Objavljeno

Teorijska čitanka: Feminističke generacije, znanje i sukobi

Olimpia Zagnoli

Povodom 20. obljetnice Centra za ženske studije prošle godine objavljen je tematski broj časopisa Treća naslovljen Re/generacijski feminizmi: prema dijalogu teorija i iskustava. Broj je posvećen “njegovanju i stvaranju promišljalačkog odnosa prema ‘novim’ i etabliranim feminizmima, odnosno prema aktivističkim i teorijskim projektima uspostavljanja kontinuiranog poštovanja za žensko iskustvo i rodno diferencirano znanje.”

U uvodniku Nataša Govedić ističe da namjera ovog broja “nije oblikovati feminizam kao nostalgični emocionalni objekt našeg zajedničkog ili pojedinačnog pamćenja, nego pokazati do koje je mjere u pitanju radni prostor neprekidne interakcije i suinspiracije, nerijetko potican (a ne cenzuriran) međusobnim neslaganjima.” Govedić se referira i na Madelyn Detloff, koja smatra da je feminizam jedan od rijetkih pokreta čiji se integritet razabire upravo po tome što tolerira i potiče neslaganje među svojim članicama i članovima.

Možemo reći da ovakva koncepcija feminizma – kao prostora dijaloga, razmjene, ali i konflikta i razilaženja – u velikoj mjeru utjelovljuje ideju “agonističkog pluralizma” Chantal Mouffe, koja inzistira na pozitivnom aspektu konflikta, odnosno na nužnosti (prihvaćanja) supostojanja različitih, često sukobljenih, društveno-političkih subjekata, te odbija društveni konsenzus kao temelj demokracije.

U razgovoru s Natašom Govedić Rada Borić govori o očuvanju znanja o povijesti feminističkog pokreta, objašnjavajući kako “sjećanja treba dodatno i pomno čuvati jer često trpimo ne samo slučajna, nego i namjerna politička brisanja povijesti emancipatorskih pokreta”, zbog čega “moramo ‘iznova otkrivati’, poznavati i učiti i neprestano podučavati svoju povijest”.

U skladu s idejom pluralizma glasova, u ovaj broj uključeni su tekstovi različitih generacija feministkinja, pri čemu su razmišljanja onih starijih i iskusnijih jasno obilježena autorefleksivnošću i potrebom za ispisivanjem (i neprestanim reinterpretiranjem) vlastite povijesti i djelovanja. Mlađe generacije su pak manje opterećene, ali i manje upoznate (kako navodi Borić), s korijenima ženskog pokreta, te su stoga više orijentirane na suvremene fenomene. Međutim, svim autoricama zajednička je svijest o vlastitoj umještenosti, specifičnostima vezanim uz postsocijalistički kontekst i nasljeđe, ali i dubokoj, gotovo neraskidivoj, poveznici između kapitalizma i patrijarhata.

Prizivajući Mouffe, u tekstu “Those were the days my friend: O počecima i krajevima u feminizmu” Adriana Zaharijević navodi da se feminizam može razumjeti kao “istorija sporova: istorija koju odlikuje odsustvo ravnomernosti, odsustvo neprekinutog linearnog napretka, stalno oklevanje između ideala i stvarnosti … Reč je, dakle, o istoriji koju nerešeni, a možda i nerešivi sporovi, pokreću i održavaju vitalnom.”

Zaharijević piše i o položaju i (ne)primjenjivosti feminističke teorije, navodeći da je njen najveći problem to što je “predvidiva i zagledana u sopstveni pupak, hermetična i elitistička, umesto da olakšava operacionalizaciju feminizma i skine ružnu skramu s njegovog imena.” Svojevrsna iznimka je područje zakonodavstva, koje se “bez obzira na društvenu spremnost, rešenost i kritički potencijal nosilaca tih promena” brzo mijenja i postaje sve više “gender-friendly”. Konkretno, vodi se rodno osjetljiva statistika, uvode se različiti podzakonski akti, razrađuju se mjere i paketi, osnivaju se tijela koje provode te mjere i donose nove, žene dolaze na visoke, pa i predsjedničke, pozicije… Istovremeno, ističe, “čini se da smo daleko usredotočenije na činjenicu da žene jesu ušle u svet državne politike nego na to šta u njoj čine – kakve izbore donose i koliki uticaj imaju”.

Taj oblik feminizma autorica naziva “državnim”, tvrdeći da se on odvojio ne samo od feminističke teorije, nego i prakse. Umjesto da služi kao mehanizam za predstavljanje ženskih glasova, državni feminizam “daleko češće generiše ekspertkinje/e u sferi javne politike, čije opsege pre određuju razvojne UN-ove agencije [ili, u slučaju Hrvatske, Europska unija, op.a.] i bilateralni donatori nego činovnice datih država ili aktivistkinje ženskog pokreta”. Tome suprotstavlja grassroots feminizam, koji možemo opisati kao “stalno dokidanje neegalitarnosti i proširenje udela onih koji nemaju udela”, a koji se, za razliku od državnog feminizma, bori protiv potvrđivanja neoliberalnog društvenog poretka, odnosno održavanja monopola oligarhijske vlasti.

Mia Gonan u odličnom tekstu analizira popkulturne reprezentacije ženskog rada i potrošnje u doba ekonomske krize (prvenstveno na primjeru emisije Shopping kraljica i serije Odmori se, zaslužio si). Rad obrađuje tri teme: potrošnju i rad, nezaposlenost i afektivni rad, te prekarni rad i rad u kulturi. Navedene teme autorica vješto smješta u teorijski okvir (od Lauren Berlant, Silvije Federici, Rebecce Bramall i Angele McRobbie, do Antonija Negrija i Michaela Hardta), istovremeno se postavljajući kritički prema njemu te ukazujući na granice njegove primjenjivosti na lokalni kontekst.

Možda najzanimljivije od svega, Gonan donosi dijagnozu situacije u Hrvatskoj i posljedica ekonomske krize na svakodnevicu. Primjerice, opisuje kako se kod nas potiče “diskurs o strpljenju, izrazitoj požrtvovnosti i mirenju s vlastitom socio-ekonomskom pozicijom” i kako se, za razliku od Ujedinjenog Kraljevstva (gdje je naglasak na mogućnosti vertikalne mobilnosti), u Hrvatskoj ne nastoji nadići radnički identitet, već zadržati dostojanstvo vezano uz poziciju radnika, i to prvenstveno izbjegavanjem nezaposlenosti (i, možemo dodati, etikete “uhljeba”).

Ugodno iznenađenje je što je u broj uključena i kod nas relativno podzastupljena problematika “muškarca feminista”. Petar Odak donosi tekst jednostavno naslovljen “Feminizam i muškarac,” gdje se već veznikom ukazuje na odvojenost, ako ne i nespojivost, ova dva pojma; drugim riječima, “feminizam” ne sadržava u sebi “muškarca” na isti način kao što podrazumijeva “ženu”, odnosno ženski subjekt (također, ovdje treba imati na umu da do prije par godina muškarcima nije bio dopušten upis u program Centra). Polazeći od osobne anegdote iz djetinjstva (da bi se odmah – sasvim nepotrebno – ispričao zbog tog momenta “patetične indiskrecije”), Odak donosi kritiku radikalne struje feminizma, koja dekontekstualizira heteropatrijarhat i inzistira na kategorijama žena/muškarac.

Spomenut ću još tekst “Online feminizam: feministički internetski portali kao platforma za aktivizam” Ane Klanjac koji se bavi trima hrvatskim portalima – VoxFeminae, Libela i Muf – i istražuje ih kao specifičan oblik aktivizma, odnosno platformu za feminističko aktivističko djelovanje koje se temelji na “edukaciji i dugoročnim nastojanjima da se promijene kultura i svijest društva”. Pritom je online feminizam shvaćen kao “feminističko djelovanje koje koristi Internet i online medije za diskutiranje, osvještavanje i postizanje rodne jednakosti i socijalne pravde, poboljšavanje društvenog položaja žena te mobiliziranje javnosti”. Autoricu je zanimalo kakva je, iz perspektive samih akterki koje ih stvaraju i na njima rade, uloga feminističkih portala u kontekstu feminističkog aktivizma u Hrvatskoj. O misiji Voxa, kao i o uredničkoj koncepciji, financiranju, odnosu s publikom, društvenom kontekstu djelovanja te prednostima i nedostacima online aktivizma govorile su naše Gabrijela Ivanov i Željka Vučković.

Tekst je objavljen je u sklopu temata ‘Rodna prizma za ravnopravnije društvo’ koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.


Povezano