Objavljeno

Teorijska čitanka: Siloviti spermiji i jalova jajašca

Foto: Lennart Nilsson

Predodžbe jajašca i spermija u popularnoj kulturi, ali i znanstvenim istraživanjima uvelike su definirane društvenim stereotipima ‘muškog’ i ‘ženskog’, glavna je teza teksta “The Egg and the Sperm: How Science Has Constructed a Romance Based on Stereotypical Male-Female Roles” (1991.) autorice Emily Martin, antropologinje koja iz feminističke perspektive analizira znanstvenu literaturu, osobito onu koja se bavi ljudskom reprodukcijom.

“Intrigira me kako kultura oblikuje način na koji znanstvenici/e opisuju svoja otkrića o prirodnom svijetu,” piše Martin, dodajući da je jedan od ciljeva njenog članka “razotkriti rodne stereotipe koji se skrivaju u znanstvenom jeziku biologije.”

Martin ističe da većina znanstvenih udžbenika prikazuje reproduktivne organe kao sustave za proizvodnju dragocjenih supstanci – jajašaca i spermija. Glavnom svrhom menstrualnog ciklusa smatra se proizvodnja jajašaca i priprema za oplodnju. Međutim, ako ženski ciklus percipiramo kao produktivan, tada menstruacija nužno mora biti shvaćena kao znak neuspjeha, upozorava autorica. U medicinskim tekstovima menstruacija se opisuje kao ljuštenje sluznice maternice koje je posljedica nekroze ili odumiranja tkiva. Iz takvog opisa da se zaključiti da sustav nije ispunio svoju svrhu, odnosno da je umjesto nečeg dragocjenog proizveden tek beskorisni otpad.

S druge strane, muška reproduktivna fiziologija opisuje se s puno više entuzijazma: govori se o “zapanjujućoj transformaciji stanica” te se izražava divljenje broju proizvedenih spermija. U knjizi Medical Physiology (1974.) nalazimo sljedeći opis: “Dok žena ispušta samo jednu gametu mjesečno, sjemeni kanalići svakog dana proizvedu stotine milijuna spermija.”

Martin primjećuje da nijedan od tekstova koje je analizirala ne iskazuje takvo oduševljenje kada su u pitanju ženski reproduktivni procesi. Doduše, možemo reći da menstruacija i spermatogeneza nisu podudarni procesi (u ženskom slučaju to bi bila ovulacija) i da stoga ne trebaju biti opisani na isti način. Međutim, niti ovulacija ne izaziva osobito entuzijastične reakcije u medicinskoj literaturi, koja ističe da su folikuli koji sadrže jajašca prisutni već pri rođenju. “Daleko od toga da se neprekidno proizvode poput spermija, [folikuli] naprosto stoje na polici, polako propadajući i trunući poput robe u prenakrcanom skladištu,” piše Martin.

Ni jajnici nisu pošteđeni sličnih epiteta: često se opisuju kao “istrošeni, izmučeni organ” koji je “odradio” stotine mjesečnih ciklusa, a oogeneza se smatra “rasipnom” budući da većina od sedam milijuna zametnih stanica u ženskom embriju propadne, kao i brojne stanice koje kasnije i uspiju postati jajašca (naravno, starenjem se njihov broj samo smanjuje). Tijekom života žene otpusti se tek oko 400 ili 500 jajašaca, što je misterij oko kojeg mnogi znanstvenici razbijaju glavu. No Martin smatra da je pravi misterij zašto nitko ne vidi ogromnu proizvodnju spermija kao “rasipnu”. Ako muškarac u jednom danu proizvede 100 milijuna spermija, to znači da će u 60 godina života proizvesti više od dva trilijuna (1018) spermija. Znači, ako muškarac i žena imaju dvoje djece, za svako dijete žena će “potratiti” oko 200 jajašaca, dok će muškarac “potratiti” čak trilijun spermija.

Rodni stereotipi odražavaju se i u opisima samih spermija i jajašaca u znanstvenim tekstovima. Jajašce je tromo i ne putuje jajovodom (što bi bio aktivni oblik), već je “nošeno”, “transportirano” ili “pluta”. Suprotno tome, spermiji “dostavljaju” gene, imaju “snažne” repove, “brzi” su, “nadiru” i “penetriraju” u jajašce. Neki autori idu toliko daleko da jajašce uspoređuju sa Snjeguljicom: ono je poput “uspavane mladenke koja iščekuje čarobni poljubac svog dragog koji će joj ponovno udahnuti život.” Spermiji su nalik junacima iz akcijskih filmova: oni imaju “misiju”, “tragaju za jajašcem”, a one koji prežive to “opasno putovanje” očekuje “nagrada”.

Zanimljiv je i primjer elektronskog mikrografa Lennarta Nilssona iz 1975. godine koji prikazuje ogromno jajašce i maleni spermij, a naslov slike je Portret spermija. “To je kao da imate fotografiju psa i naslovite je Fotografija buha,” komentira Martin, ukazujući pritom na značaj riječi “portret”, koja se obično odnosi na prikaze važnih i moćnih osoba (jajašca, očito, ne zaslužuju portrete).

“Epsko” putovanje spermija na kojem se susreću s nebrojenim opasnostima

Biološki procesi se, dakle, formuliraju u okvirima društvenih stereotipa, što dobro vidimo iz načina na koji znanstvena tumačenja funkcioniranja reproduktivnog sustava odražavaju naše poimanje ‘ženskog’ i ‘muškog’ ponašanja i uloga. I novija istraživanja u određenoj mjeri reproduciraju postojeće ukorijenjene stereotipe čak i onda kada se otkrije da su prethodni uvidi o pojedinim segmentima procesa oplodnje bili pogrešni.

Primjerice, istraživači sa Sveučilišta Johns Hopkins otkrili su da spermij zapravo ne penetrira u jajašce uz pomoć mehaničke snage svog repa (kako se ranije mislilo), već da koristi probavne enzime koji razgrađuju zaštitnu opnu jajašca (zona pellucida), ali i da rep zapravo ima vrlo malu potisnu snagu. Također, otkriveno je da se spermij i jajašce drže zajedno zahvajujući “ljepljivim” molekulama na njihovim površinama. “Iako ova nova verzija sage o jajašcu i spermiju razbija kulturna očekivanja, istraživači su se u tekstu nastavili izražavati kao da je spermij taj koji napada, hvata i penetrira u jajašce. Jedina razlika je u tome da se sada smatra da pritom ne koristi veliku snagu,” piše Martin.

Tek tri godine nakon spomenutog istraživanja došlo je do određene rekonceptualizacije te je jajašce dobilo nešto aktivniju ulogu: zaštitna opna počela se opisivati kao agresivni hvatač spermija koji ih veže uz sebe pomoću ljepljivih molekula. “Egalitarniju” viziju predložili su Helen i Gerald Schatten, sugerirajući da su jajašce i spermij aktivni partneri; međutim, drugdje u svom tekstu navode kako spermij iz glave “izbacuje tanko vlakno kojim hvata jajašce poput harpuna.” Martin kritizira odabir metafore harpuna (koji ima konotacije ranjavanja i agresije), kao i činjenicu da se autori fokusiraju na ljepljivost spermija, dok jajašce izostavljaju. Slično tome, Paul Wassarman navodi da se muške i ženske gamete međusobno prepoznaju te da dolazi do interakcije između njih, no i on drugdje u tekstu koristi ideju spermija kao agresora koji penetrira i oplođuje pasivno jajašce.

Martin objašnjava da nova otkrića nisu uspjela u značajnoj mjeri izmijeniti znanstveni diskurs o oplodnji, odnosno izbaciti rodne stereotipe iz opisa spermija i jajašaca. “Iako noviji tekstovi pripisuju jajašcu veću i aktivniju ulogu, oni istovremeno uvode još jedan kulturni stereotip: onaj žene kao agresivne i opasne prijetnje (femme fatale).” Tako istraživači s Johns Hopkinsa pišu kako jajašce “hvata i sputava” spermij uz pomoć svoje ljepljive opne (poput pauka)”; Schattenovi pišu kako jajašce “prekida” putanju spermija te ga privlači prema sebi; a Wasserman opisuje tisuće mikroresica na površini jajašca koje posežu za spermijem i hvataju ga.

“Modeli koje biolozi koriste da bi opisali svoja istraživanja mogu imati značajne društvene učinke,” upozorava Martin (dobar primjer za to je utjecaj Malthusovih ideja o rastu stanovništva na Darwinovo Podrijetlo vrsta). Postojeći biološki prikazi procesa oplodnje, kao što smo saznale/i, uglavnom jajašce shvaćaju kao “damu u nevolji” koja strpljivo čeka svog spasioca.

“Ovi stereotipi primjenjuju se na razini stanice i na taj način usađuju nam ideju da su prirodni i samim time nepromjenjivi,” upozorava Martin. Također “stvaraju pogrešnu predodžbu da je interakcija spermija i jajašca, koja dovodi do oplodnje, rezultat svjesnog ljudskog djelovanja na staničnoj razini.” Ako jajašcu i spermiju pripišemo mogućnost svjesnog djelovanja, time otvaramo prostor za određene interesne skupine u društvu koje tvrde da već oplođeno jajašce ima osobnost, a jedna od posljedica toga je veći nadzor i kontrola ženskih tijela (primjerice, zabrana pobačaja, amniocenteza ili fetalne operacije).

“Jedan od feminističkih izazova jest probuditi uspavane metafore u znanosti” koje su opasne upravo zato što ih uzimamo zdravo za gotovo. “Ako postanemo svjesni/e da projiciramo kulturne predodžbe na predmet našeg proučavanja, poboljšat ćemo naše razumijevanje prirode,” piše Martin. Stoga trebamo poticati znanstvenike i znanstvenice da razmišljaju van ustaljenih okvira i osmisle nove, egalitarnije i interaktivnije metafore kojima će opisati odnos jajašca i spermija.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano