. Album Holliday With Mulligan (snimljen 1961., no izdan tek 1980.) sadrži njihove zajedničke uratke: pjesme za koje je Holliday pisala tekstove, a Mulligan ih uglazbljivao.
Nastup u filmu Zvona zvone ujedno je i njeno posljednje pojavljivanje na filmu. Nakon što joj je dijagnosticiran rak dojke, Holliday se podvrgava (uspješnoj) operaciji. Nažalost, nekoliko godina kasnije ipak podliježe opakoj bolesti. Preminula je 07. lipnja 1965. godine, dva tjedna prije svog 44. rođendana.
