Ako je ekonomska nejednakost i dalje u uzletu, kao što navodi Thomas Piketty u knjizi Kapital u 21. stoljeću, a naslijeđeno bogatstvo igra rastuću ulogu u ekonomiji, na koje to načine utječe na žene i koje se slabosti pokazuju u Pikettyevoj analizi uslijed odsutnosti roda i rase iz njegove knjige? Kako možemo, kao feministice, graditi dalje na Pikettyevoj analizi?
Odgovore na ova pitanja ponudile su Kate Bahn, suosnivačica portala Lady Economist; Joelle Gamble, ravnateljica nacionalne studentske političke organizacije Roosevelt Institute Campus Network; Zillah Eisenstein, međunarodno priznata spisateljica, aktivistica i ugledna znanstvenica anti-rasističke feminističke političke teorije na Ithaca Collegeu, New York; te Heather Boushey, izvršna direktorica i ekonomistica na Washington Center for Equitable Growth.
Kate Bahn:
Jedan od Pikettyjevih uspjeha jest njegova osjetljivost na ograničenja ekonomske teorije i nedostatke ekonomskih podataka. Ekonomska teorija, kako kaže, može pružiti generalni okvir i ekonomski modeli mogu biti korisne metafore, no na mnogo načina ekonomska teorija je nedostatna za opisivanje stvarnog svijeta.
No njegova suptilnost ne proteže se do rodnih predrasuda (kao ni rasnih ni etnocentričnih predrasuda) podcrtavajući ekonomsku teoriju i podatke. Ekonomska baza podataka organizirana kroz muški-dominantne institucije ima dugu povijest podcjenjivanja ženskih ekonomskih doprinosa.
2012 World Development Report on Gender and Development demonstrira kako žene češće nego muškarci rade u neformalnim sektorima tržišta rada, što znači da njihovi prihodi nisu dostupni u poreznim podacima na koje se oslanja Piketty. Iako ističe kako porezni podaci nisu dovoljni za opisivanje ekonomije zemalja u razvoju, gdje gotovo svi ljudi rade u neformalnom sektoru, ignorira vrijednost ženskog neformalnog rada za globalnu ekonomiju. U SAD-u žene čine 70% radnika u rubnim industrijama poput restorana, zbog čega je njihovu zaradu teško mjeriti.
Piketty nas podsjeća opet da ove kalkulacije označavaju relativne magnitude između različitih povijesnih perioda prije nego precizne opise. Mogao bi argumentirati kako neformalni rad nema dovoljno veliki udio u ekonomskoj aktivnosti da izmijeni relativne magnitude. Unatoč tome, ako je ono što nije izmjereno, rodno pristrano, tada se relativne magnitude među spolovima mijenjaju i predstavljaju kompliciraniju priču o nejednakosti.
Ovo je važno zato što je prihod od kapitala (kamate koje netko dobiva na imovinu) postao još više nejednak među klasama nego prihod od rada. Piketty govori kako ovo slijedi jednostavan zakon: stopa povrata na kapital viša nego stopa ekonomskog rasta vodi povećanju nejednakosti. Jedan zanimljivi efekt rastuće važnosti kapitala koji Piketty nikada eksplicitno ne priznaje jest da može povećati nejednakost imućnosti i među spolovima.
Joelle Gamble:
Pinkettyev Kapital prezentira analizu moći i bogatstva koja unatoč slabom spomenu marginaliziranih grupa osvjetljava neodgodive probleme žena i drugih rasa u SAD-u. Povećanje minimalne plaće i ulaganje u obrazovanje je važna politika koja može poduprijeti žene i ostale marginalizirane skupine na tržištu rada, no to ipak neće biti dovoljno.
Raspodjela bogatstva u SAD-u može se u suštini pripisati diskriminaciji. Što se tiče preraspodjele, postoje rješenja, poput Pinkettyevog prijedloga za uvođenje globalnog poreza koji bi teoretski zatvorio ekonomski jaz među klasama. No također postoje načini za ciljano smanjenje ekonomskog jaza među ženama i drugim rasama. Kako navodi Dean Starkman za The New Republic, ciljana redistribucija može zatvoriti ekonomski jaz između crnih i bijelih građana i široki raspon rješenja koji cilja na jednaku plaću i jednake šanse za žene, već postoji.
Zillah Eisenstein:
Razočaravajuće je u 2014. godini još jednom se vraćati na desetljećima stare argumente o vezi između kapitalizma, patrijarhata i rasizma. Veselje oko Pinkettyevog Kapitala podsjeća me na sve ono što se nije promijenilo kada se radi o razumijevanju kako mnoge forme ženskog rada nisu prepoznate kao integralne za patrijarhalno strukturiranje ekonomije. Nažalost, Pinketty nije u ovome sam.
Imam više toga za reći o onome što Pinketty, i Papa Franjo, pa čak i Barack Obama ne spominju, nego o onome što spominju. Svaki od ovih muškaraca javno osuđuje ekscesivnu nejednakost, no bez prepoznavanja kako strukturalni rasizam i patrijarhat intimno definiraju društvenu nepravdu. Ponašaju se kao da je kapitalizam singularni sistem, a ne preklapajući i višestruki strukturalni neksus moći. Pa čak i kada Obama pokreće inicijativu My Brother’s Keeper kojoj je cilj pružiti “šansu” crnim dječacima i mladićima, nema prepoznavanja rasizma kao usađenog u patrijarhat. Njegov program ne prepoznaje nejednakost koja utječe na djevojke i žene njegove rase. Umjesto toga, Obama razlama vezu između patrijarhata i rasizma na kapitalizam.
Piketty je vrlo kritičan prema distribuciji bogatstva i njegovoj koncentraciji. Možda kada bi se više fokusirao na stvaranje bogatstva, svim različitim putevima, kućanskim neplaćenim i potplaćenim radom, potrošačkog rada posebice u njegovim nevidljivim digitaliziranim oblicima, seksualnim i rasnim getoima radničke klase, i tako dalje, možda bi uvidio kako distribucija prihoda proizlazi iz barem tročlanog strukturiranja rada i kapitala: na rasu, spol i klasu.
Djevojke i žene obavljaju većinu fizičkog rada diljem svijeta i svih vrsti: kućanskog, zemljoradničkog, farmerskog, reproduktivnog, afektivnog i ropskog. Rađanjem se bave samo žene. Većina ovog rada prolazi neprepoznato te je mizerno plaćena, ako uopće. Ova seksualna klasa različitih žena ostaje javna tajna.
Piketty govori kako će ekonomska nejednakost nastaviti rasti zbog obrazaca naslijeđa nasuprot zasluga. Za žene svih rasa i muškarce većine rasa njihovo je naslijeđe definirano strukturama moći neprepoznatima u prevladavajućim idejama o kapitalu, radu i ekonomiji samoj. Pa zašto uopće započeti sa tako nepotpunim pristupom analizi akumulacije kapitala?
Želim novu vrstu Marksista koji su također anti-rasisti i feministi. Marx je de-normalizirao, denaturalizirao i historicizirao klasu, no nije to učinio sa rodom, spolom i rasom. To je ono što trebamo učiniti: denaturalizirati i povijesno kontekstualizirati rod i rasu i spol isprepletene sa kapitalom. Ovakva kontekstualizacija proširuje značenje rada i kapitala dalje od produkcije. Započinje povijesno-materijalističku analizu rasističkog kapitalističkog patrijarhata tako da inkluzivna kritika ekscesivne nejednakosti može biti izrađena.
Heather Boushey:
Je li Piketty relevantan za žene? Za feministice? Jest! Kapital u 21. stoljeću je knjiga koju bi svaka feministica trebala pročitati. Da bi ilustrirao kako nasljeđivanje utječe na ekonomiju, Piketty ukazuje čitateljima na romane Jane Austen, Henryja Jamesa i Honorea de Balzaca, napominjući kako “za likove Jane Austen pitanje rada nije uopće postojalo: sve što je bilo bitno jest veličina nečijeg bogatstva, bilo stečenog nasljedstvom ili brakom.”
Volim Jane Austen, no svakako mi je drago da nisam rođena 1800. Ovi romani svjedoče ograničenim opcijama koje su žene imale. Pravila oko nasljeđivanja ponovno će učiniti ogromnu razliku za žensku jednakost. Ide li nasljedstvo najstarijem djetetu ili najstarijem muškom djetetu? Što se događa sa smrću supružnika? Nasljeđuje li supruga ili dijete? Već znamo da su žene daleko iza muškaraca što se tiče imućnosti: 2014. samo je jedan od deset američkih milijardera žena, a među njima je više vjerojatno da je žena stekla bogatstvo naslijeđem nego muškarac budući da su jedna trećina milijardera koji su naslijedili bogatstvo upravo žene. Odgovori na ova pitanja možda neće biti dobri za žene. A ako ne budu, vrlo je vjerojatno da neće biti dobri ni za našu ekonomiju.
Tijekom 20. stoljeća, posebice u drugoj polovici, vidjeli smo sve veću rodnu jednakost od koje je naša ekonomija značajno profitirala. Prema jednoj studiji, žene su zaslužne za petinu produktivnih dobitaka između 1960. i 2008. godine.
Žene mogu imati puno koristi od ekonomije koja nagrađuje individue na temelju onoga što čine, a ne na temelju toga za koga se udaju ili tko su im roditelji. Nadam se da će feministice pokupiti malo Pikettymanije.
Izvor: The Nation
