Hrvatska se policija 2003. godine odlučila za rebranding, pa je ukinula slogan „Policija u službi građana“ i uvela novi: „Sigurnost i povjerenje“. Misle li sve policije da je upravo to ono što predstavljaju građanstvu, ne znam, ali domaća policija uz pomoć svog PR tima u to pokušava uvjeriti i sebe i nas. I, kako to ide? Sudeći prema količini „1312“ grafita u svim javnim prostorima, rekla bih da sve super napreduje. Ipak, policija i zatvorski sustav svejedno se predstavljaju kao prva i jedina linija obrane od nasilja. No ne samo da to ne funkcionira već je i sama policija inherentno nasilna, o čemu je već bilo riječi u ovome tematu.
Pitanja koja se postavljaju jesu kako onda zaista povećati sigurnost, na koga se osloniti kada se nasilje dogodi – jer ono se neće prestati događati – kako ga minimizirati i smanjiti štetu i bol, kako se nositi s onima koji počine nasilje ili kako pomoći onima koji ga dožive. Koga da zovemo upomoć ako ne policiju? Ne postoji točan odgovor na ova pitanja, no razne inicijative i kolektivi nude nizove odgovora, ali i novih pitanja koja iz njih izrastaju dok tragamo za rješenjima koja nam najviše odgovaraju i najbolje funkcioniraju u specifičnim kontekstima. Ovaj će se tekst baviti prevencijom nasilja te radom s onima koji su ga doživjeli.
INCITE!, inicijativa koja u središte borbe stavlja Crne feministkinje i trans osobe, primjerice, nudi dobar i praktičan okvir u kojem kroz primjere možemo početi razmišljati o aboliciji zatvora. Pojam od kojeg se kreće jest community accountability, tj. zajednička odgovornost ili odgovornost zajednice. Prema njihovoj definiciji, to je strategija koja se temelji na kontinuiranom radu određene zajednice na vlastitoj sigurnosti i adresiranju nasilja. Zajednica može biti (izabrana) obitelj, krug prijatelja_ica, radni kolektiv, stanari_ke zgrade, kvart, selo, ljudi s kojima dijelimo hobi ili neku identitetsku odrednicu, npr. članovi_ice lokalne LGBTIQ+ zajednice, na čemu će i biti fokus u ovome tekstu.
Vrijedi zapamtiti da abolicija ne mora značiti državni udar, ona je svakodnevni proces i manifestira se i kroz mnoštvo koraka koje možda i sada činimo, nesvjesni toga da su oni dio šire društvene borbe. Prema inicijativi INCITE!, odgovornost zajednice uključuje zalaganje za vrijednosne stavove koji su protiv nasilja i opresije te za sigurnost i podršku te preuzimanje odgovornosti za sebe i druge kroz rad na afirmiranju tih vrijednosti. Odnosi se jednako i na nasilje koje nastaje unutar zajednice i na nasilje koje dolazi izvana.
Tako su, recimo, psihološke radionice i predavanja vezana za društvenu pravdu i specifične probleme s kojima se susreće LGBTIQ+ zajednica važan dio procesa jer osnažuju i osvještavaju članove_ice zajednice, koji_e svoje znanje mogu prenositi dalje. Ako i samo postanu feminist killjoys na obiteljskim ručkovima, i to je već nešto. Od književnog kluba do sporta ili od radionice heklanja do aftera, svi društveni eventi koji jačaju grupnu koheziju također su važan dio procesa, osobito ako otvoreno rade na stvaranju sigurnosti.
To su, primjerice, volonterski awareness timovi kojima se posjetitelji_ice partyja mogu obratiti u slučaju da trebaju pomoć umjesto da zovu policiju. Bilo da imaju problem s osobom koja ne poštuje njihov osobni prostor ili ih neželjeno dodiruje, bilo da se osjećaju loše zbog konzumacije alkohola ili droga, mogu se obratiti volonterima_kama koje imaju osmišljene strategije za nošenje s takvim situacijama.
Neki eventi unaprijed imenuju osobe zadužene za sigurnost te objavljuju svojevrsne kodekse ponašanja ili ih na licu mjesta prolaze uz suradnju s prisutnima. Cilj je da ljudi osvijeste svoja potencijalno problematična ponašanja te zajednički stvore sigurniji prostor za sve uključene. Kodeksima se najčešće definiraju i oprimjeruju koncepti kao što su pristanak ili različite vrste nasilja kako bi se odredilo što je u zadanom kontekstu prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje. Ovaj pristup prevenciji nasilja nikoga ne posramljuje jer možda nešto ne zna, nego stvara podržavajući prostor za učenje i rast, čak i ako osoba pogriješi i prekrši kodeks.
Osim spomenutih psiholoških radionica i grupnih aktivnosti, važne su i grupe podrške, peer-to-peer ili sa stručnim vodstvom, koje se bave problematikom specifičnom za određenu društvenu skupinu. Za LGBTIQ+ zajednicu ovdje su važne grupe podrške koje se, primjerice, bave autanjem ili tranzicijom, ali i one koje se bave problemima koji općenito zahvaćaju ranjive skupine, npr. manjinski stres ili ovisnosti.
No isto je tako važna i podrška zajednice koja ne predstavlja prevenciju, nego kolektivno suočavanje s nasiljem koje se već dogodilo i njegovim posljedicama. One mogu biti grupe podrške za, primjerice, osobe koje su doživjele seksualno nasilje, ali i ad hoc grupe nastale nakon što su članovi_ice zajednice pretrpjeli_e neku vrstu napada – npr. nakon povorki ponosa ili u prostorima u kojima su se dotad osjećali_e sigurno, kao što se dogodilo u Puli na nastupu drag kolektiva House of Flamingo.
Klasičan je i automatski potez zvanje policije i prijavljivanje napada iz mržnje, ali postoji li način na koji se možemo nositi s nasiljem bez njih? Takvi događaji možda ne ostavljaju značajan trag na sve, ali mogu biti neka vrsta kolektivne traume i važno je da se međusobno podržimo. Stvaranjem istinski angažirane grupe podrške svatko može ispričati svoju priču, izložiti svoju perspektivu te zatražiti ono što mu/joj treba da bi se ponovno osjećao_la sigurno u (javnom) prostoru.
Zbog posljedica doživljenog nasilja možemo žalovati, ljutiti se, kreirati prostor koji nas iscjeljuje i ponovno osnažuje, ali važno je da to radimo kao kolektiv, kao zajednica, a ne individualno. Možemo i osmisliti kako se želimo nositi sa situacijom, mislimo li zaista da nam za to neizbježno treba policija te kako ćemo se suočavati s još nasilja koje ćemo neizbježno doživjeti.
Možda nam se čini da trenutno nemamo prevelik utjecaj na sprečavanje homofobne ili transfobne mržnje, jer za to nam treba kontinuiran rad i dobra infrastruktura koja se ustrajno gradi, ali to ne znači da je sve izgubljeno. Iz prošlosti možemo učiti pa tako na idućim kvir eventima ili povorkama ponosa možemo pojačati mjere sigurnosti – to ne znači još policije, naprotiv, što manje ili bez nje. Zaštitu mogu pružiti i ljudi iz naše zajednice, ali mogu nam je pružiti i hrabri_e saveznici_e, druge opresirane skupine, aktivisti_kinje i kolektivi iz drugih sfera djelovanja koji_e mogu osiguravati prostore u kojima se okupljamo ili povorke ponosa, kao što se događalo u Grčkoj ili Turskoj kada se zajednica nije htjela ili mogla oslanjati na policijsku zaštitu.
Policija ostavlja dojam lažne sigurnosti, a ne pruža stvarnu zaštitu. Možemo se pokušati i sami_e zaštititi, u potpunosti ili do određene mjere do koje se osjećamo da možemo riskirati. Iz sigurne zone, okruženi specijalnom policijom, trebamo istupiti u zonu u kojoj možemo učiti, okruženi svojima, ali nije nužno da se zaletimo i istog časa nepripremljeni odskočimo toliko daleko u zonu panike u kojoj nas čeka samo paralizirajući strah.
Kao i dosad, s uključenom policijom, netko će na neki način stradati. Ništa od navedenog neće u potpunosti spriječiti ili izbrisati nasilje, i toga trebamo biti svjesne. Ali ne postoji jedan ispravan način na koji bi se zajednica trebala nositi s nasiljem kada razmišljamo izvan okvira policijskog sustava.
Prema inicijativi INCITE!, pitanje nije trebamo li zvati policiju ili ne, nego zašto je policija jedina opcija i što drugo možemo ponuditi. Pružanje utjehe, potpore i ponovno uspostavljanje osjećaja sigurnosti onima koji su doživjeli nasilje predstavlja ključan zadatak. Predanost stalnom i neprekidnom razvoju svih članova zajednice kroz edukaciju i prevenciju, ili nakon što se nasilje dogodilo, nije preduvjet političke promjene – to jest politička promjena. Na nama je da osmislimo vlastite održive načine za adresiranje nasilja bez policije. Sigurnost i povjerenje? Da, ali ne u policiju, već u zajednicu.
Pročitajte i ostale tekstove temata:
- Opasni kriminalci i dovoljno dobre žrtve
- Zakon kao zločin iz mržnje?
- Što slavimo na Prajdu okruženi policijom?
- Kako zajednica odgovara na nasilje?
Tekst je nastao uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
