Objavljeno

Tri muškarca i abortus

U Hrvatskoj je gotovo sigurno da kada za stol kao govornici sjednu tri muškarca, tijesno povezana s katoličkom crkvom (jedan je član Opusa Dei, drugi je predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije, a treći u uglu je, za svaki slučaj, samo advokat, ali i taj je također gorljivi katolik), možete se kladiti da će se govoriti o seksu.

Ali prije svakog govora o seksu, kao pravi muškarci, zavapit će protiv prava na abortus. Prvo valjda stoga što kondom smeta crkvi, potom i njih nekako žulja, a pored sve te smetnje, abortusu nisu izložena njihova tijela. Tek da se vidi tko je čijeg ‘tela gospodar’, a tijelo, čiji bi spomenuta gospoda muškarci voljeli biti gospodarima, jest naravno žensko, pa se i razgovor o onome što se žena uglavnom i bitno tiče odvija uglavnom bez njih samih.

Da je seks vruća tema među popovima i pridruženim građanskim inicijativama sličnih inklinacija doista nije nikakvo iznenađenje, jer se jedva možemo prisjetiti da su već dugo vremena o ičemu drugome i razglabali od Kaptola do zadnje seoske crkve. Dvojica od tri muškarca još su hrabro dala i intervju za tjednik Globus kako bi javnost upoznali detaljnije s vlastitim mislima. Hrabri i odlučni muži su dr. Stjepo Bartulica, predsjednik građanske udruge Centar za obnovu kulture, ujedno i povjerenik predsjednika Republike Ive Josipovića za vjerske zajednice, i dr. Vice John Batarelo, predstojnik Ureda za pastoral obitelji Zagrebačke nadbiskupije i vanjski član saborskog Odbora za dijasporu, ali, istodobno, i predvodnik udruge Vigilare.

Debata oko abortusa, nakon što je se svakih nekoliko godina sjeti netko iz Kaptola i njegova socijalnog okoliša i odluči postaviti to pitanje, beznadno je monotona. I to iz jednostavnog razloga što to baš i nije neka debata. Naime, kaptolski krug smatra da je dovoljno viknuti, Dolje abortus, mi smo protiv abortusa, to se protivi našem svjetonazoru, abortus je ubojstvo!, pa da to bude ozbiljno uzeto kao argument protiv. Već dugi niz godina pratim tu temu i ne sjećam se niti jedne analize koja bi se s te, dakle, suprotne svjetonazorske pozicije uputila i upustila u argumentiranje vlastitih stavova i/ili osporavanja onih drugih. I sada su se dva  muškarca ponovno sjetila da pravednički zatraže da se i pitanje abortusa otvori u Hrvatskoj. Pa još i revolucionarno dodaju Zašto bi to bio tabu?

Može se razumjeti da nisu znali, mada su se mogli prethodno uputiti, da se o toj temi svako toliko raspravljalo, i to desetljećima. Istina, nije bilo rasprava u pravom smislu suprostavljanja dvaju ili više vrsta argumenata, jer su o tome uistinu raspravljali samo oni ‘drugi’. Lijepo je čuti tako revolucionaran ton i borbu protiv tabua, no jedino što je, u cilju  rušenja tabua i otvaranja diskusije, jedan od muškaraca (Batarelo) rekao jest: Kao socijalni konzervativci smatramo da je pravo na život jedno od temeljnih ljudskih prava.

I to bi bilo sve? To da su socijalni konzervativci je određivanje vlastite političke i svjetonazorske pozicije, koja najvjerojatnije (ne i nužno) uključuje i protivljenje abortusu. Dakle, u smislu argumentacije protiv abortusa nije rečeno ništa. Otprilike kao da bi kazali, mi smo protiv abortusa jer smo svjetonazorski protiv abortusa. Zamislite Batarela i muškarce da netko sa lijeve pozicije kaže: mi smo lijevi socijalisti i mi smo za abortus jer je to u skladu sa našim svjetonazorom. Bili bi s pravom indignirani takvom ‘razinom’ argumentacije. I ja s njima.

A tek pozivanje na pravo na život kao jedno od temeljnih ljudskih prava? Ne možemo se više složiti s time što kažu. Jedino nedostaje ‘sitnica’, to jest argumenti i rasprava o tome kada to, što je zaista živo, postaje čovjek, pa da bi se na to odnosila prava, koja nedvojbeno pripadaju ljudima. A o tome je napisana cijela literatura. Međutim, na to smo do sada dobivali kratak i nejasan odgovor, koji glasi: od začeća, jer tako je bog odredio. E sad smo opet u slijepoj ulici, jer se u tom slučaj, niti o tome ne može debatirati. Može li se možda debatirati o tome da isti bog dopušta crkveni blagoslov oružja, a oružje, koliko mi je poznato, služi samo kao sredstvo za ubojstvo? Pretpostavljam, ni to se ne može. I nakon što je sveo mogućnost ikakve debate praktički na nulu, muški duo usklikne slavodobitno i revolucionarno: Zašto bi to bio tabu? Stvarno, zašto?

Bilo je tu još zanimljivosti; u intervjuu koji su dali tjedniku Globus, dvoje muškaraca su bili predstavljeni kao ‘novi konzervativci’, vjernici, katolici, ali pomalo stidljivi ili čak uplašeni. Kaže autor koji je vodio razgovor  kako ‘su dugo razmišljali hoće li mi dati intervju’, jer, naglašavaju da time ‘puno riskiriraju, da će se njihove izjave, sigurno, različito tumačiti na raznim stranama te da je ovo vrlo važan i osjetljiv trenutak i za njih same – jer je riječ o njihovu prvom izravnom istupanju u novinama’, dosad su više nastupali u pozadini, gotovo kao neka vrsta ‘sive eminencije’ određenih zbivanja ili konkretnih događaja”.

Dakle, muškarci bi debatu, otvoreni su, kažu, za sve razgovore, tako i Otvoreni smo prema svima pa i prema premijeru Milanoviću i ministru Željku Jovanoviću, ali time eto puno riskiraju. Što riskiraju? Da ih se tumači različito, i da ih tumače na raznim stranama. Stvarno, kako si to oni zamišljaju javnu debatu o bilo čemu? Ti raznorazni koji bi ih različito tumačili, umjesto harmonije slaganja, ne propitivanja, ne suprotstavljanja drugačijih (raznih) mišljenja. Stvarno, rizik je velik. Muškarci su i neobično osjetljivi, pa traže malo javne empatije, jer je za njih same ovo vrlo važan i osjetljiv trenutak (ne znam koliko dječaci imaju godina, ali na fotografijama izgledaju kao da su nadrasli kratke hlačice)  budući da je riječ o njihovu prvom izravnom istupanju u novinama.

Što na ovo reći osim da im je djelovanje u javnosti, konfrontacija ideja, debata, koju tako silno zazivaju, u stvari krajnje neugodna, rizična dapače, te da se daleko bolje  osjećaju kao sive eminencije određenih zbivanja ili konkretnih događaja. Naravno, jer ih takve bez javne (intelektualne) fizionomije nitko ništa ne može upitati, dovesti njihove stavove u pitanje, javnost za njih i ne zna, osobito ne poznaje njihove ideje, ali kojima ipak i tako rado upravljaju iz pozadine. Kako da se s tim debatira, australski iseljeničko-doseljenički duet vjerojatno ima ideju ali će ju zadržati za sebe.

Neobično tolerantni Bartulica se zalaže za društvo u kojem će svaki pojedinac naći svoje mjesto. Nije se međutim Bartulica izjasnio koje bi to mjesto bilo, da li ravnopravno sa svim građanima i u svim pravima ili pak neko mjesto s ponekim ograničenjem. Pa ni ne radi se o nalaženju ‘svojeg mjesta’, već svaki građanin mora imati pravo i dostupnost svakog mjesta, pravo koje je svakom građaninu ustavom garantirano

Ističu da je sekularna filozofija militantna, obrušivši se osobito na Francusku i Španjolsku, vidjevši u njoj i fanatizam koji “promiče takve dogme, koje nikako ne mogu koegzistirati sa kršćanskim svjetonazorom”. Koje su to dogme, gdje se u njima očituje fanatizam, to nije rečeno, ali je u svemu ipak rečeno ono najvažnije, to jest, da one, sekularne filozofije, ne mogu koegzistirati s kršćanskim svjetonazorom, koji je u njihovu iskazu diskretno ali nedvosmisleno postavljen kao standard, pa tko ne može sa standardom, taj je devijantan, a takav naravno ne može biti dio standarda. Podsjetilo me to, ali u negativnom smislu, na napore pape Franje u pravcu inkluzivnosti, no ovi naši katolici, teolozi i tomu slično skloniji su prefiksu ‘eks’. Tako se odredivši prema navodno militantnom i dapače fanatičnom sekularizmu, i bez namjere, otkrili su  u stvari vlastitu, dobro prikrivenu fanatičnu ekskluzivnost, koja bi, kad zatreba i prilike omoguće, mogla lako postati ono za što optužuju sekularizam – militantna.

Ta je isključivost zasad dobro umotana u umiljate fraze. Tako Batarelo pripovijeda o svom odrastanju u Australiji, gdje je kao pripadnik etničke manjine vrlo dobro znao što znači biti drugačiji te da suosjeća s pojedincima koji su drugačiji. Reče da, kao papa Franjo, ne osuđuje homoseksualce, ali osuđuje određene lobije koji imaju svoj ‘dnevni red’, a u koji ulazi redefiniranje braka. Pri tom manipulira i s papinom izjavom s tim u vezi, a koja se odnosi na ‘vatikanske homoseksualne lobije’ koji imaju malo drugačije agende i zadnja im je stvar pitanje redefinicije braka. Ali baš se fino uklopilo i dobacilo lopticu Bartulici koji pak kaže kako nikada ne bi podržao nijednu inicijativu koja ugrožava nečija prava ili dostojanstvo osobe. Jako mi je žao ako je došlo do krive interpretacije ovog referenduma. Ja se zalažem za tolerantno društvo u kojem će svaki pojedinac naći svoje mjesto. Sve puca od tolerancije i, prije spominjanih, ljudskih prava embrija. Nečije pravo, a ovdje se govori o homoseksualcima (LGBT zajednic.),  jest i pravo (temeljem istog ovog našeg smušenog Ustava) da svaki građanin mora moći uživati jednaka prava kao i svi ostali. A ova inicijativa, zaključno s referendumom, koji su zlonamjerni ‘krivo interpretirali’, poriče pravo jednoj grupi građana, i to temeljem njihove spolne orijentacije, da uživa pravo koje bi kao i svako pravo trebalo biti garantirano svim građanima, pravo na brak.

Neobično tolerantni Bartulica se zalaže za društvo u kojem će svaki pojedinac naći svoje mjesto. Nije se međutim Bartulica izjasnio koje bi to mjesto bilo, da li ravnopravno sa svim građanima i u svim pravima ili pak neko mjesto s ponekim ograničenjem. Pa ni ne radi se o nalaženju ‘svojeg mjesta’, već svaki građanin mora imati pravo i dostupnost svakog mjesta, pravo koje je svakom građaninu ustavom garantirano. I onim spominjanim ljudskim pravima. Hoće li konzumirati svoja ljudska prava, na njemu je, hoće li se držati ‘svoga mjesta’ (ma što to bilo, ali jako nalikuje na geto), ili će htjeti, kao slobodan ravnopravan građanin, biti gdje želi, to je u domeni izbora i odluke  samog građanina/ke. Sve to sa ‘svojim mjestom’ jako, prejako podsjeća na onaj znameniti autobus i crnkinju koja se nije držala “svojeg mjesta”, u stražnjem dijelu autobusa.

Svašta je tu još bilo, spominjala se i seksualna revolucija (tek da se ne zaboravi da je seks ipak najslađa tema) i sva zla vezana uz to, kao primjerice kontracepcija, mini suknje,  nemoral opći, za koji je, da bi ga se obuzdalo, čak razvijena i ‘teologija tijela’. Nije Wojtyla, njezin tvorac, ni slutio koliko se njegovi popovi rado bave teologijom i praksom tijela. Osobito mladih. Eto i spomenuše Damira Stojića, koji na “teologiji tijela” odgaja tisuće studenata. Zgodno.

BB (Bartulica i Batarelo, nije Brigitte Bardot, op.a.) inače silno žele biti znanstveno uvjerljivi, pa će se pozivati na empiriju, no bez elaboracije. Tako će udarnički reći Ako želimo jako društvo i jaku ekonomiju, taj cilj nećemo postići ako nemamo i zdrave obitelji. To je empirijski dokazano. Ili, Empirijski je dokazano da tamo gdje imate sretne brakove i sretne obitelji – da su tamo i sama djeca uspješnija, zadovoljnija, ambicioznija. Za prvu tvrdnju empirija će se morati pomučiti, ili posuditi zanimljive spoznaje na tu temu iz poznatih totalitarističkih sistema. U vezi s drugom tvrdnjom, empirija je čak izlišna. Naravno da su tamo gdje su brakovi i obitelji sretne, i djeca uspješnij itd. Još samo treba dodati da je svejedno da li je to brak/obitelj homoseksualnih ili heteroseksualnih partnera/ica.

Što međutim (u)činiti s onim, heteroseksualnim brakovima/obiteljima u kojima pate žene, jer ih muževi tuku, pate djeca gdje ih svi tuku, tamo gdje vlada siromaštvo, neukost? BB bi konačno i morali pročitati nešto što empirija govori o tom užasnom aspektu suvremene porodice. Heteroseksualne, za sada. Ima literature, a dostajat će za početak policijski izvještaji o  zlostavljanjima u obitelji. Heteroseksualnoj obitelji. Žena i djece prvenstveno. I teško je reći što je mučnije, raširenost ili brutalnost nasilja, no to neka prosude sami BB kad se konačno doista posluže empirijom.

Smijurija za kraj. BB, kao i Željka Markić i još poneki, u trenutku kad se očituju u javnosti, jednostavno nemaju puno ideja što bi i kako bi. Pa onda ‘posuđuju’. Vidjeli smo razmjere ‘posuđivanja’ Željke Markić, osobito marketinških ideja. Isti postupak vidimo i kod intelektualne konzervativne elite. Naime, postalo je gotovo zamorno koliko lijevi intelektualci, i to desetljećima, zazivaju neka bolja vremena u kojima bi se konačno pojavili pismeniji i obrazovaniji desni intelektualci, sve u nadi da će se moći doista i razgovarati, smisleno i argumentirano. I sad, Batarelo svečano i superiorno izjavljuje da je u događanjima oko referenduma do izražaja došla plitkoća liberalne ljevice koja nije iznosila argumente, nego plitke političke parole. I onda još doda prepisano iz repertoara ljevice, promijenivši samo termin desnica u ljevica, Mi bismo željeli da u Hrvatskoj do izražaja dođu istinski lijevi intelektualci koji će braniti svoja uvjerenja, a ne stigmatizirati svoje neistomišljenike.

Obzirom na ono što smo imali prilike pročitati i što nam socijalni konzervativci imaju kazati, nada i vapaj ljevice za pametnijom desnicom još će morati pričekati ispunjenje.


Povezano