Objavljeno

WikiLeaks: Junaštvo i kazna

Prije nego sam sjela da napišem ovaj tekst, pogledala sam film V for Vendetta i moram priznati da sam plakala. U mojoj bi verziji filma V, doduše, bila žena, ali bi Evey (Natalie Portman) zadržala odgovornost da spusti polugu i raznese simbol tiranije, zgradu britanskog parlamenta. Poslije njezinog zahvata – svijet će biti drugačiji, bolji. V for Vendetta je distopija koja se nada sretnom završetku, i mada nalikuje onome što živimo sada, ta je celuloidna stvarnost bitno drugačija od naše – ovdje nema nikoga tko bi polugu spustio do kraja. Iako je u kina pušten davne 2006, film i dalje upire prstom u apatiju i apolitičnost onih kojih se politika direktno tiče: kao da živimo nastavak u kojem V nije smogao snage da dovrši svoju odmazdu, a Evey nije pokrenula vlak.

Krajem studenog, WikiLeaks (osnovan 2006.) napravio je čudo i digao svijet na noge objavljivanjem depeša američke diplomacije. No dok se u filmu V for Vendetta, ljudi masovno priklanjaju ideji slobode i poistovjećuju s glavnim teroristom, WikiLeaks je podijelio javnost na one koje su oduševljeni civilnim neposluhom Juliana Assangea, čovjeka koje je inicijativu pokrenuo, i na one koji bi ga najradije vidjeli mrtvog. Postoji, međutim, mnogo onih koji još uvijek ne znaju što da misle. U neodlučne spadaju i feministkinje koje su zabrinute pričama o silovanju za koje Assangea terete švedske vlasti.

O tome zašto WikiLeaks treba podržati, pisala sam na blogu, ali iako sam odmah znala koliko je važna ta optužnica protiv Assangea, bojala sam se uhvatiti s tom temom u koštac upravo zbog implikacija da je jedna od dviju djevojaka koje su Assanga prijavile policiji – deklarirana feministkinja. Ne treba napominjati koliko je feminizam nepopularan. Da stvar bude gora, Ana Ardin (ili Bernardin) – nije „obična“ feministkinja: ona se, ako je vjerovati medijima, deklarira kao radikalna feministkinja. Govorimo o razlici koju će mnogi prešutjeti, ali koja u pravnoj teoriji znači puno. [Ana Ardin blog, twitter]

Moja je prva pomisao, nakon šturih informacija o policijskoj prijavi Ane Ardin protiv Assangea, bila kako je od nje užasno neodgovorno u takav pložaj dovesti ne samog Assangea, već feministkinje.


Blogeri su vrlo brzo pokrenuli priču o suradnji Ardin s CIA-om, o njezinom protivljenu Castrovoj politici, o tome kako je na policijsku postaju otišla s drugom djevojkom, samo kao pratnja, ali se onda iznenada predomislila i pridružila optužbama jer je bila zavidna i povrijeđena. Pronađeni su, zatim, njezini tweetovi koje je pokušala izbrisati, a koji govore o dobrom provodu s Assangeom. Netko je preveo sa švedskog njezin zapis na blogu u kojem objašnjava kako se osvetiti muškarcu koji nas povrijedi.

Nije pomogla ni činjenica da je Interpol raspisao tjeralicu samo par dana nakon što su u javnost s WikiLeaksa procurila diplomatska izvješća. Žene žrtve silovanja bile su ogorčene zbog promptne reakcije Interpola i s pravom su se počele pitati zbog čega je, ako je „samo“ riječ o silovanju, sudstvo reagiralo tako brzo, iako to inače ne čini. Ne treba, međutim, zaboraviti da je u kolovozu optužba odbačena, da bi parnica ponovo bila pokrenuta nakon curenja informacija, početkom ovog mjeseca. Slučajnost? Mislim da ne. Mediji i dalje nagađaju o tome je li tužilaštvo iskoristilo djevojke da se domogne Assangea ili su one svjesno odigrale svoju ulogu. U svakom slučaju, i one su se same našle na udaru.

Situacija se zakomplicirala kada je Naomi Wolf napisala ironičan tekst za The Huffington Post, naslovljen Julian Assange Captured by World’s Dating Police, reagirajući na Interpolovu tjeralicu. Wolf je svoj tekst iskoristila da se naruga navodnim žrtvama i samom Interpolu, što se nekim od feministkinja nije ni najmanje svidjelo. One su od samog početka smatrale kako je silovanje suviše težak delikt da bi se njime manipuliralo u političke svrhe te kako švedski zakoni o silovanju ni u kojem slučaju nisu prestrogi ili smiješni. Optužile su Wolf da trivijalizira silovanje. U tom je trenutku postalo jasno da su se feministkinje podijelile u dva tabora – na one koje Assangea podržavaju (bar dok se ne pokaže da je kriv) i na one koje smatraju da je silovatelj, iako mu krivnja još nije dokazana.

Blogosfera i mainstream-mediji su, u nedostatku detalja optužnice, počeli špekulirati i iznositi podatke koji su samo dodatno zbunili javnost. Nije se znalo, zapravo, i još uvijek se ne zna točno, čime sve optužnica tereti Assangea. Silovanje je isprva bilo protumačeno kao švedska verzija puknutog kondoma, ili seksa bez zaštite, da bi na kraju završili s informacijama o „iznenadnom seksu“ ili överraskningssex, što je kolokvijalan švedski naziv za silovanje te navodnom snošaju koji je Assange započeo dok je djevojka (s kojom je bio nakon Ardin) spavala.

Najzanimljivija priča, međutim, jeste ona po kojoj je Ardin pristala na seks, ali je onda, kada je kondom pukao (ili ga Assange, po jednoj od verzija, uopće nije koristio) – povukla svoj pristanak. Ukoliko žena povuče svoj pristanak za vrijeme snošaja, a muškarac je nastavi ševiti – to je kažnjivo djelo. Kako je to moguće dokazati na sudu, nije mi posve jasno.

O švedskom pravosuđu prije ovog incidenta nisam znala ništa. Da stvar bude gora, nisam znala ništa ni o feminističkoj pravnoj teoriji, koja je sad, zbog slučaja Assange, došla na loš glas. Jedino mi je poznato ime Catherine A. MacKinnon, zbog mog zanimanja za pornografiju: američka feministkinja i pravna teoretičarka spada u red radikalnih feministkinja koje se bore protiv pornografije. MacKinnon je, dakle, već davno izgubila moje simpatije. Suočena s činjenicom da njoj, između ostalih, imamo zahvaliti oštrije zakone o silovanju u Švedskoj – poželjela sam, međutim, saznati o čemu MacKinnon i njezine istomišljenice točno pišu.

Radikalne feministkinje, kako objašnjava Robin West,
smatraju kako je od žena seks uzet kao što je od radnika uzet rad.

Feministkinje poput A. Dworkin i MacKinnon, osamdesetih su fokus s trudnoće prebacile na heteroseksualni seks i penetraciju. Dworkin tvrdi kako je nasilje sinonim za spolni odnos. Svaki je heteroseksualni seks – silovanje jer je, poput trudnoće – invazivan i povređujući, što heteroseksualnu prisnost čini kolaboracijom s patrijarhatom. Takvi su stavovi bitno promijenili, odnosno, rekonstruirali, pravnu znanost u posljednjih dvadesetak godina, primarno, kako kaže West, u područjima silovanja, spolnog uznemiravanja, reproduktivne slobode i radnih prava vezanih uz trudnoću.

Glavni je problem kako zaštititi ženu od silovanja unutar obitelji ili u onim slučajevima u kojima nema znakova nasilja ili prijetnji smrću. Da bi se to postiglo, feministkinje su pokušale akcent sa spolnog odnosa prenijeti na pristanak i time dati ženama veću moć nad vlastitim tijelom. Kao što sam ranije rekla – čak i ako je seks dobrovoljan, žena u svakom trenutku može reći ne (bar u Švedskoj), to jest povući svoj pristanak, čime daljnja penetracija automatski postaje silovanje. Postoje indicije da je to jedna od mogućih optužbi na Assangeov račun, što je opet uznemirilo žene koje su bile žrtve pravog silovanja. Onako kako su feministkinje feministkinji Naomi Wolf spočitavale trivijalizaciju silovanja, tako su po forumima žrtve silovanja spočitavale Ani Ardin i njezinoj kolegici – to isto, najvjerojatnije iz bojazni da će poslije ovoga svi na optužbe za silovanje gledati kao na privatnu osvetu.

Javnost ne pokazuje previše sluha za pravne inovacije radikalnih feministkinja. Da je svaki seks – silovanje, neće se složiti one žene koje su silovane, niti će tu ideju podržati žene koje vole svoje partnere i uživaju u intimizaciji. Previše je, zapravo, razloga zbog kojih ideje radikalnih feministkinja ne korespondiraju sa svakodnevnim iskustvom.

Kad smo već kod radikala, zanimljiva je bila opaska jednog forumaša da je Ana Ardin prvi put spomenuta na ultradesničarskom blogu kao osoba koja je denuncirala Assangea. Komentar objašnjava kako je mlada socijaldemokratkinja omražena među desničarima zbog toga što je pokrenula časopis Islam koji promovira dijalog između muslimana i kršćana. Isprva nisam o tome previše razmišljala, ali posljednje su glasnije da je Ardin otišla u Gazu, i počinjem vjerovati kako u tome ima istine. Ako je to doista tako – desničari su ubili dvije muhe jednim udarcem. Naštetili su oboma, a najviše nama koji smo osuđeni na polovične informacije i tračeve.

Priča o silovanju je postigla ono što je vjerojatno i bio naum onih koji su je pokrenuli: skrenula je pozornost s WikiLeaksa na Assangea i umanjila vrijednost onoga što se na stranici objavljuje. Kao da će dokaz kako je Julian Assange nemoralna osoba biti istovremeno dokaz da je i WikiLeaks nemoralan poduhvat.

No da se vratim na početak. I V for Vendetta i WikiLeaks datiraju iz 2006. godine. U filmu, glavni protagonist krade, muči, ubija – ali ništa od toga ne umanjuje njegovu ideju o slobodnom društvu: film je završio u 2006. kada je i počeo, s jasnom porukom o nepobjedivosti ljudskog duha. Četiri godine kasnije, WikiLeaks pokazuje zbog čega je film – film: Assange je počeo kao V, ali nije uspio nagovoriti ljude da nose njegovo lice i suprotstave se, ujedinjeni, netransparetnosti međunarodne politike. Čak su i feministkinje u ovom slučaju zakazale, ne zbog toga što su preradikalne, već zato što nisu dovoljno radikalne: vjerovati u zakon koji do jučer nije valjao, i trebalo ga je popravljati – ne zvuči kao pretjerano pametna odluka.