Objavljeno

Teorijska čitanka: Karen Horney i feministička psihologija

Ilustracija: Juana Gomez

Karen Horney uspjela je svijet psihoanalize približiti ženama, preispitujući univerzalnost Freudove teorije te ponudivši vlastito objašnjenje ženskog psihoseksualnog razvoja, zbog čega je smatramo prvom feminističkom psihoanalitičarkom.

Razvoj psihoanalitičke misli kod Horney prolazi kroz tri faze, a zapisi iz svake od njih ostavili su neizbrisiv trag u povijesti psihoanalize. Prva faza, iz dvadesetih i tridesetih godina 20. stoljeća, obilježena je nastojanjima da ispravi Freudove ideje o ženskoj psihologiji, istovremeno ostavši u domeni njegove teorije. Već u sljedećem razdoblju, Horney je pokušala redefinirati temeljne koncepte psihoanalize, stavivši naglasak na socijalne čimbenike i kulturu u psihičkom razvoju, čime je zamijenila Freudov biologijski pristup. Tijekom posljednje, treće faze rada, nastaje njezina zrela teorija, kojom objašnjava nastanak narcizma, mehanizama obrane i neurotskih simptoma.

Karen Horney rođena je 1885. u okolici Hamburga, u obitelji norveškog morskog kapetana i njegove supruge. Protivno željama autoritarnog oca, završila je studij medicine, što je u to vrijeme bila rijetkost među ženama. Udala se za uglednog berlinskog odvjetnika, s kojim je imala tri kćeri, završila edukaciju iz psihoanalize uz Karla Abrahama i potom, uz pomoć manjeg broja kolega, osnovala Berlinski psihoanalitički institut, gdje je predavala sve do selidbe u SAD 1932. godine. Tamo nastavlja s radom na Psihoanalitičkom institutu u Chicagu, a potom i u New Yorku. Međutim, zbog neslaganja s Freudovim načelima, u čemu s godinama postaje sve ustrajnija, primorana je napustiti posao na institutu, što joj, međutim, nije pomrsilo planove. Naprotiv, utemeljila je Američki Institut za psihoanalizu, na kojem je radila kao dekanica sve do smrti 1952. godine.

Neizmjeran je njezin doprinos psihoanalitičkoj i feminističkoj teoriji 20. stoljeća. Premda veoma popularni za njezina života, brojni eseji koje je ostavila za sobom ubrzo su pali u zaborav, sve do 1967. godine kada su prikupljeni i objavljeni u knjizi Feministička psihologija. Daleko ispred svog vremena, Horney je na određeni način anticipirala budućnost feminističkog pokreta i smjer psihoanalitičke misli. Naglasak na socijalnom okruženju i kulturi izmijenio je temelje psihologije, a njezina zapažanja o neurotskim poremećajima i organizaciji psihičkih obrana među najproduktivnijima su u psihoanalitičkoj literaturi.

Kritika Freuda

Nezadovoljna Freudovim objašnjenjem psihoseksualnog razvoja žena, prema kojem je on određen “defektom”, odnosno inferiornošću žena naspram muškaraca, Horney naglašava važnost proučavanja ženskog razvoja kao zasebne cjeline. Prema Freudu, razvitak žena određen je spoznajom o nedostatku penisa, zbog čega se djevojčice, razočarane tom spoznajom, okreću ocu kao izvoru seksualne privlačnosti te naposljetku dobivaju želju imati dijete kako bi kompenzirale vlastiti anatomski nedostatak.

Horney odbija prihvatiti ovakvo objašnjenje, prema kojemu čak polovica svjetske populacije pati zbog neadekvatnosti svog spola, shvaćajući da je ono posljedica duha vremena, obilježeno perspektivom muškarca koji žene nastoji prikazati isključivo kroz prizmu zavisti za penisom. Naprotiv, Horney smatra da je upravo obrnuto, odnosno da muškarci zavide ženama na njihovoj sposobnosti trudnoće, rađanja i majčinstva, što je nazvala zavisti za maternicom.

Karen Horney

Naglasak na kulturi

Nakon selidbe u SAD, ohrabrena novim iskustvom u radu s tamošnjim pacijentima i proučavanjem sociologije i antropologije, Horney se suprotstavlja Freudovom biološkom modelu čovjeka prema kojem je ljudsko ponašanje određeno agresivnim i libidinalnim nagonima, te na prvo mjesto stavlja kulturu i socijalne faktore. Značajno je i da je, za razliku od svojih prethodnika, više pažnje poklanjala sadašnjosti nego prošlosti. Premda nikada nije sumnjala u važnost djetinjstva, uviđajući ulogu podržavajuće okoline u zdravom razvoju djeteta, smatrala je da je zadatak psihoterapije boraviti u sadašnjosti. Svoju teoriju nazvala je evolucionističkom naspram Freudove mehanističko-evolucionističke. Dok za Freuda od djetinjstva nema značajnih promjena u strukturi ličnosti, Horney je vjerovala da se naša prethodna iskustva neprestano preoblikuju i time nastaju nove strukture. Freudu su prijašnja iskustva izvor fiksacija i neprekidnog ponavljanja, dok za Horney ona predstavljaju obrasce odgovora na svijet koji su ipak podložni modifikaciji i nadogradnji.

Zrela teorija

U poodmaklom stadiju karijere, Horney se pomalo odmiče od feminističke psihologije te predstavlja teoriju kojom nastoji objasniti razvoj narcizma, neurotskih simptoma i ustroj mehanizama obrana. Za nju postoje dvije vrste psihičkih obrana: interpersonalne i intrapsihičke. Interpersonalne obrane možemo opisati kao pokret prema ljudima, pokret protiv ljudi te pokret od ljudi, od kojih je svaki manje ili više prisutan kod većine ljudi, ali kod neurotskih osobnosti jedan od njih prevladava. Svaki od njih oblik je “nagodbe sa sudbinom”; pojedinac vjeruje da ako će se držati određenih pravila ili preuzeti poželjne osobine, mora za to biti nagrađen. Dok samozatajni tipovi ličnosti, koji se okreću prema drugima, vjeruju da će biti nagrađeni zbog svoje požrtvovnosti i nesebičnosti, osobe agresivnog karaktera, okrenute protiv drugih, nagodbu ostvaruju kroz narcisoidnost, perfekcionizam ili osvetu. Izbjegavajući tipovi okreću se od ljudi te se povlače u vlastiti svijet kako bi izbjegli razočaranje. Istodobno, navedene obrane dovode do brojnih intrapsihičkih konflikata. Oblikovanje idealizirane slike sebe neminovno vodi prema potrazi za slavom, odnosno prema perfekcionizmu i neurotskim ambicijama kako bi se zadovoljili zahtjevi idealiziranog dijela sebstva. S obzirom na to da je spomenute zahtjeve gotovo nemoguće ostvariti, krajnji produkt intrapsihičkih obrana jest mržnja prema samom ili samoj sebi.

Važno je naglasiti da je za Horney izvor neuroze u nerazumijevanju okoline, a ne u biološkim procesima. Izostanak topline i empatije od strane roditelja, što je posljedica njihovih neurotskih problema, onemogućuju djetetu da dosegne svoj puni potencijal, zbog čega je ono primorano izgraditi psihičke obrane. Međutim, psihički razvoj i odrastanje nisu statični procesi, stoga je smisao psihoterapije pružiti podržavajuću i empatičnu okolinu u kojoj razvoj može biti nastavljen tamo gdje je bio prekinut. Na taj način psihoterapija uspijeva povratiti osjećaj inicijative, ambicije, spontanosti i svega ostaloga što nas čini ljudskim bićem. 


Povezano