Profitirati se može i od destrukcije i od rekonstrukcije, piše istraživačica i aktivistkinja Nela Porobić u svom nedavnom članku za časopis Eurozine. O razornosti vojne industrije cvrkuću i ptice na grani, ako već o njoj ne govore mediji ili političari. Stotine milijardi dolara vrijedna roba, jasno, mora se negdje iskoristiti. Činjenica da je cvrkut uvijek nadvladan zveketom, druga je stvar.
Resursi koji se mogu zgrnuti od oslabljenih, uništenih zemalja na izlasku iz konflikta rjeđe su predmet teorijskih, aktivističkih i dnevnopolitičkih promišljanja. Ono što Nela Porobić i istraživačica i aktivistkinja Gorana Mlinarević demonstriraju u djelu Mir koji to nije na primjeru postratne Bosne i Hercegovine danas u stvarnom vremenu možemo pratiti u Ukrajini: iznos potreban za infrastrukturnu i gospodarsku obnovu države Svjetska banka procjenjuje na 524 milijarde dolara. Ratu s Rusijom pritom se i dalje ne nazire kraj.
Svako zlo za neko dobro, rekao bi Zelenski. Ne točno tim riječima, ali za njega je sukob čije žrtve brojimo u milijunima „najveća prilika u Europi od Drugog svjetskog rata“. Na stranici advantageukraine.com, pokrenutoj 2022. od strane ukrajinske vlade s ciljem privlačenja stranoga kapitala, investitori mogu birati hoće li ulagati u ukrajinsku obrambenu industriju, metalurgiju, agroindustrijski kompleks, farmaceutiku, prirodne resurse ili nešto treće.
Ako Bosnu i Hercegovinu, a na njezinom tragu i Palestinu i Afganistan, možemo smatrati neoliberalnim laboratorijem u koji međunarodni fondovi, regionalne razvojne agencije i bilateralni donatori nahrupljuju nakon što je oružje (tobože) utihnulo, Ukrajina predstavlja njegov vrhunac, koordinirajući pustošenje iznutra s onim izvana. Potaknuti optimizmom ukrajinskog predsjednika, možemo kazati da ovaj slučaj i nije toliko katastrofalan kako se naoko čini, jer nam pruža najveću priliku za demonstraciju proturječja neoliberalnog mirovnog modela od Drugog svjetskog rata.
Središnja ideja ovakva pristupa svediva je na izjednačavanje mira s gospodarskim rastom. Da bi stimulirale ekonomiju ratom razorenih zemalja, međunarodne financijske institucije nude velike pozajmice uz tek pokoji, zaista beznačajan, uvjet, poput rastakanja radničkih prava, osiguravanja poreznih olakšica za korporacije te srozavanja sustava socijalne skrbi. Otplaćivanje nastalih dugova države gura u mjere štednje, privatizaciju socijalnih servisa i rasprodaju prirodnih dobara.
Čitava ova računica ne uključuje oporavak od kolektivnih rana, psiholoških i fizičkih trauma, gubitaka bližnjih i propuštenih prilika, riječju, dubokih i mnogostrukih utjecaja rata na ljudske živote. Sve je to delegirano na različite nevladine organizacije. Vladajuća garnitura za to vrijeme mora raditi na otvaranju domaćeg tržišta da bi se ono integriralo u svjetsku multilateralnu platformu. Globalni kapitalisti trebaju lokalne saveznike; tek će uz njihovu pomoć biti moguće otuđivanje, projektiziranje i najzad zatiranje redistributivnih i socijalnih funkcija države. Kako, u takvim uvjetima, uopće izgleda održivi mir?
Ako se osvrnemo na kontekst Bosne i Hercegovine, uvidjet ćemo da ovo pitanje nosi težinu samo ukoliko služi tranziciji iz socijalizma u kapitalizam. Mlinarević i Porobić obrazlažu kako je i koliko mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH nastavio reproducirati iste patrijarhalne militarističke mehanizme zaslužne za njegov početak.
Opći okvirni sporazum za mir, kolokvijalno prozvan Dejtonskim sporazumom, potpisan je 14. prosinca 1995. godine u zračnoj bazi Wright-Patterson nedaleko od američkog grada Daytona. Bilo je to zlatno doba zapadnog kapitalizma, doba kada je neoliberalni tržišni model kao jedina preostala i racionalna ekonomsko-politička mogućnost navijestila kraj povijesti, a ideje egalitarnosti, kolektivnog dobra i pravedne distribucije gotovo posve ustupile mjesto privatizaciji, konkurenciji i individualizmu.
Treba li igdje drugdje tražiti bolji jamac dugoročnom miru? Ekonomski rast, govore nam nacionalne i internacionalne elite, dovodi do stabilizacije unutarnjih i vanjskih odnosa i najzad daljnjeg razvitka; neposredni zahtjevi za pravdom, restitucijom i satisfakcijom tisuća i tisuća novopečenih udovica, invalida, žrtava nasilja i svjedoka sistemske destrukcije ionako nisu profitabilni; njihovi glasovi su „neinformirani“, ne vide širu sliku, samo bi krčili taj važan pregovarački prostor vođen igračima koje su sami birali.
Međunarodni stručnjaci zacijelo su sposobniji prosuđivati o najboljem načinu uspostavljanja mira od neukog balkanskog puka. Širom prihvaćeno (orijentalističko) tumačenje rata u BiH kroz prizmu etničke mržnje nije se ogledalo u geografskoj lokaciji potpisivanja sporazuma, premda ona simbolično ocrtava dezavuiranje političkog subjektiviteta bosanskohercegovačkog stanovništva, razdijeljenog i pospremljenog u ladice konstitutivnih naroda i lišenog dotadašnjih priznatih multietničkih institucija.
Antiratni i antinacionalistički glasovi što su se zaorili Sarajevom 1992. godine ignorirani su tada kao što se ignoriraju i danas; tornjevi od bjelokosti imaju izvanrednu zvučnu izolaciju. Ženska populacija, koja je u ratu preuzela značajan dio brige o zajednicama i domaćinstvu, kao i feministkinje, potpuno posvećene mirovnom i humanitarnom radu, također su bile isključene iz „dejtonskog teatra“.
O nevidljivosti osoba izvan propisanih etničkih i heteropatrijarhalnih okvira, napose u kontekstu repatrijacije i povrata imovine, ne treba mnogo govoriti. Sve se ove skupine u neoliberalnom mirotvorstvu smatraju teretom društvu i opstrukcijama protočnosti kapitala. Vojni aspekti mirovnog rješenja predviđali su demilitarizaciju i postizanje regionalne stabilnosti, no vojnim i paravojnim formacijama iz ratnog razdoblja stavljena je tek „civilizirana“ omča u NATO i, donekle, EU izdanju.
Čime su nabrojane mjere rezultirale? Ekonomski prosperitet, točno onaj koji ima pružiti garanciju dugotrajnom miru, danas se smatra ostvarivim ni više ni manje nego jačanjem namjenske industrije; 2004. godine Bosna i Hercegovina izvezla je oružja u vrijednosti od 35 milijuna eura, 2015. godine ta se brojka popela na 105,3 milijuna, a 2024. iznosila je 286,5 milijuna eura. Primirje više nalikuje poluvremenu, što kroz Pigmalionov efekt legitimira daljnje naoružavanje u obrambene i sigurnosne svrhe; sila jačega savršeno se uvezuje u neoliberalizam. Civilna je provedba Dejtonskog sporazuma još izravnije otvorila vrata kapitalističkoj političkoj ekonomiji.
Veoma vidljivo je bilo da su pored uniformi, plavih šljemova i novinara sa kamerama, koji su bili tu tokom rata, počeli pristizati i drugi stranci. Ovaj put su nosili odijela i imali aktovke, projektne prijedloge i uvjerenja da je njihova organizacija ili njihova država najvažniji igrač na sceni. Neki su dolazili sa novcem, neki sa idejama, neki sa ambicijama, neki sa saosjećanjem i iz solidarnosti, neki tražeći avanturu, a mnogi sa orijentalističkim poimanjem nerazumnih balkanskih muškaraca i podređenih i viktimiziranih žena kojima treba „pomoći” da uspostave “novo, demokratsko društvo”, pišu autorice u četvrtom eseju.
Na implementacijskoj konferenciji u Londonu 1995. godine uspostavljeno je Vijeće za provedbu mira, čije su najutjecajnije članice bile i među najvećim donatorima i zajmodavcima države. Mehanizmima poput bonskih ovlasti, namijenjenih obuzdavanju geopolitičkih nadmetanja (napose između NATO-a i Rusije) na bosanskohercegovačkom prostoru pod krinkom mirotvorstva, Ured visokog predstavnika provodio je različite intervencije u izmjenama zakona po kaznenoj, ekonomskoj i pravnoj liniji, a nakon 12 godina zatišja ponovno ih upreže 2021. godine u svrhu nametanja izmjena i dopuna Kaznenog zakona BiH, baš onda građani i građanke počinju glasnije propitivati autokraciju domaćih i kolonijalizam međunarodnih moćnika.
Sa dugotrajnom depolitizacijom društva slijedilo je i ideološko prestrojavanje ženske borbe; tradicija feminističke baštine i aktivizma na ovim prostorima izbrisana je u korist neutraliziranog projektnog pristupa ravnopravnosti, o čijim stvarnim dosezima i mogućnostima u našem nedavnom razgovoru Nela Porobić zaključuje:
Ako se pogleda neka bliža historijska projekcija, učinci pojedinih projekata nikada nisu mogli biti strukturni, jer se ne bave patrijarhatom, kapitalizmom i svime što je doista nužno adresirati za postizanje rodne ravnopravnosti. Važno je gledati kompletan neksus između humanitarne, razvojne i mirovne politike međunarodne zajednice, odnosno donatora, koji ima isti efekat na nevladine organizacije i u BiH, i u Hrvatskoj, i u Afganistanu, Ukrajini i drugdje.
Stvarni problem leži u pristupu, jer nevladine organizacije kao koncept dolaze iz neoliberalne kapitalističke domene koja uzima jedno pitanje, depolitizira ga i nastoji projektno transformirati; uopće je nebulozno reći da se rodnom ravnopravnošću ili nekom drugom važnom temom možemo baviti od projekta do projekta.
Alternativa, doduše, zahtijeva korjenite promjene u organizaciji života kakvu poznajemo, a jednako ih očiglednima i neizglednima čini činjenica da se danas više ne mogu provesti isključivo u nacionalnim okvirima. Gorana Mlinarević ističe:
Svjedočimo autoritarizmu u čitavom svijetu. Kapitalizam je u kulminaciji, imamo regresivne želje za imperijalističkim kraljevima, ali i sve veću svijest ljudi na globalnom nivou da se nešto treba promijeniti. Sve je više i antikapitalističkih poziva, ali zabrinjava nedostatak političke utopije ljevice. Još smo uvijek partikularizirani u neoliberalnim identitetima koji nas zatvaraju u nacije-države. Nekako uspijevamo razbiti ove matrice kroz, recimo, proteste protiv genocida u Gazi, imamo razmjene, imamo mreže, čak i zajedničke akcije, ali to još uvijek nije dovoljno.
Nadahnimo se još jednom proaktivnošću financijerskih i političkih oportunista: nepristupačnost pregovaračkih stolova prilika je da razmislimo o tome gdje da postavimo nove. Razgovor o ratu i miru ujedno je, naglašavaju Mlinarević i Porobić, razgovor o izgubljenim pravima na dostojanstven rad, zdravstvo, školovanje, slobodu nad vlastitim tijelima i nizu drugih pitanja koja možemo otvarati u lokalnom i globalnom kontekstu. Tek se na tom tragu počinju nazirati obrisi održivog mira.
Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
