Nekoliko načina na koje možete pružiti podršku Palestini. detalj ilustracije Rosite Uricchio
Nije potreban ni geopolitički akumen ni zavjerenička paranoja da bi se uvidjelo kako američko-izraelsko rješenje za prekid vatre u Palestini više nalikuje novoj fazi okupacije negoli početku održivog mira. Priznavanje palestinskog suvereniteta na Zapadu ne dolazi uz naročite obveze onim silama koje su se na njega odvažile sada, kada je i za njihova civilizirana nepca cijela stvar izmaknula kontroli.
Ovi diplomatski performansi namijenjeni su, među ostalim, primirivanju javnosti izmorene od praćenja genocida u visokoj rezoluciji, dok vojno-tržišni odnosi s Izraelom nastavljaju cvasti pod principom „Business-As-Usual“. Kada je već i međunarodni pravni sustav zakazao, nameće se pitanje tko će i kako spriječiti potpunu transformaciju Gaze u zgarište jednoga naroda, ili, što je gotovo identično, luksuzno odmaralište za elitu iz inozemstva.
Imperijalistički satrapi ne žele kultivirati svijet u kojemu država odgovorna za genocid ne može s ortacima pregovarati o sudbini onih nad kojima genocid vrši, tretirajući pravo na vodu, hranu, lijekove i krov nad glavom kao nevoljko ustupljenu milost. Ta zadaća pripada nama ostalima. Obratila sam se istraživačici, aktivistkinji i jednoj od osnivačica Inicijative za slobodnu Palestinu, Emini Bužinkić, te aktivistkinji i suosnivačici inicijative Studentice za Palestinu, Maji Osmančević, kako bismo raspravile o strategijama podrške Palestincima i Palestinkama, ali i važnosti sagledavanja njihove borbe kao borbe sviju nas.
Savjeti koji slijede zamišljeni su kao smjernice za daljnju razradu, implementaciju, promišljanje i djelovanje.
1. Osiguravanje hrane kao politički čin
Prema palestinskom Ministarstvu zdravstva samo je od 19. rujna 2025. godine 440 stanovnika Gaze, od čega 147 djece, umrlo od gladi. Integriranom klasifikacijom sigurnosti hrane (IPC), standardiziranim međunarodnim alatom za praćenje i prepoznavanje uvjeta gladi, ustanovljeno je da više od 281 000 ljudi, odnosno 30% populacije Gaze, pripada petom – najvišem – stupnju pothranjenosti, dok je njih 468 000 (50%) svrstano u četvrti stupanj. Nesumnjivo je da svaka uplata tamošnjim obiteljima prolazi kroz brojne trgovačke i krijumčarske ruke, no to ne umanjuje njezinu presudnost u spašavanju života.
Pred nama je stalno pitanje - kako prehraniti ljudi u Palestini. Znamo da je okupacija stvorila različite klase u palestinskom društvu, i znamo da, čak i izvan particije Gaze, Zapadne obale i Istočnog Jeruzalema, koji među sobom nemaju ni komunikacijskih tokova ni teritorijalne povezanosti, u Gazi stvarno žive najsiromašniji. Tamošnji ljudi mogu doći do hrane samo preko trgovaca i onih koji imaju zalihe. Doniranje novca zato nije samo humanitarni čin, nego i politički čin, jednako važan kao i čin prosvjeda, zaključuje Emina Bužinkić.
Neke od provjerenih platformi za prikupljanje humanitarne pomoći su:
Neformalna grupa „Pomozimo zajedno“, koja podupire rad gazanske pučke kuhinje:
Water is Life, grassroots projekt Palestinaca i Palestinki u suradnji s međunarodnim autohtonim kolektivima koji pomaže opskrbiti područje Gaze pitkom vodom.
Anketna istraživanja provedena među izraelskom populacijom ukazuju na većinsko podržavanje etničkog čišćenja Palestine. 82% ispitanih slaže se s prisilnim preseljavanjem žitelja Gaze u druge zemlje, pri čemu njih 56% to isto žele ostvariti s vlastitim sugrađanima arapskoga porijekla. Deradikaliziranje izraelskog stanovništva, o kojemu, jasno, u Netanyahuovom, odnosno Trumpovom mirovnom planu ne piše ni slova, nadilazi doseg naših neposrednih aktivističkih mogućnosti. No globalni pritisak može oduzeti materijalnu snagu njihovim rasističko-dehumanizirajućim narativima, ako ih već i ne odvede na put epistemološkog preispitivanja.
Individualni potrošački odabiri ovdje će učiniti vrlo malo, ali zajedničke koordinirane akcije druga su stvar. Jedan od ključnih aktera u zagovaranju obustave diplomatske, političke, korporativne, akademske i institucionalne suradnje s Izraelom, barem do trenutka dok ne ispuni svoje međunarodnim pravom propisane obveze, pokret je Boycott, Divestment, and Sanctions.
Sinergizirajući etičko i strateško, BDS periodički izdvaja nekoliko kompanija čiji bojkot potom potiče na globalnoj razini. Bužinkić naglašava i zasluge BDS-a u generiranju brojnih lokalnih i regionalnih akcija pokrenutih sa svrhom lakšeg snalaženja u ekonomskom odlučivanju. Među njima je i aplikacija No, Thanks predviđena za ustanovljivanje povezanosti pojedinih tvrtki sa izraelskim militarističkim kompleksom kroz jednostavno skeniranje barkoda na proizvodima.
3. Pridruživanje pokretima otpora i solidarnosti
Efikasnost pokreta otpora ne ovisi toliko o ekskluzivnosti koliko o masovnosti. Pogubnoj depolitizaciji društva ne doprinosi samo osobna i okolnostima uvjetovana pasivnost, nego i svojevrstan zazor, ili čak strah, od pridruživanja pojedinim kolektivima. Maja Osmančević kazuje da aktivističke skupine uvijek traže novo članstvo, zbog čega potiče građane i građanke da se obrate inicijativama u svojoj sredini i razvide kako da podrže njihov rad.
Lokalne grupe raspolažu mnogim strategijama nenasilnog disruptivnog otpora, od lijepljenja naljepnica u vlastitom kvartu, preko svjetlosnih projekcija i vješanja plakata u javnom prostoru, do poticanja političkih dijaloga u vlastitoj zajednici, sveučilištima, institucijama i radnim prostorima; palestinski mladi organiziraju, primjerice, telefonsko ometanje danske integrirane brodarske tvrtke Maersk, odgovorne za izvoz oružja izraelskoj vojsci. Čak i afirmiranje vrijednih inicijativa (poput britanskih, belgijskih i rumunjskih kampanja za obustavljanje podružnica izraelskog namjenskog giganta Elbit Systems) preko vlastitih društvenih mreža i medijskih platformi pridonosi kapilarnom mijenjanju algoritamske logike u korist otpora genocidu.
4. Znanjem protiv opresije
Svaki je iskorak iz ladica vlastitog depolitiziranog života vrijedan zalog u borbi za dostojanstvo Palestinaca i Palestinki, no razotkrivanje imperijalističko-kapitalističko-kolonijalne petlje u podlozi njihova ugnjetavanja ipak mora stajati u temelju dugotrajnijih transformativnih zahvata. Tek se tada solidarnost s Palestinom može uvezati u širi zahtjev za svijetom bez binarne ratne logike i profitnog mentaliteta, svijetom u kojemu genocid naprosto nije moguć.
Počeci zajedničkog učenja mogu izgledati raznoliko – kao razgovor o palestinskom historijsko-političkom kontekstu s osobama iz svoje okoline, ili čitanje palestinske poezije uz kavu s prijateljima. Obrazovanje na samoj granici praksisa predstavlja i čitanje i gledanje reportaža novinara i novinarki iz Gaze, dijeljenje životnih priča usmrćenih civila iz okupiranih područja kako bi ih se izvuklo iz bezimene omasovljenosti što uvijek prati rasističko-genocidna legitimiranja, pa i praćenje palestinskih youtubera i youtuberica.
5. Snaga u brojevima
Izlazak na prosvjede prokušan je izraz društvenog nezadovoljstva. Naravlju nužno uključiva i horizontalna, kolektivna mobilizacija izjednačuje težinu prisutnosti prekaljenih aktivistkinja sa onima čiji je teorijsko-politički put na samome početku. Sudjelovanje se ne uvjetuje iščitavanjem stručne literature ili intimnim poznavanjem dane tematike, već spremnošću na neposredno zajedništvo sa vlastitim sugrađanima. Iako se protestnoj logici često osporava djelotvornost, različita istraživanja ukazuju na njezin potencijal u oblikovanju javnog mišljenja, konkretnih političkih mjera te glasačkih ishoda.
U borbi za dostojanstvo i prava Palestinaca i Palestinki masovni iskazi solidarnosti mogu izvršiti dragocjen pritisak na strukture moći, čije odvraćanje pogleda od višedesetljetnog ponižavanja čitava stanovništva jedne de iure suverene države nerijetko poprima razmjere čistog suučesništva; izraelski kolonijalni projekt propao bi davnih dana da nije uživao vojnu, tehnološku, ekonomsku, kulturološku i medijsku podršku svojih inozemnih saveznika.
Javna se okupljanja stoga pokazuju kao pristupačan, ali i dragocjen aspekt političke higijene. Premda mogu služiti kao pristupnica aktivističkom angažmanu, Emina Bužinkić upozorava na njihovu zavisnost od drugih elemenata kolektivnog emancipacijskog pregalaštva:
Dosljednost je iznimno bitna. Prosvjed se ne organizira radi prosvjeda; on treba proizaći iz utrobe zajednice, dodatno usidriti naše odnose u solidarnoj zajednici i usmjeriti gnjev na strukture moći; pa i inspirirati novo djelovanje. Toliko je važno njegovati disciplinu bivanja u političkim pokretima, sagledavati i osobne odluke i sve vrste kritika koje se kreću u tim krugovima te pomažu u napredovanju i izoštravanju naših političkih pozicija, ali i našega drugarstva.
Pošto se uoči Međunarodnog dana solidarnosti s palestinskim narodom, 29. studenoga, diljem svijeta planira niz različitih akcija, prilika za iskušavanje moći ovakvog javnog foruma biti će mnogo. Ne valja propustiti prosvjed za zaustavljanje genocida u Gazi, koji Inicijativa za slobodnu Palestinu organizira danas, 18. listopada u 18 sati na zagrebačkom Trgu bana Jelačića pod sloganom „Ko je zasp‚o, neka se probudi!“.
6. Izgradnja zajedništva
Prosvjedi, sankcije, bojkoti, donacije i učenje polučuju stanovite učinke upravo zato što uzmiču kapitalističkom atomizmu, obnavljajući društveno tkivo kroz snagu zajedničkog djelovanja. Posramljivanje drugih zbog manjka javnog progovaranja o genocidu ne dovodi, tvrdi Osmančević, do preobražavanja političkih prostora:
Upiremo prst u krive ljude. Ljutnju i zahtjeve trebamo usmjeravati prema sustavu i onima na pozicijama moći, a u svojim zajednicama kultivirati prostore uzajamne podrške, empatije i razmjene znanja.
Nevoljkost uključivanja u propalestinske inicijative ponekad je ukorijenjena i u nemogućnosti nošenja s razmjerima i brutalnošću izraelske okupacije, pri čemu razvijanje sustava podrške obnavlja iskru kontinuiranog otpora.
Velik problem u metodologiji političkog organiziranja Osmančević vidi upravo u zanemarivanju ljudskih odnosa:
Kada se krećemo prema budućnosti koja sve više nalikuje distopiji, naši odnosi postaju ono što nas drži prizemljenima, ono što nam omogućava radikalno istupanje i djelovanje.
To se ne odnosi tek na partnersku, prijateljsku i obiteljsku mrežu, već i na svojevrsno socijaliziranje nevidljivog rada i osiguravanje protoka resursa na razini zajednice, bilo da je posrijedi čuvanje djeteta poznanici iz kvarta ili pak trampa domaćih namirnica sa susjedom.
Time, nastavlja Osmančević, razbijamo i mit nestašice koji kapitalizam konstantno utjeruje u našu psihu. Kroz stvarno i življeno iskustvo, iskustvo svoje zajednice, iskustvo organiziranja, iskustvo toga da imam drugare i drugarice koji me čuvaju i misle na mene shvaćam da sam okružena ljudima realnijima od mitova koje nam kapitalistička država prodaje.
7. Radikalna nada
U opresiji palestinskog naroda sabiru se sve silnice nepravdi koje današnji društveno-ekonomski odnosi napinju do samih ekstrema. Ustajanje za Palestinu ustajanje je protiv barbarizma, brutalnosti, jednoumlja i dogmatizma, a time i ustajanje za održivu, solidarnu, mirovnu budućnost. Njemu ne dostaju tek jednokratne simbolične geste, nego kontinuirano angažiranje i učenje.
Nadam se da mi nećete zamjeriti ako ovaj pregled završim jednim naoko individualističkim prijedlogom, a to je poziv na neprestano osluškivanje i namirivanje vlastitih somatskih, psihičkih i duhovnih potreba, uvijek sa sviješću da one nisu protivne ili odvojene od općeg dobra, nego, dapače, o njemu posve ovisne. Briga za sebe tada prestaje biti odvraćanje pogleda od svijeta, toliko drago buržoaskim projektima pasivizacije društva, i postaje dijalog s njegovom boli kroz radikalnu nadu u promjenu.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
